Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

KOCKA I KLAĐENJE

Objavljeno prije

Glasne misli, Kocka i klađenje

U ovim „Glasnim mislima“ preskačem uobičajeni uvod, a sam naslov o kocki i klađenju poziva da se kao pojedinci i kao zajednica upitamo, zamislimo i razmislimo. Zato na početku donosim životnu priču tipičnu za sve ovisnike o kocki i klađenju: „Jednog poslijepodneva sam svratio u kafić i nakon radnog dana naručio nekoliko pića. Bio sam prilično umoran jer je bio početak mjeseca i imao sam puno posla oko raznošenja mirovina korisnicima. Kako su mnogi tog dana bili na poljima i obavljali poljoprivredne radove, mnoge mirovine nisam podijelio jer ljude nisam zatekao kod kuće pa mi je puno posla ostalo i za sutradan. Nije mi se dalo ići natrag u ured, razdužiti novac i sutra ga ponovno zadužiti pa sam zastao u kafiću da malo odmorim. Nakon nekoliko pića izgubio sam osjećaj za vrijeme. Po običaju otišao sam odigrati koji poker. To je strastvena igra koja me jako privlači, uzbuđuje i kad sam za aparatom, obuzima me cijelog. Počeo sam s malim ulogom. Dobro mi je išlo. Dobivao sam. Uskoro su se ljudi počeli skupljati oko mene i navijati za mene. Bio sam uzbuđen. Bio sam centralna ličnost kafića. Mnogi su mi donosili runde pića. Sve se vrtjelo oko mene. Kako je dobit bivala sve veća, podizao sam ulog. Svako novo davanje bilo je na veći čip. Vadio sam novac iz džepa na košulji. Kad ga je ponestalo, posegnuo sam za novčanikom. Dobitak je rastao i sada više ne bi bila fora da prekinem igru i uzmem dobitak, osjećao sam da moram ići do kraja. Kad u novčaniku više nije bilo novca, sjetio sam se da sigurno nešto imam u džepovima (to je ono što mi penzići daju kad im donesem mirovine). Dobit je vrtoglavo rasla, a svi su bili oko mene i navijali za mene. Svaki porast dobitka za mene je bio novi izazov da povećam ulog. U jednom trenutku nisam više imao novca, a dobitak je bio nezapamćen. Sjetio sam se da u torbi imam novac od mirovina koje nisam podijelio. Pomislio sam: „Ma ‘ko ga je.., uzet ću malo, lako ću to vratiti čim ovo dobijem.“  Bez puno razmišljanja posegnuo sam za novcem iz poštarske torbe, a ljudi oko mene su pljeskali. Dobitak je rastao, ja sam podizao ulog, društvo je uživalo i slavilo me. Runde su i dalje pristizale. Ne sjećam se baš svega što se događalo, ali znam da je iznenada u kafiću zavladala smrtna tišina. Nisam odmah skužio o čemu se radi. Ubrzo je moj san nestao, a bajka se pretvorila u užasnu stvarnost: kad sam trebao dići 80.000 kuna – pao sam! Sve sam izgubio! Ostajem sam, izbezumljen i zapanjen. Pomalo su se svi udaljili od mene. Odjednom kao da sam se otrijeznio, sve sam vidio, čuo i osjetio. Osjećao sam veliku bol u prsima, grčeve u nogama i rukama, a glas iz sebe nisam mogao ispustiti. Pored nogu vidio sam praznu torbu, a oko nje razbacane mirovinske priznanice i drugu poštu. U mojoj torbi više nije bilo novaca … Tog poslijepodnevna potrošio sam sve svoje novce i oko 20.000 kn iz torbe. To su bili novci od mirovina koje nisam danas podijelio, ali te sam novce trebao sutra odnijeti korisnicima. Ne pitajte me što se dalje dogodilo.“ – Postoji priča iz 19. stoljeća da su na izlazu iz ondašnjih znamenitih kockarnica stajale sluge s pištoljem na jastučiću, kako bi kockari (koji su sve izgubili i propali) mogli ad hoc (odmah) učiniti samoubojstvo. Mnogi to učine post hoc (poslije), kad su već odavno pali na prosjački štap pa i dublje, mnogo dublje od prosjačkog štapa.

