Danas obilježavamo Međunarodni praznik rada i blagdan sv. .Josipa radnika

U 19. stoljeću radnici su, posebice u Americi, bezdušno iskorištavani. Radili su za niske nadnice uz dnevni rad od 12 pa i više sati, i odrasli i djeca.

Stoga su radnici povremenim štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života.

Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu prosvjedovalo je 40 tisuća radnika koji su isticali zahtjeve: 8 sati rada, osam sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je tada ubila 6 radnika, ranila ih je 50, a vođe štrajka su sudski procesuirani.

Godine 1889. odlučeno je da će se 1.svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi, a 1890. taj datum postaje međunarodni, danom opće solidarnosti radništva.

Te godine praznik rada počeo se slaviti i u Hrvatskoj. U Zagrebu se na velikoj radničkoj skupštini okupilo 1000 radnika pod sloganom: „Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi“.

Često čujemo pitanja ima li danas smisla slaviti praznik rada i katolički crkveni spomendan, odnosno sv. Josipa radnika?

To se pitaju prije svega zbog brojnih problema s kojima se radnici susreću, od niskih primanja za svoj rad, do opće sigurnosti za svoju egzistenciju i ostvarivanja svojih prava. Brojna poduzeća ponajviše proizvodna stalno se gase, zbog nemogućnosti zapošljavanja velik broj mladih, ali i starijih ljudi odlaze u druge zemlje kako bi se zaposlili, a moguće je i više zarađivali. Jasno je da privatne vlasnike poduzeća (iako na sreću ne sve) zanima isključivo što manja cijena rada i što veći profit.

Za reguliranje odnosa između vlasnika ili poslodavca, države i radnika, postoje sindikalne organizacije. Međutim, vidljivo je da njihove mogućnosti i nisu beskonačne.

U Hrvatskoj se 1. svibanj tradicionalno obilježava, najčešće okupljanjima radnika, prigodnim govorima sindikalnih vođa ili političara, nastupima glazbenika i podjelom graha. Zbog pandemije ove godine je i to izostalo. I u većim i u manjim gradovima.

Ipak, sretan vam Međunarodni praznik rada i blagdan sv. Josipa radnika, poštovani čitatelji.