Za čime žalimo u životu?

Uživao sam vozeći se lijepom našom Dalmatinom i slušao zanimljivu emisiju na radiju. Slušatelji su nazivali, a voditelj postavljao pitanje onima koji imaju 40 i više godina: „Za čime žalite u životu?“ – Nisam zapamtio sve odgovore – tko bi to mogao – no, evo nekih: Žao mi je što se nisam ranije udala – kaže jedna; Žao mi je što nisam ranije počela rađati djecu – kaže druga; Žao mi je što sam previše prkosio onima koje volim;  Žao mi je što prije nisam poslušao ćaću; Žao mi je što nisam naučila jedan strani jezik; Žao mi je što sam se udala premlada; Žao mi je što sam se odselio iz rodnog mjesta; Žao mi je što nisam ostao s curom koju sam volio…. I bilo je još tih žaljenja, emisija je završila, ugasio sam radio i nastavio putovati u mislima s tim istim pitanjem, ali sada ga postavljajući sebi – „Ima li nešto za čim žalim u životu?“ I nastavio sam razmišljati, sebi postavljati pitanja s možebitnim žaljenjima i davati odgovore. Jasno je da neću glasno iznositi svoju intimu, ali sam već tada odlučio da ću u „Glasnim mislima“ svima nama postaviti isto pitanje – „Za čime žalimo u životu?  U naslov sam napisao – Žao mi je.

Ernest Hemingway kaže da mladost imamo zato da činimo gluposti, a starost da za tim glupostima žalimo. A ja ću se spontano nadovezati s ovom rečenicom: „Draže su mi ludosti koje me vesele od mudrosti koje me žaloste.“ Jedan je izrazio žaljenje što sve ludosti i pogreške nije puno prije učinio tako da mu ostane više vremena za popravak. Pripremajući se za ovu emisiju naišao sam na puno „materijala“ (stručnih, psiholoških analiza, anketa i duhovnih nagovora), ali ću donijeti samo ovu zanimljivost: Žene uglavnom žale zbog onog što su napravile u životu. Na prvome mjestu žale što su previše vremena i života provele s pogrešnim partnerom. Na drugome mjestu žale zbog varanja partnera, a na trećem je žaljenje zbog prebrzog ulaženja u seksualne odnose. Dok muškarci više žale zbog onoga što nisu napravili, nego zbog onoga što jesu; pa žale što su bili sramežljivi i što nisu iskoristili prigode dok su bili mlađi i slobodniji… Možemo to pojednostaviti: žene uglavnom žale i kaju se zbog djela kojeg su napravile, a muškarci žale i kaju se zbog propusta, zbog djela kojeg nisu napravili.

Jedna australska medicinska sestra (Bronnie Ware), njegovateljica na palijativnoj skrbi, objavila je knjigu “Pet stvari za kojima žale ljudi na samrti” u kojoj je sažela svoja višegodišnja iskustva s ljudima na samrtnoj postelji. Kaže kako je iznenađujuće da je njima na samrti žao i da se kaju najčešće zbog pet vrlo sličnih stvari. Na prvome mjestu je žaljenje: „Da sam barem živio kako sam želio, a ne kako su drugi željeli da ja živim“(1.). Ovo je najčešći uzrok žaljenja većine osoba koje umiru, kaže ta medicinska sestra. Kad shvate da im se život primiče kraju i kad ga jasno sagledaju, lako je vidjeti koliko je snova ostalo neispunjeno zbog straha ili pritiska okoline. Koliko je bilo obitelji, roditelja, stričeva i tetaka koji su svoju volju i životne stilove nametali članovima svoje obitelji, a ovi nisu bili snažni oduprijeti im se na vrijeme? Koliko je ljubavnih veza zaustavljeno od roditelja i rodbine, jer po njihovoj procjeni taj mladić ili djevojka nisu dovoljno dobri, lijepi ili imućni za njihovu kuću? Svi mi nalazimo slične primjere u svojoj blizini, među poznanicima i prijateljima. U Italiji imaju naziv „mamoni“ za mladiće koji su previše navezani na majke, točnije, majke su ih tako odgajale da oni više nemaju svoje mišljenje, nego za sve pitaju mamu. Oni su redovito neoženjeni, a ako se i ožene taj brak traje jako kratko, jer je majka stalno tu negdje s njima i oko njih. Većina snova nam se ne ispune jer umjesto nas drugi donose odluke i upravljaju našim životom.

„Da barem nisam radio toliko puno.“ (2.) – ovu rečenicu – kaže ova medicinska sestra – rekao je svaki pacijent kojega je njegovala. Nisu vidjeli odrastanje svoje djece i toliko su vremena bili odvojeni od supruge, a na samrti žale zbog tih odluka. I žene znaju žaliti zbog istog razloga, no većinom su to rekli stariji muškarci, jer – kaže ona – mnoge moje pacijentice bile su domaćice. A svi muškarci koje sam njegovala kaju se i žao im je što su toliko vremena trošili zarađujući novac. – Znam, to su iskustva iz Australije i nama upitno zvuče danas kad je kod nas kriza i nezaposlenost i kada se traži bilo kakav posao. No, bez obzira na to, mnogi od nas su stalno zauzeti, sebi stvore puno poslova i poslića, nalaze se s društvom, a zanemare obitelj i djecu… Nedavno mi se jedan požalio: „Mala mi je otišla na fakultet. Kako je to brzo došlo? Kao da ju je netko ukrao, a nisam je se ni nagledao.“ Djeca prebrzo odrastu i odu od kuće, a onda se nikako naviknuti na tu prazninu.