Netko će možda reći da previše lamentiramo i dižemo bezrazložnu buku, jer se kockalo „od kad je svijeta i vijeka“. Točno, stoljećima se kockalo i svjetska literarna baština je bogata tematikom kockanja, do danas je snimljeno na stotine filmova u kojima se kockanje prikazuje kao poželjan oblik ponašanja. No, više je nego očito kako se danas u našoj sredini epidemijski širi broj ovisnika o kocki; dakako prati ih sve veći broj automat klubova, kladionica i otvaranje novih kockarnica. Čujemo i najave otvaranja kockarnice u Metkoviću; možda to bude obilježeno kao kulturni događaj s posebnim značajem za društvo u cjelini. – Ovdje se radi o svevremenskoj ljudskoj želji za brzom zaradom pa kockarnice i kockari nisu društveno negativno stigmatizirani.  Kockarnice, kladionice, poker aparati su ugostiteljski objekti, onu ugošćuju ljude nudeći mogućnost zarade na brzinu, „bez muke i motike“. Laku zaradu novca obećavaju i nude: 1. Hrvatska lutrija, podržavana od države, koja ima novca da snažnim, marketinškim TV-porukama uspješno potiče i uvjerava građane kako se isplati igrati; 2. legalne kockarnice (Hrvatska ih ima nekoliko puta više od recimo Nizozemske); 3. sportske kladionice (ima ih na stotine, kontrola ulaza i igranja za malodobne vrlo slaba, gotovo nikakva); 4. brojne igraonice s automatima za igre na sreću; 5. igre na sreću koje pokreću mediji (od tiskanih do TV) te prigodne igre na sreću trgovačkih lanaca; 6. ilegalne igraonice (od kartanja do ruleta) što ih organiziraju njihovi vlasnici i u koje se ulazi s posebnom lozinkom. U posljednje vrijeme tu je i sve raširenije on-line kockanje. Procjenjuje se da je danas na internetu dostupno više od 1700 kockarskih adresa. Tehnološkim napretkom kockanje je danas omogućeno i putem interaktivne televizije i putem mobilnih telefona, tako da možeš kockati iz udobnosti svoga doma 24 sata, s osjećajem kako ne trošiš novac, već se „samo igraš“ …

Očito je da se puno njih natječe „ugostiti“ čovjekovu želju za brzom i lakom zaradom. Ugostitelji nisu krivi, pilatovski peru ruke, oni samo nude mogućnost, izbor je na pojedincu, ali onaj koji počne kockati slobodnom voljom, na kraju postane zarobljenik i ovisnik, a to i jest cilj. Tako i ovisnik o kocki nije ni svjestan da nije lovac, već lovina od koje drugi imaju velike koristi. Kockanje donosi dobitak. „Dobitak bez rada“ – kaže dr. Vladimir Gruden – „stvara mistični osjećaj moći.“ Tako stručnjaci analiziraju i zaključuju da kocka uvijek pruža užitak: zadovoljstvo pri dobitku i uzbuđenje/adrenalin pri gubitku. Kocka se dok se ima. Tek kad izgubiš sve, smiriš se. Pa kako onda napustiti kockanje kad uživaš i dobivajući i gubeći? O uzrocima kockanja mogli bismo na dugo i na široko, ali stavljam naglasak na posljedice. Kad kockar zapadne u spiralu propasti, a to je zlo i prokletstvo i kad dobivaš i kad gubiš, obrazac je gotovo isti: gubitak vlastitog novca, rasprodaja zemlje i nekretnina, dugovi i gubitak prijatelja, gubitak posla, raspadanje obitelji… Zaduživanje kod kamatara i metode koje koriste utjerivači dugova uzrok su neopisivih tragedija. Zlostavljanje koje proživljavaju roditelji čija su djeca u kockarskim dugovima, teško je i opisati…

Kako zaustaviti ovu epidemiju koja uništava  pojedince, obitelji i društvo?– Možemo reći da je odgovorna država sa svojim zakonima, i ugostiteljski objekti, i slobodni pojedinci koji kockaju, i odgoj u obitelji, i represivni aparati, i stručnjaci svih vrsta… Ništa nećemo napraviti ako samo kukamo, moraliziramo i pozivamo na odgovornost. Kakva je ova ovisnost i kako se s njom teško nositi, najbolje znaju oni koji u obitelji, među najdražima, imaju kockara… Slično kao i sve bolesti ovisnosti i patološko kockanje mora se liječiti, ali i sprječavati njegovo pojavljivanje. Zato moramo podizati svijest o problemu, ukazivati na uzroke i upozoravati na opasnost. Ovisnik o kocki izgubi samopoštovanje, izgubi dostojanstvo, slobodu i volju za životom, liječenjem i rehabilitacijom treba ga osloboditi, vratiti mu dostojanstvo, samopoštovanje i volju za životom… – Pročitao sam naslov „Ovisnost o kocki i klađenju: između bolesti i osobne i društvene odgovornosti“ – Svi se možemo pronaći da smo u ovakvim slučajevima negdje osobno ili društveno odgovorni; zato smo u našem gradu osnovali Klub kako bismo pomogli i ovisnicima i njihovim obiteljima; dali smo mu ime „Sigura“, stvorili preduvjete stručnom voditelju i stručnjacima drugih profila da pomognu u liječenju. „Rudarski je to posao!“ – kažu, ali je plemenit, a cilj do neba velik: zdrav pojedinac, zdrava obitelj, zdrava zajednica, zdrava budućnost …

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
BP OKTAN 300×250

Najčitanije