Trener Majić: bez ujedinjenja klubova nema sreće

Foto: arhiva

Mojimir Majić poznato je rukometno ime u rukometnom gradu Metkoviću i u rukometnom svijetu inače. Nekada je igrao za RK Mehaniku (koliko pamtim, na poziciji kružnog napadača), a zatim je završio trenersku školu i kao trener vodio RK Mehaniku, RK Metković Jambo, te klubove u arapskim zemljama, Bosni i Hercegovini i u Sloveniji. Radeći u Metkoviću sudjelovao je u razvoju svih metkovskih reprezentativaca osim Čupića i Brozovića.

Taj 64-godišnjak vlasnik je 16 klupskih trofeja u raznim natjecanjima, a danas kao trener vodi RK Metković Školu rukometa.

Pri susretu zanimalo nas je kako teku pripreme Škole rukometa za nastavak drugoligaškog prvenstva, a onda je uslijedio vrlo jasan, precizan i nedvosmislen odgovor:

– U Metkoviću se stanje u rukometu može ocijeniti katastrofalnim i bit će tako sve dok se naša dva kluba ne ujedine u jedan. Bez toga nema niti će biti sreće , napretka, optimizma ali ni povratka na stare staze metkovske rukometne slave.

Držim da je potrebno spojiti Školu rukometa i Metković 1963 jer je bez toga nezamisliv budući razvoj metkovskog rukometa. U mlađim uzrasnim kategorijama postoje kvalitetni mladi igrači koji bi mogli igrati i u 1. HRL, u našem jedinstvenom klubu kojemu ne bi trebala neka posebna igračka pojačanja. –

Na što točno mislite?

– Radim s mladićima rođenima 2002. i onima rođenima 2000.godine koji su posjedovali kvalitetu za ulazak u 1. Kadetsku ligu Hrvatske. Zbog razdvajanja klubova u tomu nismo uspjeli, a nismo mogli ni utjecati da se oni mogu dokazivati u toj ligi. Stoga ti momci igraju drugu ligu, ali s klubovima čiji su igrači stariji i iskusniji. Zbog toga su i naši rezultati lošiji od očekivanja i potencijalnih mogućnosti. Osim toga oni ne mogu napredovati jer ne igraju sa svojim vršnjacima, pa ću još jednom ponoviti dok se klubovi ne ujedine nema ni rezultata ni uspjeha u razvoju i podizanju kvalitete rukometa. –

Kako onda dalje ?

– Već sam rekao što bi trebalo napraviti ako mislimo ozbiljno. Mladi igrači umjesto da napreduju, stagniraju, neki se ostavljaju rukometa, a neki odlaze drugdje.

Pa godinama se govori o jednom klubu, gdje su kočnice, što se događa?

– Slušajte, mislim da sve koče pojedinci i to se mora presjeći. Gradska uprava mora poduzeti mjere i korake kako bi se metkovski rukometni brand sačuvao i nastavio težnju za novim uspjesima. Nažalost, da sada krenemo u tom pravcu do stvaranja snažnog kluba od domaćih igrača trebalo bi nam 3-4 godine, kluba spremnog za nastupe u Premijer ligi.

Domaći igrači nam ne napreduju, mnogi odlaze, ali bi neki i ostali da imaju gdje igrati s obzirom na to da druga ili treća liga baš i nisu napogodniji poligoni za napredovanje. Da talenata imamo, svjedoči odlazak Josipa i Ivana Vekića u PPD Zagreb, a uskoro će za njima  još jedan naš igrač. –

Jesu li se rukometni radnici iz Metkovića ikada našli na jednom mjestu i zajednički raspravljali o tim složenim pitanjima?

– Koliko ja znam nisu, a nitko nas nije ni pozivao. O tim stvarima odlučuju među ostalim i neki bivši igrači koji treniraju svoju djecu i ne mare previše za ostalu. Moramo se okupiti i razgovarati, moramo sačiniti plan rada i razvoja za recimo 3 godine i krenuti na posao. Ako me pitate kako se Škola rukometa financira, ja to ne znam, pitajte upravu. Mene zanima rad na terenu, odgoj mladih rukometaša ne samo za rukomet već i za život. Radio sam izvan Hrvatske, ali nigdje i nikada nisam vidio ovakav slučaj nebrige i nejedinstva za kultni sport čiji su predstavnici proslavili grad Metković. Mi možemo imati snažan klub od domaćih igrača i ne bi nam trebalo mnoštvo igrača iz drugih sredina, pod uvjetom da se ujedinimo.

Jedini način bijega iz krize jesu razgovori i jasni zaključci. Možda bi dvije uprave naših klubova trebale sjesti s čelnicima grada i vidjeti kako dalje. Nije mala stvar da u Školi rukometa vježba više od 100 mladih rukometaša. Mlade ima i Metković 1963, tu je i RK Jerkovac sa svojim sekcijama. Nažalost, naši mladi i mladi iz RK Metkovića 1963 ne putuju na utakmice istim autobusom. –

Podsjetimo, o ujedinjenju rukometnih udruga (klubova) u Metkoviću govori se godinama. Jasno je da Grad ne može osigurati svima dostatna sredstva pa se uprave moraju snalaziti. Tako su Darijo Srna, Ilija Brozović i Ivan Čupić već darivali Školu rukometa. I mnogi drugi.

U javnosti  se već dulje vrijeme govori kako je RK Metković završio u stečaju te da se trenutačni čelnici Škole rukometa bore za klupske nekretnine i neka neisplaćena sponzorstva navodno ugašenom klubu. Međutim, RK Metković nije brisan iz registra neprofitnih udruga i još uvijek su u tijeku pravni postupci za vraćanje imovine kluba. Tako doznajemo da su RK Metkoviću već vraćeni Fitnes centar kod gimnazijske sportske dvorane i klupski prostori nasuprot Gradske sportske dvorane. Uskoro će klubu biti vraćena i pizzerija u sklopu GSD.

Da zaključimo, posve je jasno da puno toga nije jasno. A sve bi moglo i moralo biti jasnije i jednostavnije da je više mudrosti, razumijevanja i razgovora a manje nesporazuma. Kada će se i hoće li se ikada razmrsiti metkovski rukometni gordijski čvor za sada je teško i pretpostavljati.

Pero Jakić