Ante Kostelić -Gips, Ratko Rudić, Lino Červar i brojni hrvatski vrhunski treneri nakon odlaska u zasluženu mirovinu javnosti su obznanili svoje nezadovoljstvo ne zbog iznosa redovnih mirovina već zbog posebnih naknada za ostvarene vrhunske i na svjetskoj razini postignute rezultate s reprezentacijama Hrvatske u momčadskim ili individualnim sportovima.

Ističu da su izmjene i dopune odgovarajućih zakona davno inicirane, ali nisu dovršene pa se nadaju da će se i to jednom dogoditi.

Mnogi od vrhunskih trenera radili su i izvan Hrvatske pa su iznosi njihovih mirovina zavisni i od radnog staža ostvarenog u drugim državama. Naši vrhunski treneri  ovih dana iskazuju nezadovoljstvo ostvarenim naknadama za vrhunske rezultate u Hrvatskoj i uspoređuju visine tih naknada s onima u drugim zemljama.

Doduše , oni uzimaju u obzir činjenicu da su primanja i mirovine  u Hrvatskoj pa i nagrade za sportska postignuća značajno manje nego u svijetu, prije svega zbog ekonomske snage našega društva i relevantnih statističkih pokazatelja.

Treba znati da treneri (kao i igrači) potpisuju ugovore prilikom preuzimanja reprezentacija ili prilikom odlaska u neki klub ili reprezentaciju izvan Hrvatske.

Međutim, istina je da u malim, a po sportskim ostvarenjima velikim sredinama rade ili su radili brojni treneri stvarajući ne samo igrače za ligaška natjecanja već i reprezentativce koji su kasnije doprinosili sportskim rezultatima nacionalne vrste, u raznim sportskim granama.

Misli li itko i na njih, razmišlja li se o tomu koliko su i oni zaslužni u odgoju mladih sportaša koji su kasnije postajali reprezentativci ?

U malom Metkoviću u proteklim desetljećima mnoštvo bivših sportaša stekli su trenerske kvalifikacije kako bi radili u klubovima i ne samo u dolini Neretve. Neki su postali i trenerima reprezentacija. Ante Prce, Stipe Ilić, Bariša Majić, Stipe Nikolić, Jozo Veraja, Ekrem Jakirović, Davor Mijioč, Jozo Bebić i da dalje nabrajamo, ostavili su neizbrisiv trag u odgoju igrača . U rukometu se i danas divimo postignućima Luke, Pere, i Miše Veraje, Zdravka Vučičevića, Ilije Puljevića, Ivice Obrvana, Ivana Šprlje, Nikše Kaleba, Dragana Majića,  Dragana Jerkovića  i svih ostalih, kako kod kuće tako  i u svijetu.

Mislimo da su oni kao i njihove kolege iz Zadra, Splita, Bjelovara ili Đakova, itekako zaslužni za razvoj mladih igrača i rezultate koje su postigli s odraslima. Stoga bi sportske asocijacije u Hrvatskoj uključujući i HOO, konačno trebale donijeti i usvojiti jasnu platformu za nagrađivanje trenera i vrhunskih sportaša.

Prema zaslugama, rekli bismo !