Jozo Veraja više nije trener Metkovića, ali ostaje u klubu

Godinama smo na igralištu ONK Metkovića na svakoj domaćoj utakmici često mogli čuti povike Joze Veraje: zatvori, vrati se , izbaci loptu, kreni, oduzmi, pazi, šta radiš, pazi na ‘devetku’, polako, smiri…

Trener županijskog ligaša te je riječi upućivao svojim igračima s kojima je godinama sklopio neraskidivo prijateljstvo, a i oni sami među sobom stvarili su iznimno pozitivnu, suradničku i prijateljsku atmosferu.

Stoga su mu u nedjelju navečer prije i nakon posljednje prvenstvene utakmice s Jadranom 1932 i pobjede od 3:1, priredili ispraćaj za pamćenje. Darivali su ga , dizali u zrak, emitirali video-zapis s pozdravima igrača koje je trenirao ali i sebe i svoga trenera počastili zanimljivim gastronomskim specijalitetima.

Sve to zbog činjenice da je legendarni trener odlučio odmoriti se od napornog višedesetljetnog rada s mlađim i starijim uzrastima te se više posvetiti svojoj obitelji i svakodnvnim malim, ali slatkim stvarima za koje nikada nije imao dovoljno vremena.

– Počeo sam u NK Neretvi s 15 godina i prošao sve uzraste uključujući i seniore. Imao sam 25 godina kad su prijatelji s desne obale Neretve došli i kazali kako osnivaju ONK Metković, da dođem i da im trebam. Nisam dvojio, došao sam kao igrač, a kasnije sam radio kao trener.

Nisam brojao utakmice provedene na klupi, ali znam da sam u ONK Metkoviću proveo lijepih 35 godina. Moje najvaće bogatstvo (i nagrada) svakako su mladi igrači koje sam vježbao, a koji su kasnije postali odlični igrači i treneri, poput Mate Borovca, Željka Parmaća, dvojice Mile Bebića, Boškovića, Sergeja Jakirovića, Raiča, Frane Pivca, Kacića, čak i Darija Srne u pionirima Neretve – ponosno će Veraja.

Osvrnuo se i na stanje u metkovskom nogometu riječima:

– Čujte, ja smatram da Metković mora imati člana Treće lige, a da ONK Metković može biti jedan od temeljaca ukupnog razvoja nogometa. Ovdje ima dosta zainteresirane djece i klubu i nogometu odanih ljudi koji naporno i na amaterskim osnovama uspješno rade. Među ostalim, već sada ima više onih koji pohađaju ili završavaju trenerske škole i u njima vidim nastavak uspješnog rada u razvoju nogometa . To je ono što me veseli , to su moja pozitivna iskustva koja nosim iz kluba. U prošlosti sam često bio razočaran ponašanjima čelnika nekih klubova u odnosima prema mladim igračima. Ja mislim da trebaju igrati najdarovitiji, bez obzira tko im je tata ili mama! Nisam ni za to da roditelji plaćaju treninge i putovanja za svoju djecu, i mislim da bi to trebali rješavati klubovi u suradnji s gradom-poručio je trener Veraja.

Odlazi s pozicije prvog trenera kako bi se pružila prilika mladim snagama, Tomislavu Plećašu, Tomislavu Miletiću ili nekim drugima. Naglasio je da je i sretan i tužan. Sretan što će nakon toliko održanih treninga i vođenja utakmica konačno imati malo više vremena za svoju obitelj i male, svakodnevne stvari za koje godinama nije imao vremena.

No, ostat će u klubu i pomagati u radu s mladima. Kako reče, makar još dvije godine, do sedamdesete.

S naše strane iskrene čestitke Jozi Veraji, ali i zahvala za brojne izjave prije i poslije stotina utakmica koje je vodio, kako bi i mediji mogli doznati kakvu taktiku vrsni trener priprema.

Pero Jakić