KUĆA – DOM

Slušam pjesmu o Crnom putu: „Zadnji trzaj svoga tila spreman sam mu dati! Ja sam dite s Crnog puta Neretva mi mati”. Pjesma mi je vrlo simpatična, iako podsjeća na toliko sličnih baš iz Neretve. Zapravo, mislim da i nema mjesta u Dolini koje nije posebno opjevano. Istina je da su melodije slične, sličan je i zanos kojim se pjeva o rodnom kraju. I stihovi su posebni, puni ljubavi i odlučnosti, jednostavno ne dopuštaju da se u njih posumnja, npr. „Kad umrem, kad ne bude me bilo, na Bagaloviće odnesite mi tilo”, ili „Može se rastati duša od tila, al’ neće srce moje, neće od Vida”… Opjevana su i druga mjesta: Borovci, Desne, Rogotin, Komin, Blace, Slivno, Opuzen, Prud, Predolac… Tu je i nezaobilazna pjesma o našem gradu „Metkoviću moj lipi”… Pjeva se Neretvi, spominju se žabe, liske, jegulje, trupice, mandarine i neretvanska lađa; zazivaju se sveci zaštitnici župa… Iz svakog stiha izvire ljubav prema rodnom kraju, prema Neretvi i kući staroj, kući kamenoj u kojoj smo rođeni… Slušajući te lijepe pjesme odlučio sam malo glasnije misliti – o kući i o domu.

Za kuću se kaže da je to zgrada koja ima zidove i krov i služi za stanovanje. Može biti drvena, može biti kamena, a može biti i zidana od opeka. Kućom se zove i obitelj, ukućani, loza, “raca”, pa ćemo za nekoga reći (najčešće za djevojku) da je iz dobre kuće. Svoje dijete ćemo upozoriti da pripazi na ponašanje riječima „Nemoj sramotiti svoju kuću!”. Kućom nazivamo i stan, prostor našeg stalnog boravka, pa iako živimo u stanu, znamo se zateći negdje vani, netko nas nazove, mi odgovorimo: „Vani sam, nisam kući”. Kolokvijalno i neke ustanove, tvrtke i poduzeća nazivamo kućom: izdavačka kuća, kazališna kuća, robna kuća… Uvriježeno je i za crkvu reći da je „kuća Božja”… Čini mi se da ono u Kini postoji izreka kako svaki „pravi muškarac” za života mora napraviti tri stvari: mora sagraditi kuću,  posaditi stablo i  mora „napraviti” muško dijete. Naravno da će se svatko, i ne htijući, odrediti prema ovoj izreci, svatko za sebe. Osobno mogu biti miran u svezi s posađenim stablima; kad su muška djeca u pitanju mirne duše bi se dalo zaključiti da tu malo i pretjerujem, ali loše stojim kod gradnje kuće. Evo mi zgodne prigode objasniti riječ „domazet” – upotrebljava se za onoga koji se priženio, koji je zasnovao obitelj u ženinu domu. Toliko je bilo takvih sretnika da je riječ „domazet” postala – prezime. Zaključak je: ništa od gradnje kuće pa ništa ni od „pravog muškarca”. Mogu se samo tješiti da je to ionako kineska izreka i odnosi se samo na Kineze.

Lijepa je i naša hrvatska izreka: Svuda pođi, kući dođi. Može nam biti lijepo na putovanjima, možemo imati lijepa iskustva po tuđim gradovima; možemo kao mladi jedva dočekati pobjeći iz svoga grada, misleći kako nas guši svojim poznatim ulicama i uvijek poznatim licima; možemo živjeti i u većim i ljepšim kućama, ali samo je jedan dom, kuća u kojoj smo rođeni i mjesto gdje smo odrastali. Stručnjaci se slažu da su u djetetovu odrastanju najvažnije prve tri godine. Mogu samo nadodati da je, prije nego se zaputimo u svijet, najvažnije „ono što si ponio od kuće”, to nas određuje. Imao sam priliku u Firenzi sasvim slučajno sresti Antu iz Imotskoga. Mrga od čovjeka, mrka pogleda i velika brka, emigrant, bilo ga je po cijelom svijetu, a iz političkih razloga nije smio dolaziti u svoj Imotski. Poslije večere znao je dugo pričati o ćaći, materi, lozi i vinu… I svaki put bi se ta ljudina rasplakao kad bi spomenuo svoju veliku želju, pa poslije toga – kaže – „Može slobodno i umrit! Samo da sa svojin ćaćon isprid stare kamene kuće, u prančioku, nazdravi iz bukare, a onda rukavon obrišen brk.”

Ne znam što je poslije bilo s Antom, je li mu se ispunila želja, je li nazdravio s ćaćom i je li mu stara kamena kuća još „živa”. Koliko je njih tako ostavljalo ćaću, mater i stare kuće i zbog kruha ili straha odlazilo od kuće? – Koliko je tu sudbina? Koliko je napuštenih kuća po selima i po otocima? – Kad god vidimo zapuštenu kuću, kuću kojoj se krov urušava, kojoj su prozori porazbijani, vrata slomljena ili kuću obraslu korovom, ako ne znamo, možemo samo nagađati uzroke rasula i kuće i obitelji… Bolno je vidjeti napuštena mjesta, porušene kuće, putove zarasle dračom. Urušeni krov urušeni je život, i to ne život pojedinca iz te kuće, iz te obitelji, već i dio moga i tvoga života, jer – ne treba naglašavati da sve te kuće, svi ti domovi čine našu domovinu. – Kuća je dom, mjesto koje ti daje utočište i sigurnost. Što je dom? Lijepo je odgovorio Ivan Golub: „Dom je mjesto gdje čovjek spušta sidro svoga broda. Dom je mjesto odakle čovjek kreće na svoja putovanja. Dom je mjesto kamo utječe čovjekova rijeka i dom je ognjište gdje se čovjek grije”.

