Ostanimo u kontaktu

IVANA JE TOG JUTRA IŠLA NA MISU ZORNICU

Župa Marije Pomoćnice sa zagrebačke Knežije dirljivim tekstom se oprostila od stradale Ivane Volarević

Objavljeno prije

U petak 6. prosinca, nešto prije 6 sati ujutro, prilikom dolaska na misu zornicu u našu crkvu, stradala je Ivana Volarević iz Metkovića. Mnogi župljani su ju poznavali barem iz viđenja jer je bila praktična vjernica koja je često i običnim danom dolazila u crkvu na svetu misu.

Ivana je rođena 27. studenog 1994.  Živjela je u mjestu Prud, kraj Metkovića, s mamom Karmelom i tatom Andrijom. Sestra Mara živi s obitelji u Pločama, a sestra Andrea je u Zagrebu. Bila je studentica pete godine geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.

Bila je predana u molitvi i osjećala je veliku ljubav prema Gospodinu. Često je spominjala vječni život i zanimalo ju je što ćemo mi to tamo “raditi”. S radošću je govorila da ćemo se tamo družiti sa svim svecima, a posebno sa sv. Josipom kojem se rado utjecala. Njen prvi susret s živim Bogom dogodio se na jednom klanjanju pred Presvetim kada je u srcu osjetila neizmjernu Gospodinovu ljubav. Tu ljubav je nastavila širiti do kraja svoga života na sve ljude oko sebe.

Smrt dobrih ljudi nam je uvijek veliki šok. Vjerniku je teško ne upitati se – Gospodine zašto dozvoljavaš ovakve tragedije? Na ovakva pitanja još je teže tražiti odgovor kada se dogode dobrim ljudima u inače ovako radosnim trenucima kao što su došašće i vrijeme iščekivanja Božića. Dobije se dojam  kao da sam đavao želi napakostiti djeci Božjoj. Kao da đavao traži dozvolu da naudi nekome dobrome od naroda Božjega, ne bi li tako uzdrmao i cijelu zajednicu. No, braćo i sestre, žrtva Isusa Krista nam  je u ovakvim trenucima posebno svjetlo u tami. Upravo na primjeru njegove muke, smrti i uskrsnuća vidimo veličinu i svemoć Božju. U takvim tragičnim trenucima, pojedinac izgubi život, obitelj izgubi svoju kćer-sestru, momak izgubi djevojku, zajednica izgubi jednu dobru i voljenu vjernicu. No, mi vjerujemo u uskrsnuće. Bog se proslavlja upravo u smrti pravednika. U ovakvim tragedijama, Crkva u stvari dobiva. U petak 6. prosinca, Ivana je išla prema crkvi na Knežiji slaviti misu zornicu, a došla je u Nebo u vječnu slavu Božju. Tu postaje očita nemoć đavolska. Pakost Zloga, Gospodin okreće u proslavu u radosti nebeskoj. Ivana je sada u vječnom zagrljaju svoje najveće ljubavi, Gospodina našeg Isusa.

Ožalošćenim roditeljima, sestrama, rodbini i prijateljima Ivane izražavamo sućut.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

don Ivan Šibalić, župnik

OVAJ ĆE ŽIVOTNI PENAL TEŠKO OBRANITI

Samohrani otac sa šestero djece od koji su dvoje s invaliditetom ostaje bez krova nad glavom, pomozimo mu

Objavljeno prije

Foto: Denis Jerković/Hanza Media

Sjećam se Regana još iz doba dok je branio za Neretvanac. Počinjali smo nekako u isto vrijeme, u prvoj polovici devedesetih, on kao mladi nogometni vratar na početku karijere, ja kao dopisnik ‘Slobodne’ iz Sućurca, piše Marko Bilić za Slobodnu Dalmaciju.

Čuvao je mrežu čak jedanaest klubova, što dalmatinskih, što hercegovačkih, ali mu je baš moj Sućurac ostao urezan u pamćenje.

– Debitirao sam u Kaštel Sućurcu, protiv Jadrana, prvi put branio za seniore. Ušao sam u igru drugo poluvrijeme kod rezultata 1:1, završilo je 2:2. Gol mi je zabio stoper domaćih Nikša Boljat, glavom, bila mi je to prva utakmica, nikad nisam zaboravio.

Drugu sućuračku uspomenu pogotovo neće zaboraviti.

