Zašto brzo zaboravljamo sportaše koji su godinama oduševljavali svojim igrama i rezultatima naših klubova?

Uvijek kada se piše ili govori o velikim uspjesima sportaša iz Metkovića i klubova u kojima su igrali, redovito se spominju sportaši koji su svoje karijere započeli u Metkoviću i potom ih nastavljali u drugim klubovima i u reprezentaciji.

I neka, i pravo je tako jer su brojni naši sportaši zahvaljujući talentiranosti i trudu oplemenili hrvatski nogomet i rukomet, često su se s natjecanja vraćali s medaljama bilo klupskim ili reprezentativnim. Tko može zaboraviti nogometne veličine, Andriju Ankovića, Mišu Krstičevića, Igora Štimca, Darija Srnu, Sergeja Jakirovića, Marina Ljubičića koji su bili reprezentativci, kao i rukometne legende Patrika Čavara, Ivicu Obrvana, Slavka Golužu, Davora Dominikovića, Vladimira Jelčića, Nikšu Kaleba, Dragana i Gorana Jerkovića, Ivana Čupića i ne spomenuti nešto mlađeg Iliju Brozovića i niz drugih koji su igrali ili su bili povremeni reprezentativci u raznim hrvatskim vrstama.

Metković se ponosi s njima i njihovim igračkim ili trenerskim uspjesima, naslovima prvaka, medaljama i priznanjima svjetskog i europskog značaja.

Međutim, nama pada nešto drugo napamet. Naime, svaki pogled unatrag navodi na razmišljanje o silnom broju sportaša koji su deset, petnaest ili čak 20 godina nosili dresove NK Neretve ili RK Mehanike odnosno RK Metkovića, gdje su što rade, koliko se sjećamo ili koliko držimo do uspomena i njih osobno. Njih koji su dseteljećima davali sebe za uspjehe svojih klubova i prodore u veće stupnjeve natjecanja?

Nekada su nogometnim terenima uspješno vladali među ostalima Drago Bušić, Stipe Cvitanović, Anton Dračić-Baja, Mato Majić, Senko Popovac, Ivo Čupić, Drago Nikolac-Gic, Ante Jelčić, pa pedesetih godina prošloga stoljeća Mario Marušić, Nikola Brečić, Hrvoje Jeramaz, Ante Prce, šezdesetih Ante Medar-Duka, Joško Medar, Ante Svaguša, Bartul Kaleb, Zvonko Arapović, Miro Prusac, Igor Gašpardi, te sedamdesetih Enver Jakirović, Bariša Majić, Suad Šoše, Stipe Nikolić, potom Joško Pandža, Ivica Brečić, Mato Borovac, Jure Ereš, zatim Vlaho Marević, Josip Ćužić, Lukša Veraja i mnogi drugi nadareni nogometaši i izvrsne osobe. Za spomenuti sva imena u dugoj Neretvinoj povijesti trebalo bi nam stotine kartica teksta.

I oni su svojim znojem, znanjem i radom ispisivali sportske stranice u povijesti našega grada, i ne samo oni jer smo spomenuli samo neke. Utkali su svoje osobnosti u tradiciju jednog grada i njegovih stanovnika koji su se divili njihovim potezima, golovima i zajedno s njima slavili pobjede. Nažalost, neki nisu više među nama, mnogi su u mirovini, ali mnogi još uvijek rade i odgajaju mlade nogometaše.

Prisjetit ćemo se i naših rukometaša, velikih zvijezda na rukometnom nebu grada i bivše države među kojima su su rođene brojni super-rukometaši i reprezentativci.

Od samog osnutka i u narednih nekoliko sezona za boje RK Mehanike svoje znanje i trud davali su (opet među ostalima) Tomo Dragović, Ante Polić, Jurica Volarević, Anđelko Govorko, Pera, Luka i Tomislav Veraja, Vlaho Lovrić, Ivica Orlović, Ivan Šprlje, Vinko Jurković, Slobodan Batinović (reprezentativac bivše države),  Mario Batinović, Ljubo Rezić, Mirko Nikolac, Zvonko Kaleb, Žarko Ivković, Slobodan Nikolić, Tomislav Dragun, Jure Pavlović, Mihovil Štimac, Renato Sršen, Branko Milivojević, Ivica Zubac, Zdravko Medić, Mario Bjeliš (povremeni reprezentativaci)… Mogli bi još spomenuti stotine imena zaslužnih za uspone metkovskog rukometa i stvaranje nadamo se neugasive tradicije.

Neki od spmenutih nastavili su sa svojim radom u školama, klubovima ili u poduzećima, neki su u mirovini, a neki i nisu više u Metkoviću.

Spomenuti nekad aktivni sportaši i njihovi istovremenici zaslužili su da ih se sportske udruge, Zajednica sportova ,sportske asocijacije, sportske škole pri klubovima i ostali, s vremena na vrijeme sjete, pozovu, posjete i upitaju za zdravlje te prilikom obljetnica na komadu papira ispišu njihova imena na zahvalnicama. Toliko su makar zaslužili, a i ne košta previše!

Piše: Pero Jakić / Metković NEWS