Zašto mnogi zbog odlikaša optužuju nastavnike?

Ovih dana čitamo i slušamo pojedine analitičare i „kvazi-znanstvenike“ koji neumorno , do granice neukusa, prozivaju, napadaju i omalovažavaju prosvjetne radnike u školama ,optužujući ih za inflaciju broja ili postotka učenika osmih razreda osnovnih škola ili maturanata srednjih škola. Naime, nakon provedbe pilot projekta , odnosno nacionalnih ispita u osnovnim školama , navodi se podatak da su u hrvatskom, matematici , fizici, biologiji i kemiji učenici osmih razreda postigli tek osnovnu razinu znanja, te da među školama u Hrvatskoj u tom smislu nema razlika. Analitičare, zabrinjava  i visok postotak odlikaša među testiranim učenicima, pa zbog toga trebalo provjeriti kvalitetu rada nastavnika, a time i njihovo napredovanje i status, ističu da nastavnici imaju subjektivan pristup ocjenjivanju, da pogoduju roditeljima i slično.

Naravno, u nedostatku pravih argumenata, nastavnike optužuju da rade samo 20-tak sati tjedno, da su slobodni vikendima i praznicima i velik dio ljeta, te da uglavnom nastoje oko podneva biti kod svojih kuća. Uz sve to , kažu pametnjakovići, nastavnici stvaraju „nove generacije ispodprosječnih učenika“ koji jedino znaju kako dobiti petice bez adekvatnog znanja, te da nastavnici nisu kreativni , da izbjegavaju svoje obveze i samo pričaju o svojim malim plaćama.

Čitamo također da da učitelji dijele petice šakom i kapom, te da iza takvih ocjena ne stoji znanje.

Neki upiru prstom na testove u okviru nacionalnih ispita koje, navodno, stvaraju stari prosvjetni i drugi kadrovi, koji ne shvaćaju današnje mlade, te da su testovi pisani jezikom kojega djeca na razumiju jer su pitanja oblikovana kao tri-pitanja dok je razina znanja koja se traži pretjerana.

Poznato je da učitelji u svom radu primjenjuju kurikulume za svoje nastavne predmete, Zakon o odgoju i obrazovanju te brojne pravilnike koji se često mijenjaju.

Učenik za ocjenu izvrstan treba imati kritičko mišljenje i biti jezično, matematički i prirodoslovno pismen, kako bi na svaku situaciju mogao dati komentar iz bilo kojeg predmeta, ali mora posjedovati određenu razinu stvaranja novih ideja i rješenja. U svemu tomu svakako su važni bodovni pragove, koji su značajni za upise u srednje škole li na fakultete. Postotak učenika koji završavaju određenu razinu školovanja , navodno, prelazi 50 posto u odnosu na ukupan broj učenika . Kritičari smatraju da to nije zbog toga što su učenici sve pametniji već i zbog toga što su učitelji i nastavnici sve manje zainteresirani za svoj posao, a petice dijele da se ne bi zamjerili roditeljima.

Nije nam jasno odakle pojedincima i skupinama tako snažan verbalni arsenal da za inflaciju odlikaša optužuju isključivo nastavnike, pripadnike najobrazovanije društvene skupine u našoj zemlji, ljude kojima je zadaća i odgajati, a ne samo obrazovati, osobe koje osim rada u učionici sukladno ugovoru o radu obavljaju i brojne druge poslove, a često i one za koje nisu plaćeni. Uostalom, prosvjetni radnici su vrlo tihi u svojim traženjima boljega statusa, teško se zapošljavaju, organiziraju brojne školske i izvanškolske aktivnosti, trude se održavati humane odnose s roditeljima, posebnu pozornost poklanjaju djeci s teškoćama, organiziraju terensku nastavu za svoj učenike, i da dalje na nabrajamo što još rade.

Istina, događa se da pod pritiskom roditelja , ponekad umjesto ocjene vrlo dobar zaključe možda i odličan. Međutim, mnogi učitelji  (a tako sam ponekad i ja radio), na kraju nastavne godine učeniku koji je cijele godine imao ocjene između 4 i 5, na kraju zaključuju ocjenu odličan, i na taj način nagrađuju učenike koji su stalno bili aktivni , pokazivali interes i znanje i pri tomu postigli napredak.

Nitko ne govori koliko se učitelji trude pomoći učenicima koji ne mogu usvojiti određene sadržaje, ili možda ne žele. Sretni su i jedni i drugi kad zaključna nije nedovoljna nego dovoljna ili čak dobra.

Kad je odlikašima riječ, pitamo se trebaju li se svi ti učenici stidjeti svojih ocjena koje su im dali „nezainteresirani“ nastavnici. Zar nitko ne razumije evoluciju u odgoju i obrazovanju, nove tehnologije, veći obrazovnu razinu roditelja, raznovrsne izvore informacija do kojih djeca dolaze prije nego su takve teme planirane za obradu u školi ?

Znaju li „analitičari“ da se velik broj odlikaša, ali i ostalih učenika bave s tri, četiri ili pet školskih i izvanškolskih aktivnosti, da pjevaju u školskim i crkvenim zborovima, da se pripremaju za pričesti i krizme, da se bave sportom i osvajaju pokale? Pita li se itko gdje je njima slobodno vrijeme, i kako se tijekom školske godine osjećaju.

Ne, važno je da iza odličnih ocjena „ne stoji znanje“, važno je da su učitelji „neodgovorni „ u svom poslu i da ih zanima samo visina plaće. Umjesto da budemo sretni što naši mladi uče sve bolje, pojedinci i skupine nemajući pametnijeg posla, bacaju se drvljem i kamenjem i na jedne i na druge.

Dokle ?