Blagdan svetog Ivana ‘Zimskog’ jutros je proslavljen na Dragoviji. Sveti Ivan posebno se štuje u dijelu župe Vid, na Dragoviji i Prudu.

U narodu su prepoznatljivi kao sv. Ivan ljetni (sv. Ivan Krstitelj, slavi se 24.lipnja) i zimski (sv. Ivan Apostol i Evanđelista, 27.prosinca). Svete mise jutros su slavljene u Vidu i na Dragoviji.  Iako prohladan, lijep sunčan dan na proplanku pored crkve okupio je velik broj župljana, posebno iseljenih stanovnika Dragovije. Župnik don Mile Čalo nakon svete mise obaviti će blagoslov obitelji u kućama na Dragoviji. Prilika je to za mnoge da se okupe na djedovini na zajedničkom ručku.

Rijetkost je da u jednoj župi budu dvije crkve posvećene istom svecu kao što je slučaj u Prudu i Dragoviji, obje crkve posvećene su sv.Ivanu Krstitelju. Naime, kako je na Dragoviji već postojala istoimena crkva (sagrađena nakon oslobođenja od Turaka, krajem 17. ili početkom 18. stoljeća.) u Prudu je sagrađena 1989.godine i trebala je biti posvećena drugom nebeskom zaštitniku ali je izričitim zahtjevom mještana Pruda ipak posvećena ovom svecu. Župnik Vida u prošlosti je neko vrijeme stolovao na Dragoviji zbog zdravstvenih razloga i tada sveprisutne malarije. Naselje Dragovija smješteno je u brdskom dijelu župe, zaštićeno od bure i okrenuta suncu bila je idealna za tadašnje stanovništvo a o naseljenosti još u doba Ilira govore i okolne gradine. Nekada su i vukovi harali na Dragoviji radeći štetu na stočnom fondu mještana zbog čega su se isti zavjetovali i od tada se do danas u mjesecu svibnju slavi zavjetni dan tzv. Vukovdan. U mjestu se nalazi nekoliko prirodnih bunara koji ne presušuju i iz čega se napajala stoka i žitelji. Preminuli mještani Dragovije nekad su se prenosili na rukama do groblja u Vidu uskom kozjom stazom koja je po tome dobila naziv „mrtvački put“ večim dijelom kojeg se več nekoliko godina vozi MTB biciklistička utrka. Iz tog vremena nastao je i običaj kada se nakon napornog višesatnog nošenja pokojnika, nakon sahrane na groblju, za sudionike služio ručak tzv. daća. Industrijalizacijom u poraću II.svjetskog rata stanovništvo je polako iseljavalo uglavnom u Metković na predio Crnog puta gdje su imali zemlje a Dragovija je opustjela. Danas se obnavljaju stare kamene kuće i život polako vraća.