Teško je bez kuće biti „kod kuće”. Nekada je teško i „s kućom biti kod kuće”, ili osjećati se „kao da si u svojoj kući”. Osnovno je pravilo pristojnosti i uvažavanja, kada kao gost dođeš u nečiju kuću, da poštivaš „kućni red” i običaje ukućana. Problemi nastaju kada gost svoje običaje nastoji unijeti u kuću u koju je došao. To vrijedi za kuću, to vrijedi za grad, vrijedi i za domovinu. Pojam „kuće” davno smo proširili: ljudima iz neretvanskog kraja, Metkovcima, njihov grad je kuća, Neretva je kuća, crkva im je kuća, pjaca je kuća, park i korzo im je bila kuća, mladima je Športska ulica kuća, sve je to kuća … Svugdje nađeš svoj kutak, koji budi sjećanja i priziva emocije, svugdje osjećaš „krov nad glavom”. U svome gradu osjećaš da si doma, da si kod svoje kuće. Stoga su razumljive reakcije kada domaći, domicilno stanovništvo, negoduje u strahu (nekad i pretjeranom), da im „gosti” i „dođoši” mijenjaju način njihova života i utječu na identitet njihova grada. S druge strane, vrijeme je neumoljivo i ima svoje zakonitosti. Život se ne može zaustaviti. U prostorijama Gradske glazbe Metković, osnovane davne 1886. godine, po zidovima su postavljene fotografije s glazbarima i njihovim imenima. Ima novih, a ima i starih fotografija s početka prošlog stoljeća. Ispod jedne stare stoje imena i prezimena glazbara. Čitajući ta prezimena netko je primijetio kako samo na tom popisu ima 10-ak starih metkovskih prezimena koja danas ne postoje, jednostavno ih više nema. Koji su razlozi da su nestala ne znamo, no može se pretpostaviti da su odselili, da su obitelji izumrle jer nisu imali potomstva, da je kriv rat i druge nedaće… Kuće su ostale, ali  nikoga nema kod kuće, jer u njima za njih više nije bilo  života.

Potrebno je biti doma. Ne samo u doslovnom nego i u prenesenom smislu. Ako čovjek ide rado doma, znači da mu je doma dobro. Bježi li puno od doma, od kuće, ako mu je uvijek draže biti negdje drugdje, ako je često navečer po kafićima, gostionicama, raznim večerama i druženjima s društvom i s prijateljima, uvijek nešto – onda sebi zaista treba postaviti pitanje – „Što je sa mnom? Što je s mojom kućom? Što je s mojim domom?” Važno je i pitanje: „Što mi radimo od svoga doma?” – Jesmo li u svome domu zaista doma, ili možda i nesvjesno od njega pravimo muzej za pokazivanje drugima i za uživanje u prestižu. To onda nije dom u kojem rado boraviš i u kojem se osjećaš doma. Kada dijete mora paziti da što ne dotakne, kad je svaki predmet zabrana i svaki korak prijetnja, kad je svaka stvar izložak za pokazivanje susjedima i gostima, onda za dijete to nije dom. Dom traži opuštenost, mogućnost i slobodu da se čovjek ponaša onako kako se i osjeća, kao u svojoj kući. Kad si umoran, najbolje se odmaraš u svome domu; kad se vratimo s putovanja najljepše zaspemo u svome krevetu, poslije posla najljepše se ispružiti na svome kauču, u svome „mirnom kutku”.          

Dom je važan i radi toga da bi djeca mogla i kad odrastu živjeti od doma. Svi se mi rado spominjemo svog djetinjstva ako nam je dom zaista bio doma, ako smo u svojoj kući zaista bili kod kuće. Dom je neka vrsta hrama. Jedan veliki čovjek je s dvije riječi izrekao što mu je roditeljski dom dao, zapravo što mu ne prestaje davati: život i toplinu. U roditeljskom krilu se začinje život djeteta, u toplini se razvija. I kad čovjek ostavi rodnu kuću, rodni dom kao da iz njega ponese vatru što ga i dalje grije, kao da ponese klicu života koja i dalje raste. Na žalost, svjedoci smo i slučajeva gdje kuća nije dom, već je to „luda kuća”. Kuća u kojoj nema mira, u kojoj nema poštivanja, u kojoj vlada „pravi pakao”. Jednostavno rečeno u kojoj nema topline i ljubavi, tu nema života, jer bez ljubavi nisi nigdje kod kuće. Možemo djecu iz takvih kuća smjestiti u najluksuznije domove socijalne skrbi i u najbolje sigurne kuće, gubitak obiteljskog doma i onoga što nisi dobio ni ponio iz svoje kuće, nemoguće je nadoknaditi. Veliki Martin Heidegger je uvjeren da sve vrijedno što je nastalo duguje se tome što je čovjek imao zavičaj, dom, domovinu, što je bio ukorijenjen u nekoj predaji. Ponovit ću samo poznatu istinu: da je za čovjekovo duševno zdravlje, za čovjekov život, najvažnije „biti doma”, no dom daje i drugu blagodat da se sa svojih putova i stranputica uvijek možemo odlučiti „poći doma” i „doći svojoj kući”.

Budi doma

Svjetiljka neka bdije
Na rubu hrastova stola
Kad začuješ kucanje
Na drvenim vratima
Digni se s hrastove klupe
Izvuci zasune
Obrazom svojim rasvijetli
Lice putnika
I budi doma.

(Ivan Golub)