Ana Vučković rođena je 1999. u Metkoviću. Djetinjstvo i osnovnu školu provela je u Krvavcu, dugi niz godina plesala je u KUD-u Župa Bagalović. Srednju školu, smjer hotelijersko-turističkog tehničara, završila je u Pločama u upravo je na kraju četvrtog razreda srednje škole na Dan grada Ploča, uz još dvije učenice, dobila nagradu za najbolji literarni rad.

Ana trenutno priprema diplomski na studiju novinarstva i sa svojih dvadeset i šest godina izdala je knjigu poezije “Pisma bez adrese” što je bio povod razgovora za Klik Ploče.

Srednju školu završila si u Pločama, jesi li već tad znala što želiš postati?

Često kažem kako sam vrlo ishitrena i nepredvidljiva osoba te da je do odabira studija, struke i svega ostalog došlo vođeno trenutnim osjećajem. Međutim, oduvijek me nešto u meni „gonilo“ da pišem, uvijek u nekim čudnim situacijama, bilo je dovoljno da položim ruku na papir i štampaju se neke nove riječi. Bez ikakve muke. A kako vjerovati da je dobro, nešto što ti tako prirodno leži i ide. Maštala sam kako ću biti pisac koji će zauvijek živjeti u udžbeniku iz književnosti, zatim glumica pa kako ću raditi bilo što vezano uz filmove… a upisala sam Njemački, jer eto, jezici se uvijek traže na tržištu rada. Sjećam se već nakon prvog semestra majkinih riječi kako tratim svoju kreativnost, kaže pišeš pjesme, priče, smišljaš i kreiraš videje, kako mi treba nešto gdje ću ja – biti ja i kako u meni vidi novinarku. Poslije smo pronašli i audiovizualne materijale na kojima još od djetinjstva imitiram i glumim novinarku i uz sve ostalo, jednostavno je imalo smisla okušati se u „tim vodama“.

Zašto si odlučila napisati knjigu i što si njome htjela poručiti?

Nikada nisam imala misao – napisat ću knjigu. Niti sam sjedala pred laptop s namjerom kako ću nešto napisati. Meni je inspiracija dolazila sama kao u nekim naletima, bljeskovima, dok radim nešto drugo. Gotove riječi koje su se nizale jedna za drugom. U tim trenutcima brzo bih negdje i zapisala te silne trenutne misli, jer bi inače bile zaboravljene.

Toga se skupilo i odlučila sam sve prebaciti u jedan Word dokument, kako bi bilo sačuvano na jednom mjestu. Shvatila sam kako ispred sebe imam zbirku poezije. U to vrijeme na studiju se stalno vrtilo to kako prilikom pisanja većine tekstova treba misliti; tko je naša ciljana publika. To sam pitanje dobila i ja za svoj rukopis i valjda je u tom trenutku odgovorio onaj Krvavčanski inat i bunt: svi! Na čemu sam zatim i radila i dorađivala rukopis. Knjiga se bavi prepoznavanjem ljudskih vrijednosti, ali i traženjem boli i grešaka te upućuje i kritiku društvu. Kroz stihove razumljive svima, obrađene su i kompleksnije teme, odnosno primjeri društvenih problematika o kojima je svakako potrebno javno komunicirati.

Primjerice teme muškog psihičkog zdravlja, problem potiskivanja emocija, „moderne“ ovisnosti, nasilje u obitelji, problematika rodnih i kulturnih stereotipa, tradicionalne predrasude, emigracija radno sposobnog stanovništva, emocionalna nedostupnost… Knjiga je svojevrsna paleta emocija i osjećaja koji se isprepleću na životnom putu svakog pojedinca, nema godine, uzrast, poziciju, rod, nije etiketirana za točno određene, već traži svoj put do svih, ma koliko različiti bili. Sadrži i pozitivne tekstove kojima je svrha izazivanje lijepih osjećaja kod čitatelja, kao npr. ljubav, važnost zajedništva, unutarnji mir, prijateljstva, prirodne ljepote očuvanog krajolika, osobni razvoj… „Pisma bez adrese“ tjeraju da naposlijetku prepoznamo i priznamo sebi one bitne adrese, one koje kroz životno putovanje vode prema najljepšim destinacijama.

Koliko je bilo izazovno napisati knjigu i je li teže bilo napisati je ili pronaći izdavača?

Nije mi bilo izazovno napisati rukopis, pošto nikada nisam ni išla za tim da to moram, već je do tog došlo prirodno i spontano. Onaj proces na putu do toga da se rukopis zove knjigom, odnosno pronalazak izdavača može biti malo zbunjujući. Posebno ako je u pitanju prva knjiga, takoreći anonimnog imena među ostalim autorima. Ja sam prvo porazgovarala s mladim ljudima koji su također imali jedno djelo iza sebe te su mi njihova iskustva bila od velike pomoći.

Za lektora i ilustratoricu sam odmah znala koga želim kontaktirati, a što se tiče izdavača tu sam ipak malo više istraživala, jer ne preferiraju baš svi poeziju. No, nisam se ni tu namučila, brzo sam pronašla izdavačku kuću koja daje prednost upravo zbirkama poezije i neafirmiranim autorima. Od tog trenutka sve je išlo jednostavno, sukladno mojim željama, ali i u skladu s profesionalnim i tehničkim dijelom. Odradili su ostatak posla i naposlijetku poslali gotove primjerke knjige.

