Nije isto biti duhovan i biti pobožan – o čemu se radi pojašnjava fra Josip Vlašić

Zadnjih dana jako mislim o tome. Velika je razlika između biti pobožan i biti duhovan. Tj. razlika je između „biti pobožan“ i „biti pobožan i duhovan“. Ako je netko pobožan, samim time ne znači da je on i duhovan. O čemu se radi?

Imao sam u svojoj blizini pobožne ljude. Čak i jako pobožne ljude. Promislio sam o njima. Mole. „Idu u crkvu“ – što se ono kaže. Često govore o vjerskim temama. Pjevuše duhovne pjesme. Često su na duhovnim obnovama i hodočašćima. Među njima sam susreo one koji tako zrače dobrotom i ljubavlju. Lagani su. Dobronamjerni. Pozitivni. Otvoreni. Velikodušni. Imaju srce široko za druge. Prepoznaju priliku kada mogu pomoći. Ne tuže se i ne plaču nad sobom. Ne bave se drugima. Pogotovo ne njihovim grijesima. Ti ljudi su sveti. Uistinu su duhovni! Susresti te ljude za mene je povlastica. Bogatstvo. Osvježenje. Ma, godišnji odmor!

Pogubno je kada se pobožan čovjek zaustavi na pobožnim činima. On je tada prestao rasti. Kada moliš i misliš da je to to, da Bog više nema što na tebi raditi, da ti Bog nema više što novo reći, da o Bogu nemaš više što spoznati… Cilj duhovnog života nije da postanemo pobožni, nego da postanemo duhovni. A to nije lako. I to se ne postiže brzo! Biti pobožan je lako. I to se može relativno brzo postići. Da postaneš pobožan ne treba ti puno. Najvažnija je disciplina. Još ako se u tu disciplinu upetlja strah od pakla i ako čovjek postane barem malčice samodopadan, vrlo brzo će se postići aktivan pobožan život.

Pobožan čovjek lako može upasti u formalizam. Naizvan sve savršeno izgleda i sve izvrsno funkcionira, ali iznutra baš i ne mora biti tako. Isus je takvo stanje nazvao „obijeljenim grobovima“ (Mt 23,27). Fasada je lijepa, bijela, ukrašena, a iznutra je sve puno smrada. Kao grobnica. Kao farizeji Isusovog vremena. Bili su jako pobožni. No, nisu bili duhovni. I Isusu je to bio problem. Tj. oni su mu bili problem.

Ima jedna stvar koju sam primijetio. Ljudi koji nisu pobožni na redovit način tj. koji ne prakticiraju redovite vjerske aktivnosti, a dobri su. Tako su dobri prema drugima. Toliko dobri da pomisliš na Boga kada s njima govoriš ili kada ti oni nešto čine. I pomisliš da Bog upravo tako postupa. Jesu li oni duhovni? Pobožni sigurno nisu! Duhovni? Mislim da jesu!

Pobožni čini ne čine nužno čovjeka duhovnim. Pobožnost je sredstvo, duhovan život je cilj. Pobožan čovjek je možda lijep za vidjeti, a duhovan čovjek je dobar za živjeti s njim. Draži su mi duhovni, nego pobožni. Da bismo postali duhovni, ne trebamo prestati biti pobožni. Da bismo postali duhovni potrebno je dopustiti Bogu da njegov Duh postupno preobražava naše čovještvo. Tada ćemo uzmoći biti i pobožni i duhovni u isto vrijeme. A to je lijepo!

Da se razumijemo, taj pobožan čovjek kojeg sam upoznao i nad čijom pobožnošću sam promišljao je jedan fratar kojeg prilično dobro poznam. Nije toliko loš tip. Možda jednog dana postane i duhovan. Htio bi on! Vjerujte mi!

fra Josip Vlašić/radio-medjugorje.com