Denis Batinović Pekma, glasnogovornik Neretve

Autor kultne ‘Kada umrem umotan u bilo…’ ipak se najbolje osjeća kad piše i sklada o Neretvi i njenoj dolini; kad u svoje pjesme „prevodi“ prizore i zvukove vesala na trupici, sića na čatrnji, vitra u trstiki…

Tko o čemu – baba o kolačima, kurve o poštenju – a Dalmovnica o Dalmaciji i Dalmatincima. Kako bi drukčije i bilo, jer joj je, ovoj rubrici ‘Slobodne’, u genetsko/uređivačkom kodu najkrupnijim slovima upisana upravo šifra ‘zemljica Dalmacija’ – ta zbilja jedinstvena, izazovna, nevjerojatna i neponovljiva parcela naše planete – uslijed čega će vibracije dalmatinskoga života, osobito one što ih uobičavamo nazvati narodnim životom, neumitno biti glavni nalaz baš svake analize kojoj bi Dalmovnica mogla biti podvrgnuta. Uključujući i onu DNK. Dalmacija je (kako glasi i naslov jedne izvrsne knjige o njoj, autora Marina Kuzmića i Ante Mekinića) „hrvatska ruža svjetova“, prepoznata u Svemiru kao svoja i posebna („Tko vidi Mediteran, vidio je sva mora jer ona sva do njega dopiru i ona sva od njega počinju; tko vidi Dalmaciju… vidio je sav Mediteran“ – Luko Paljetak) i jednako neprolazna u svim svojim vrijednostima što su ih, lipotomopčinjeni, prilježno i inspirirano – svak na svoj način i u svom nadahnuću, sa svojim znanjem, talentom, alatom i zanatom – slavili, opisivali, tumačili i uzdizali oni koji su „prolazni“ pod njenim nebom: ljudi kroz koje ona, Dalmacija, progovara.

Ova Dalmovnica posvećena je jednom od takvih – Denisu Batinoviću Pekmi iz Ploča, po mnogo čemu netipičnom „glazbenom ribaru“, kako je o njemu jednom pisalo u novinama, kad je s pjesmom „Dvi ribe, dva kumpira“ osvojio publiku i treće mjesto na festivalskim (Split) Prokurativama. Životopis mu je, onaj elementarni, jednostavan, kratak i jasan – otac Josip iz Krvavca, mater Marija iz Komina, na svijet zinuo u Pločama, gdje su mu se rodila i dica, odakle mu je i žena – ali su mu duša, te glazbeni i spisateljski talent dugi i široki k’o Neretva. S tim da ova usporedba s mitskom rijekom nije baš nimalo slučajna. Vidjeli ste i sami, kod Pekme je sve baš ‘nako neretvansko: rođenje, otac, mater, žena, dica, stanovanje, posal… Totalni Neretvanac. Bože mi oprosti, čovik bi ga moga stavit za reklamu „kupujte neretvansko“, i zbilja bi bio izvrsna agitacija za sve dobro što (u predodžbama nas iz ostatka svijeta) stiže iz Neretve – mandarina, cipal, poma, jegulja, cata, liska, lađa, žaba, smokva, naranča – ali je ipak najbolja preporuka za sve ono unikatno i uzbudljivo što o Neretvi i njenoj zelenoj dolini dolazi iz njega i od njega samog: note i stihovi kroz koje teče rijeka i ulijeva se u more.

Sić koji upada u čatrnju, cipal kad iskače iz mora, šum vitra među trstikama, kapi što s vesla trupice padaju na vodu, struganje žlice po teći s brujetom, dizanje vrše, spuštanje sidra, zvono s kampanela, zujanje komarca, kreket žabe, ćukanje liske, krik galeba, zvrljanje pente, šuškanje idra… To je jezik Neretve, to su zvukovi i prizori koje Pekma Batinović još tamo od 1998 (kad je skladao prvu pjesmu „Hrabro veslaj Neretvom“) uporno i strpljivo „prevodi“ u svoje kompozicije za „unjule“ pjevače i za klape, pa ih širi svijetom na CD-ovima, koncertima i festivalskim izvedbama. Zadivljen, može se reći i zadojen, rijekom i trupicom, sročio je CD „Maraton lađa“, inspiriran nadaleko poznatom veslačkom utrkom brodova koji su za Neretvu, kulturološki i životno, isto što i gondole za Veneciju, a valjda sva neretvanska naselja počastio je himnom na albumu „Svako misto svoju pismu ima“ s 19 kompozicija koje će, bude li zeru sriće, biti lijep most prema novom projektu ‘Neretva ne izlazi iz mode’…

Iz svega bi i ćorav mogao vidjeti da je Pekma svojevrsni glasnogovornik Neretvanske doline i da ona, srećom, prepoznaje njegov umjetnički rukopis – ima ih koji su čak primijetili da se Neretva nedavno obranila od „zasađivanja“ goleme termoelektrane među mandarine upravo duhom njegove pjesme „Dvi ribe, dva kumpira“ – ali se ni drugi „entiteti“ ne mogu požaliti na izostanak njegova angažmana. Što osobito vrijedi kad se radi o dalmatinskoj klapskoj pjesmi i klapskim festivalima te – a Bože moj, ovo je Dalmacija – o Hajduku i Torcidi. Da, da, ako niste znali, ona kultna „Kada umrem umotan u bilo, na Poljud odnesite mi tilo“ – koju je Vinko Coce svojim tenorom uznio na nebo – Pekmino je djelo. A on sam, pak, drži da se, intimno, najdalje dobacio onog sretnog trenutka kad su u glazbenoj dvorani svih dvorana, pariškoj Olimpiji, njegovu pjesmu izveli Oliver Dragojević i Matija Dedić za klavirom.

Dalmovnica mu želi da se dobaci i dalje: za prvu ruku, da jednako sjajne izvođače pronađe i njegova pjesma ‘Mitska jubav’, koja, evo, još daje po friškini: mitska jubav delmatove verse/ pod plaštomsriće u note odjene/ pripadam rodu od simena terce/iz dalmatinske nika zemje svete…

Tekst: M. Krnić/Slobodna Dalmacija Prenosi: ploce.com.hr
Foto: Predrag Kežić/ploce.com.hr