Ljudi, a posebno mladi nažalost, sve manje čitaju, misliš li da postoji šansa da je vrati trend čitanja?

Mislim kako je moguće vratiti trend čitanja i kako se to polako i događa, barem među mladima i to zahvaljujući društvenim mrežama, posebice Instagramu. Veliku ulogu je odigrao u populariziranju poezije. Postalo je gotovo pa nemoguće ne naletjeti na slike citata, stihova ili ulomaka iz knjiga. Tu bih spomenula svjetski poznatu Rupi Kaur i njezinu najpoznatiju zbirku prodanu u više od 6 milijuna primjeraka, prevedenu na više od 40 jezika. Također, prošle je godine na dodjelama „Oskara popularnosti“ u Bosni i Hercegovini po prvi put nakon 26 godina nagradu primio i pisac, Josip Milanović – PisoJ. Prvi tiraž knjige od 4.000 primjeraka rasprodao se za 10 mjeseci, dok ga na Instagramu prati skoro 100.000 pratitelja. Smatram kako nam te brojke mnogo toga govore. Kao primjere pjesnika koji društvenim mrežama stječu sve veću popularnost i obožavatelje pisanih riječi spomenula bih i Đuru Kelja (imfckingstarboy), Sandra Slavnića (sandrotellingstories), Marka Miloševića, Nikolinu Hrubik (zalutalipjesnik), D. Zoranića (Dizgram)…

Studiraš novinarstvo i osim pisanja knjiga gdje vidiš sebe nakon završetka studija?

S obzirom da me od završetka studija novinarstva dijeli još samo obrana diplomskog rada, pitanje što dalje je ono što me i samu muči. Zahvaljujući zanimljivoj praksi tijekom studija, voljela bih proći apsolutno sve što se tiče radija, televizije, novinskih agencija i odnosa s javnošću. Osobno me najviše privlači istraživačko novinarstvo. Ipak, želje su jedno, tržište rada drugo, tako da to je još nepredvidljivo gdje ću završiti.

Koliko je po tebi novinarstvo važno akademsko zvanje jer smo često svjedoci kako danas svatko tko ima pristup internetu misli da može biti novinar?

Živcira me što neki smatraju kako je danas lako biti novinar i kako to može biti svatko pa i onaj bez akademskog zvanja. Zašto sam onda poslušala i položila 69 predmeta? Svakakve vijesti se danas zavlače bespućima Interneta, koje krše etička načela i pravne norme, da ne govorimo o gramatičkoj i pravopisnoj nepismenosti, neprovjerenosti i neprofesionalnosti. Ipak, zdravo građenje i funkcioniranje države zahtijeva obavezu pravilnog djelovanja medijskih institucija.

Novinari imaju važnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja, trebaju širiti informacije i obavještavati javnost o svim važnim pitanjima, braniti ljudska prava, dostojanstvo i slobodu, uvažavati ideje, pridonositi jačanju pravne države i sudjelovati u kontroli nad djelovanjem vlasti i politike. Smatram kako je veći udio primatelja poruka koji traži i prepoznaje novinare kojima mogu vjerovati. One koji poštuju osnovna načela o točnom, istinitom, poštenom, uravnoteženom i nepristranom izvještavanju i koji vlastitu granicu slobode ne šire iza granice ugrožavanja prava drugih ljudi. U suprotnom medij ne predstavlja svoju temeljnu ulogu čuvara demokratskih vrijednosti, a vjerujem kako i javnost vrlo brzo gubi povjerenje u iste. Novinari nemaju jednostavan zadatak i uz talent, kreativnost, potrebno je i obrazovanje kako bi dobro i ispravno obavljali svoj posao.

To što svaka govorno sposobna osoba može pjevati, ne znači da je i dobar pjevač, zar ne?

Kome bi posvetila svoju knjigu i kad možemo očekivati njenu promociju i gdje?

Posveta je obilježena znakom ~ ☼ ~. Meni to more simbolizira intrige i tajne koje svi u sebi nose. One prešućene riječi „bez adrese“ i određene postupke za koje nekad nismo imali hrabrosti. Posveta je za sve one koji se u tome pronađu s porukom kako je bolje i pogriješiti, a ići za onim što želimo, nego poslije žaliti za neučinjenim i pitati se kako bi bilo da smo uradili drugačije. Sunce simbolizira početak novog, boljeg poglavlja i rad na sebi, nakon što smo si priznali svoje greške.

Promociju knjige bih voljela održati na jesen u Mostaru o čemu ću Vas i detaljno obavijestiti kada sve bude i službeno dogovoreno i organizirano.

Budući planovi, možda neka nova knjiga u nastajanju…?

Hm, unutar ove knjige krije se i naslov druge, zato je kraj ovog, ujedno i početak novog. A planovi… pa toga nemam puno, o tome ću usput putem.

Autor: Eleonora Doboš / Klik Ploče