– Ono kad nas je struja drmnila ispod tuševa, čudo je da nitko nije teže nastradao. Pokušao sam pomoći jednom momku što se grčio na podu svlačionice, i mene je dobro streslo.

Prošlo je otada nekih 25 godina, a ja, evo, opet pišem o Reganu. Prošlo je vremena, stigle nas godine, ali su nam se životne staze opet spojile. Dvadeset pet godina poslije. Ovaj put na njegovom terenu, u Opuzenu. I nije dobro. Opet nije dobro. Kao da su nam crne uspomene suđene.

Regan je danas čovjek koji treba pomoć. Svih nas. Čovjek čija će vas životna ispovijest dirnuti, natopiti vam oči. Ovaj životni penal teško će obraniti.

Roland Sršen, naš Regan, koji je nadimak dobio po američkom predsjedniku, bivši nogometaš i hrvatski branitelj, danas je samohrani otac šestero djece. Supruga Andreja preminula je iznenada prije četiri mjeseca i na ovom svijetu “ostavila” Regana sa šestero djece. Od kojih su dva sina s invaliditetom, jedan u kolicima. Svi zbijeni u jedva pedesetak kvadrata opuzenskog stana koji nije njihov i iz kojega, da sudbina bude još gora, a teško da može biti gora pomislit ćete, sudskom odlukom moraju iseliti.

On, Regan, i šestero djece, dva sina invalida, jedan u kolicima, moraju na ulicu. On, Regan, Paulo (19), Lucija (17), Ivan (14), Duje (14), Nina (12) i najmlađi Luka (6). Nemaju gdje.

– Da vam kažem pošteno, još nisam ni svjestan ove situacije. Ali, moram biti jak, zbog dice, zbog njih šestero, moram misliti na njih. Oni su mi sve. Dogodilo se to šta se dogodilo, život ide dalje… Moram dalje.

I prije smrti supruge i majke život je Sršenove držao na kušnji. Falilo je i kuna i kvadrata, samo vedrog duha nije. To ih je i održalo. Njih osmero skučenih u jednosobnom stanu.

– A šta da vam kažem – prigušenim basom kroz zube cijedi Regan, pogleda zarinutog u dubinu kuhinjskog stola pred nama, i nastavlja:

– Krpili smo se nekako. Petero dice u toj jedinoj sobi, a najmlađi samnom i suprugom na kauču u dnevnom boravku. Snalazili smo se nekako, mučili…

Balun mu nije donio pare, ali jest nešto puno važnije, prijatelje, ljude.

– Ma, kakve pare… Dotukla me bolest djece prijatelju, jedan sin tri operacije glave, drugi dvije. Proša san sve moguće bolnice od Dubrovnika do Zagreba, iscidilo me totalno.

Ivan i Duje su blizanci, rodili su se dva i po mjeseca prije vremena.

– Dali su im deset posto izgleda da ostanu živi. Iz rodilišta u Dubrovniku helikopterom su hitno prebačeni u Split gdje su im obavljene dvije operacije hidrocefalusa. No, Duji su stavili krivu pumpicu, stvar se iskomplicirala pa smo ga prebacili u Zagreb, u bolnicu u Klaićevoj, tamo je treći put operiran. Preživio je, hvala Bogu, u kolicima je…

Bolne su Reganove uspomene. Priča pogleda zakucanog u stol za kojim sjedimo, nije lako prebirati po njima.

Nije im bilo lako ni prije, a sad je otišlo, kako se kaže, s lošeg na gore. Supruga Andreja je držala sva četiri kantuna kuće, ma kakva tri, brojna opuzenska obitelja tek se navikava na svakodnevni život bez majke koja je brinula o svima i svemu.
Starija kći Lucija odnedavno se u Dubrovniku školuje za kuharicu, u domu Sršenovih, još malo njihovom domu, ostala je samo dvanaestogodišnja Nina i njih petorica muških. Fali ženskih ruku. Nina je već, kažu, “mala žena”, život je prisilio na brzo odrastanje.

Ko kuva, pere, pitam.

– Svi! – viču uglas.

– I ćaća je naučija kuvat, dovikuje Paulo, najstariji sin.

Nasmijali smo se svi, hvala Bogu i Regan. Prvi njegov osmijeh danas.