 „Da sam barem imao hrabrosti izraziti osjećaje.“ (3.) – treći je razlog žaljenja na samrtnoj postelji. Mnogi ljudi potiskuju osjećaje kako bi održali mir s drugima. Svi ćemo potvrditi kako ima ljudi, kako smo možda i mi jedni od njih, koji nemaju hrabrosti iznijeti svoje mišljenje, ako je ono u suprotnosti s mišljenjem drugih, pogotovo onih do kojih nam je stalo, koji su nam nadređeni ili od kojih ovisi naša egzistencija… Tu znade biti kriv odgoj, kada djeci ponavljamo „Ma nemoj ti to. Odmakni se. Šuti. Ne znaš ti to. Vidjet ćeš kad odrasteš…“ Ima ljudi koji u radnim kolektivima najviše rade i samo im se poslovi gomilaju; Oni šute, rade i kupe u sebi, jer nemaju hrabrosti otvoreno se suprotstaviti i iznijeti svoje mišljenje. Sigurno ima puno iskustava i žaljenja zbog propuštenih prilika u životu kad se nije imalo hrabrosti osobi u koju si zaljubljen/a reći da je voliš i koliko ti je do nje stalo, a život vas odnese na druge strane…  Zbog pomanjkanja hrabrosti mnogi nikad ne postanu ono što bi uistinu mogli postati. Mnogi se i razbole zbog ogorčenosti i povrijeđenosti koju nisu nikad izrazili ili razriješili. Ohrabrimo se pod stare dane pa se znade čuti: „Eh, da mi je sadašnja pamet! Eh, da sam znao što sada znam!“

„Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima.“ (4.) – to žaljenje je stavljeno na četvrto mjesto, s pravom. Svi ljudi koji su doživjeli i žive dar prijateljstva znaju to cijeniti. Život bez prijatelja je siromašan život. No, život znade odvući pa trčiš za poslom, pa obitelj, žena, djeca, pa ovo ili ono, uvijek nešto, malo po malo ta prijateljstva se zagube… Mnoge osobe koje umiru ne shvaćaju pravu vrijednost starih prijateljstava sve do tog trenutka, a onda često nije moguće pronaći ih i stupiti s njima u kontakt. Tu pomogne Internet, ali vrijeme nije na našoj strani. Ponovit ću: Brak su dvije duše a jedno tijelo, a prijatelji su dva tijela a jedna duša.

„Da sam dopustio sebi biti sretniji.“(5. – Ovo je začuđujuće uobičajen razlog za žaljenje. Mnogi shvate tek na kraju života da je sreća njihov izbor. Nekako se naviknemo na navike i ponašanje koje smatramo svojim životom. Zbog straha od promjene glumimo i drugima i sebi da smo zadovoljni. No duboko u sebi žudimo za tim da se dobro nasmijemo i opet imamo malo ludosti u svom životu. Da, sreća je svjestan izbor, to nije slučajan rasplet. Za sreću je potrebna hrabrost, itekako!

Ovo su stvari zbog kojih brojni ljudi žale, a nama mogu poslužiti kao dobar podsjetnik za ono što u životu trebamo, ili ne trebamo činiti. Zamislimo sebe za desetak ili za nekoliko desetaka godina: Što želimo od svega ovoga vidjeti u svom životnom retrovizoru? Kad smo mladi, mislimo da imamo puno vremena, ali uz ovo što smo veće rekli ima još puno toga za čim ljudi žale kad ostare: Žao im je što su ostajali u lošim vezama, što nisu putovali kad su imali priliku, što su previše vremena provodili lijenčareći, što se nisu više trudili u školi, što nisu slušali savjete roditelja; Žao im je što su puno vremena gubili na nevažne stvari, što su se puno zamjerali onima koje vole; Žao im je – zamislite – što se nisu više družili s bakama i djedovima i postavljali im puno pitanja; Žao im je što nisu završili započeti posao, dovršili studij, što nisu više riskirali u poslu i u životu; Žao im je što su se previše brinuli i još se brinu i žao im je što nisu bili dovoljno zahvalni… Znam, ovo je teško spoznati u mlađim danima, ali „na tuđim greškama pametan ispravlja svoje“ (Publije), a Napoleon to lijepo kaže: „Čovjek se može zaustaviti dok se penje, ali se ne može zaustaviti dok pada“. Tada može reći samo: „Žao mi je!“

Đuro Šušnjić je ovako iskreno priznao: „Draže mi je ono vrijeme i za njim žalim, kad sam mlad i pun snage otkrivao žene, nego ovo vrijeme, kada star i bez snage otkrivam  – istine.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta