Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

PAPUČARI

Objavljeno prije

Glasne misli, Papucari

Nedavno sam naišao na jednu zanimljivu teoriju pa sam je odlučio podijeliti s vama. Glavna teza jest da je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku samo zato što nije bio oženjen, jer da je imao suprugu, sigurno Ameriku otkrio ne bi, jer bi prije puta morao slušati ženin monolog, primjerice ovakav: „A reci ti meni zašto moraš baš ti ići? – A zašto ne pošalju nekog drugog? Pa nisi ti jedini da se bez tebe ne može? – Jesi li ti lud ili glup? – Zar ne vidiš da te iskorištavaju? – Ne znaš dobro ni moju familiju a ideš otkriti novi svijet! – Šta ti to kriješ? Ne znaš ni gdje ideš! Kakva okrugla Zemlja? – A šta, samo će muškarci putovati? Ma nemoj? – A što ne bi mogla i ja ako si ti šef? – Mene nikada ne vodiš na putovanja! – Ne znaš više šta bi izmislio samo da nisi kući. – Ako izađeš na ta vrata ja se iste sekunde vraćam mami! – Sve si ti to lijepo isplanirao! Znam ja da si se ti davno dogovorio s tim kurvama Indijankama! – Ti misliš da sam ja toliko naivna? – Šta kažeš? I kraljica će prodati svoj nakit da bi ti putovao? Ma nemoj! Šta ti misliš da sam ja glupača? Šta ima između tebe i te babe? – Ne možeš ići i gotovo! – Ništa se neće dogoditi ako svijet i dalje bude ravan k’o ploča. – Nemoj sad tu da mi se pakiraš i oblačiš jer ti jednostavno – ne ideš i gotovo! Točka! Amen!“

Zanimljiva teorija, jer da je Colombo bio oženjen, pa prije puta slušao ovakva i slična ženina nabrajanja, da je bio „papučar“ i ne otišao na put –  tko zna kad bi se otkrila Amerika i u kojem pravcu bi povijest išla? – Tema ovih misli su – “papučari“. Običava se reći da je brak „uplovljavanje u mirnu luku“ gdje se muž s vremenom smiri i pomiri da nema više skitanja i bančevanja kao prije dok je bio momak. Neki to brzo shvate pa se odmah smire, neki ne žele shvatiti pa se još malo otimaju, a neki nastavljaju po starome pa je za njih brak više „isplovljavanje na pučinu, u valove i oluje“… Obično se za brak, kad se zavode, traže „srodne duše“, a onda se razvode „zbog neslaganja karaktera“… „S pametnim mužem može svaka žena, a s budalom samo pametna.“ Gdje su u svim tim kombinacijama „papučari“? Sama riječ kaže da su to oni muškarci koji su stalno u kućnim papučama, ne izlaze iz kuće, ne odmiču se od žene i ispunjavaju joj sve želje i hirove – bez pogovora. – Kažu da ti je „papučar“ onaj muškarac koji radi stvari za koje žena zna da ih on nikako ne voli, ali ga ona prisiljava da radi i da šuti. „Ne smi od nje reć „a“ – kaže se u Opuzenu; „Žena more čovika priokrenit na glavu, da ga ni mater rojena ne more pripoznat!“ – kažu na Šolti;  „More on govorit šta oće, ma bit će po njezinu makar ona ništa ne rekla.“ (Kaštel Gomilica);  „Njezina je rič u kući – amen!“  (Korčula); „Ona kolo vodi. Zna ona di će kolo započet, a di će ga fermat.“ (Vis); „Vrti ga oko malog prsta.“ (Rupotine)… „Papučar“ je kvalifikacija koju rijetko koji muškarac može muški podnijeti. Taj pogrdan naziv obično ti daje netko drugi, kroz zafrkanciju, kroz tračanje ili kroz pakost, ali nema muškarca koji će ozbiljno prihvatiti za se kvalifikaciju „papučara“, tj. da nema svoje ja i da od žene ne smije reći ni „a“.

Koliko god se muškarci opirali „papučarstvu“ postoje neki znakovi koji ih stavljaju u tu kategoriju: Sve počinje, vjerovali ili ne, s pivom. Na početku je sve u redu, ideš kad želiš, no nakon nekog vremena to postaje problem, pa se moraš ispričavati i obećavati da nećeš više nikad tako dugo ostajati … Zatim vrlo brzo shvatiš da sve glavne odluke u kući donosi baš ona, a tebe se baš i ne pita previše. Kada ti se prvi put dogodi da moraš kući ranije zato što ona to želi, na najboljem si putu prema statusu papučara. Gotovo jednako strašna spoznaja je analiza prijatelja s kojima se družite. Ako još uvijek imaš neke frendove iz djetinjstva koji su dobrodošli u vašu kuću, još se držiš … no, kad i oni nestanu, svi kućni prijatelji bit će, zapravo, njezini ….“ Papučar je – dakle – onaj muškarac koji ne smije u kući reći ni „a“, koji nema svoje ja, koji nema svoje mišljenje. Sjećam se da sam prijatelja zvao da idemo na večer igrati mali nogomet, a on mi je odgovorio: „Pričekaj da skoknem po mišljenje u drugu sobu!“

Uvriježeno je mišljenje da je „papučar“ onaj tko npr. obavlje kućanske poslove, ali one poslove po kući koje su „još od stoljeća sedmog“ obavljale žene. No, vremena su se promijenila, ako ništa prošlo je 13 stoljeća pa je i „papučarstvo“ doživjelo svoju evoluciju. „Ja mislim da svatko ima ono što zaslužuje i što hoće“ – kaže jedna žena – „Tako ja imam papučara koji djeci mijenja pelene, hrani ih, kupa, gura u kolicima, briše podove, kuha ručak, stere zavjese i veš, pali mašine… Bog mu dao lijepog zdravlja!“ – Evo i iskustvo druge žene: Od rođenja naše djece moj muž sudjeluje u odgoju gotovo koliko i ja: kupa ih, presvuče, nahrani, uvjek opere prozore s vanjske strane (a ja s unutarnje, jer se bojim visine), vikendom zna napraviti ručak, nikad ne dopušta da ja nešto teško podiže ili vučem kad je on sa mnom, usisava, opere kupatilo za sobom, baci smeće… Ne mogu se svega sjetiti, ali mogu komotno reći da je muž za poželjeti. Ne smatram da je papučar, već osviješteni zaljubljeni mužjak!“ Jedna druga žena je priznala iskreno: „Ja sam govorila uvijek da hoću muškarca u kući, a ne papučara, a sad kad pogledam po kući i vidim kako ništa ne stižem – tako bi mi dobro došao jedan papučar.“

Neki ne misle da su papučari oni koji pomažu ženi u svim poslovima, već su to oni kojima je žena šef, koja ga kontrolira i koju muž sluša bez pogovora; kad se ne zna ‘ko je muško u kući!  – „Meni su prijatelji rekli da sam postao papučar“ – tuži se jedan tek oženjeni muž – „ali oni ne shvaćaju da su se stvari promijenile. I dalje sam ja dobar sa svima, ali je meni moja žena važnija. Ako im treba pomoć, pomoći ću im, ako se hoće ići napiti, idemo se napiti, ali da ću svoju ženu staviti u drugi plan zato… e neću! I to je to! Ja ispadam papučar!“ – „Muž moje sestre je papučar, a ona je sretna žena.“ – kaže jedna, a ja se odmah nadovezujem s pitanjem:A je li on sretan?“ – To se lako provjeri: Kako usrećiti ženu? – Ništa lakše! Samo budi: prijatelj, partner, ljubavnik, brat, vrhunski kuhar, električar, stolar vodoinstalater, mehaničar, dekorator, stilist, seksolog, ginekolog, psiholog, psihijatar, uho za slušanje, organizator, dobar otac, čist i uredan, suosjećajan, topao, mačo, plači, ne plači, atletski građen, visok, pažljiv, galantan, inteligentan, duhovit, misteriozan, šutljiv, kreativan, nježan, jak, pun razumijevanja, tolerantan, mudar, ambiciozan, sposoban, hrabar, odlučan, iskren, oslonac u životu, strastven. Ne smiješ nikako zaboraviti: redovito davati komplimente, obožavati šoping, uvijek govoriti istinu, ponekad lagati (nisi debela), biti izrazito bogat, ne dodijavati joj i ne gledati druga ženska bića. Osim toga, moraš i: davati puno pažnje i ne očekivati ništa, davati joj vremena, a najviše za nju, davati joj prostora i ne pitati gdje je. I najvažnije: Nikada ne zaboraviti rođendan, godišnjicu, njezine dogovore i svaku riječ koju je ikad izgovorila. – A kako usrećiti muškarca? Opet ništa lakše: pojavi se gola i ponesi alkohol.

Mogao bih još puno u „papučarima i papučarstvu“, što iz osobnog iskustva, što iz knjiga i tuđeg iskustva, ali da ja skratim. – Bez obzira je li brak „uplovljavanje u mirnu luku ili isplovljavanje na pučinu“, u braku je bitna ljubav. Ako jedna strana osjeća da daje više, to nije ljubav, jer u ljubavi nema vaganja, nema kalkuliranja. Bilo kakvo „papučarenje“ nema veze s ljubavlju. I ovdje ostaje pitanje: Gdje je granica iskorištavanja u ljubavi (u braku)? – Inače mislim da „papučarenje“ postoji – i s jedne i s druge strane – no nema veze s kućanskim poslovima, već s količinom davanja i primanja, kao i s poštovanjem i samopoštovanjem. Ljubav je, zapravo, „obostrano papučarstvo“!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
ZADRUGA BRANITELJA GORAČIĆI – Čestitka

Najčitanije