– Prije bi samo sija za stol, nisan zna ni pofrigat jaje. Pokojna supruga je super kuhala, brinula o svemu unutar naša četiri zida. A nije joj bilo lako s nas pet muških. Sad i ja učim kuhati, imam prijatelja koji mi pomaže u tome, pokazuje mi šta i kako, evo sam naučio i gulaš spremiti.

I? Kako ide?

– Ide, ide! Evo neka kažu dica.

Jel ćaća dobro kuva, pitam ja opet.

– Je, je!

– Sila te goni – cijedi kroz zube Regan. Šta ću, moran.

Dobar dio tereta pao je i na leđa najstarijeg sina Paula. On radi u kafiću, a doma pomaže ocu koliko god zna, može i stigne. Ali i, primjećujem, pokušava dosjetkama i sitnim dobacivanjima i dobronamjernim podbadanjima sa strane podići atmosferu. Teška svakodnevica na njemu se teško može iščitati.

– I on je nogometaš, kao što sam i ja bio. Igrač Neretvanca na posudbi u Maestralu, tu u susjednom Krvavcu. Ali, nogometaš koji nema volju kakvu sam ja imao – grinta Regan, dok se Paulo sa strane šeretski smije.

Regan je dragovoljac Domovinskog rata. Hrvatski branitelj. Nije nam on to rekao, već prijatelj Zlatko Mustapić koji je jedan od pokretača humanitarne akcije “Izgradimo dom obitelji Sršen”. Dvije godine ratnog puta Regan nikada neće sam izvući iz rukava kao adut u traženju boljeg sutra za svoju obitelj.

‘SUDSKA ODLUKA JE ISPRAVNA’

– Od 1991. godine sam u policiji. Potom u Zboru narodne garde, u 126. brigadi Hrvatske vojske. Poslije su me gonili da idem dalje u vojnu školu, ali ja nisan tija, sport je bija jači.

Opuzenac je, Neretvanac je njegov klub.

– Bila je tada loša situacija ovdje u Neretvancu pa san iša branit’ po Hercegovini. U Ljubuški, Stolac, Čapljinu, Grude…

A u Hrvatskoj?

– Neretvanac, Neretva, Gusar iz Komina, Maestral, Metković, Zmaj Makarska i Imotski – u dahu sipa Roland, brže od Boltove startne reakcije na sto metara. Dočim se povede razgovor o nogometu odmah živne.

Regane, još samo na Pelješcu nisi branio?

– Ha, ha, nisam! Ali i dan danas imam pozive od klubova tamo – smije se.

Sve skupa?

– Dvadeset pet godina! Seniorskog staža…

I nakon svih tih godina sad mora – na ulicu. Stan u kojem su do sada živjeli, priznaje, nije njegov, sudska odluka je ispravna i očekivana. Ali, što sad? Kamo sa Sršenima, kamo sa šestero djece, kamo s Dujom u kolicima?

– Dobili smo opravdani nalog da moramo iseliti. Rok za iseljenje već je istekao, ali kako se dogodila ova tragedija sa suprugom još me ne diraju. Imaju razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazimo. Samo ne znam koliko još dugo…

Vrijeme curi, dok broji zadnje dane pod krovom obitelj Sršen očajnički traži rješenje.

DOBRI LJUDI

– Bio sam branitelj od početka. Očekivao sam neku pomoć. Ne tražim ja da mi to daju džabe, tija san otplaćivat, ali me nikad nitko nije zovnuo.

Razočaran?

– Ne znam šta bi vam reka. Očekiva san pomoć. Pisao sam da mi nekako pomognu da otkupim ovaj stan u kojem živimo, ali ništa. Nakon trinaest godina moram iseliti sa šestero dice…

Ali, ipak ima dobrih ljudi u njegovom životu. Spremnih pomoći. Joško Popović i Zlatko Mustapić, njegovi Opuzenci, digli su na noge dolinu Neretve, pokrenuli veliku humanitarnu akciju “Izgradimo dom obitelji Sršen”.

– Skupa igramo nogomet već sedamnaest godina, mi veterani. Svaki ponedjeljak i četvrtak, ljeti na umjetnoj travi, zimi u dvorani. Opuzen protiv Metkovića. Bude žestoko, dok je utakmica “na nož”. Iza nje je “treće poluvrijeme”, druženje i zafrkancija.

U akciju za izgradnju vašeg doma uključili su se ljudi iz cijele Neretve. Ne gleda se tko je odakle, tko je iz Opuzena, a tko iz Metkovića i Ploča, ili iz Hercegovine. Kad je nevolja u pitanju nema mjesta svakodnevnim susjedskim prepucavanjima, Dolina se ujedinila, svi vam žele pomoći u ovom kritičnom trenutku.

– Ma to je samo kroz sport, taj rivalitet. Imam ja jednaki broj prijatelja u Metkoviću i Pločama skoro kao i u mome Opuzenu. I sve su to velika prijateljstva.

Ipak se isplatilo igrat’ balun sve te godine. Dobili ste prijatelje za cijeli život…

-… to nitko ne more platit! Di god dođem po Dalmaciji svi me znaju.

IDEJA PLEMENITIH LJUDI

Kakav je osjećaj kad svi ti ljudi, pa i oni koji vas ne poznaju osobno, stanu uz vas? I poznate face poput Darija Srne i Zlatka Dalića, i oni “obični”. Kad svi osjećaju da trebate njihovu pomoć?

– Neopisivo je to. Sve te poruke koje sam primio u ova četiri mjeseca otkako nas je Andreja napustila, poruke prijatelja, klubova… Neopisivo. Pogotovo poznanstva koja sam stekao kroz sport, to je dokaz da si napravio nešto u životu.

A napraviti, valja, i novi dom. Ideja plemenitih ljudi je izgraditi Reganu i djeci malu obiteljsku kuću u Opuzenu.

– Bila bi na dvije etaže, šezdeset kvadrata u prizemlju i još toliko na katu. Dolje bi bila jedana soba za Duju u kolicima, ja ga sad mogu nositi, ali će mi za pet-deset godina to biti jako teško. Dao Bog da se akcija ostvari.

Želja je, kažu organizatori, prikupiti oko 70.000 eura koliko bi, vjeruju, bilo dovoljno za izgraditi dom obitelji Sršen. Humantirani turnir u malom nogometu već je odigran, koncert održan, a sličnih akcija bit će još. Paulo, Lucija, Ivan, Duje, Nina i Luka trebaju dom. I Regan.

Regane, razriješimo misterij nakon dvadeset pet godina. Odakle nadimak?

– Ja sam ti živija u Americi od 1979. do 1984. godine. U to vrime je Reagan bija predsjednik. On Ronald, ja Roland. Kad sam se vratija doma počeli su me iz šale zvati Regan. I ostalo tako.

HUMANITARNA AKCIJA

Zlatko Mustapić je, zajedno s trećim najboljim strijelcem Hrvatske nogometne lige svih vremena Joškom Popovićem, pokretač humanitarne akcije koja za cilj ima izgraditi dom obitelji Sršen. Obojica su Opuzenci, obojica Reganovi prijatelji.

– Kad se dogodilo sve to vidio sam da nešto treba napraviti. Okupio sam par prijatelja i krenuli smo. Prvo je trebalo proći svu proceduru u Državnoj upravi oko humanitarne akcije, to je bio moj dio posla.

I onda se zakotrljalo…

– Jedan naš prijatelj arhitekt je izradio projekt kuće i sad je u tijeku ishođenje građevinske dozvole. Bude li sve išlo kako planiramo kuću bi trebali početi graditi u veljači.

Trebalo bi, procjena je, skupiti oko 70.000 eura.

– Sretan sam da se javio i pomogao naš izbornik Zlatko Dalić čije smo knjige prodali na aukciji, da se javio i podržao akciju i naš Neretljanin Darijo Srna. Javili su se i neki nogometni klubovi, udruge branitelja… Akcija ide dalje, planiramo koncert krajem ovog mjeseca, bit će toga još.

A sve s ciljem da samohrani otac Roland Sršen ne završi na ulici sa šestero djece.

Povodom akcije zajedništva i dobrote otvoren je posebni namjenski račun u Privrednoj banci Zagreb pod nazivom “Izgradimo obitelj dom obitelji Sršen”. Svi koji žele pomoći, donirati, mogu to učiniti na račun:

IBAN: HR1123400093510951600

Organizatori poručuju da su dobrodošle i donacije u građevinskom materijalu kako bi se izgradila kuća obitelji kojoj je hitno potrebna pomoć. Da svi skupa ostvarimo san Regana i njegovo šestero djece.

Piše: Marko Bilić/Slobodna Dalmacija
Foto: Denis Jerković/Hanza Media

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama10 300×250

Najčitanije