O definiciji i teoriji senzorne integracije smo već pisali u dosadašnjim objavama UCDPDN Leptirići. Danas ćemo se osvrnuti na onaj dio koji je potreban da roditelji obrate pažnju i primijete da njihovo dijete nije samo „živo“, „lijeno“, „plačljivo“, „tata/mama je kasnije progovorio/la“, „sva djeca lupaju i bacaju igračke“…

Dok obavljamo svakodnevne aktivnosti – kupamo se, peremo zube, igramo se, jedemo…, naš mozak odrađuje veliki posao da bi se mogli kretati, ponašati socijalno prihvatljivo i savladavati vještine, odnosno učiti. Sve se to odvija kroz neurološki proces, proces senzorne integracije koja organizira sve osjete iz tijela i okoline i omogućava nam svrsishodan odgovor na izazove koje nam predstavljaju aktivnosti tijekom dana.

Veliki broj roditelja se obrati terapeutu tek nakon što se dijete upiše u vrtić, školu te ih stručne službe upute da se obrate za obradu. U posljednje vrijeme jako je popularan termin „rana intervencija“, pa idemo ju onda provoditi!!! Vrlo je bitno pravovremeno prepoznati poteškoće i uključiti dijete u terapiju te educirati roditelje kako da se nose sa djetetovim ponašanjem i kako da ga usmjeravaju. Ukoliko ste iscrpljeni roditelj koji se teško nosi sa djetetovim „ispadima“ ili Vas interesira šta to sve može upućivati da dijete ima odstupanja na području senzorne integracije, nastavite čitati.

Svojoj bebici presvlačite pelenu i oblijeva Vas znoj…bebica neutješno plače, odgurava vas nogicama, okreće se, Vi pričate, pjevate, smirujete, dajete maramice da se igra, palite crtani na mobitelu…ništa ne pali!!! (hajde, realno možda bi mobitel upalio, ali ne radite to) .Tijekom te jednostavne aktivnosti dijete dobiva hrpu senzornih informacija (taktilnih, vestibularnih, proprioceptivnih, auditivnih, vizualnih).

Senzorno osjetljivo dijete nam daje jasne znakove da njegov mozak sve to ne može obraditi.

Ili ste izašli na igralište…dok druga djeca skaču, penju se i spuštaju niz tobogan, ljuljaju…Vaše dijete sjedi sa strane i igra se u pijesku…ah, tako je dobar, može satima sjediti i igrati se u pijesku. U isto vrijeme maleni od susjede neumorno trči po igralištu gore-dolje, proizvodi različite zvukove, dodiruje i prislanja na usta sve što mu se našlo u okruženju, gura djecu i lomi igračke. Došli ste u zgradu, popeli se liftom do stana i samo što ste nogom kročili u kuću Vaše mirno dijete postaje razdražljivo i nemoguće. Vrijeme je večere i već ste umorni od nutkanja različite hrane, tako je izbirljiv! Moguće je da Vaše dijete izbjegava određene podražaje i da sve to utječe na njegovo ponašanje.

A mama malenoga susjeda još se bori na igralištu sa svojim da krenu kući nakon što ga je više puta dozivala i on nije obraćao pažnju na nju te se bacio na pod kad ga je iznenada uhvatila za ruku i htjela da odu s igrališta.

Ovo su samo tri primjera gdje možemo pomisliti da dijete ima poteškoće senzorne integracije. Ponekad je teško razlučiti šta je samo ponašanje i problem u postavljanju granica odgoja a što je zaista problem vezan za procesuiranje senzornih informacija. Ukoliko imate nekih sumnji, želite pomoći sebi i djetetu da se lakše nosi sa svakodnevnim izazovima i uspješnije savladava vještine ili imate nekih pitanja vezano za područje radne terapije i senzorne integracije možete nam se obratiti putem e-maila: info@udrugaleptirici.hr i posjetiti nas u Kabinetu za terapije.

Irena Obradović, bacc.therap.occup.
certificirani terapeut Ayres senzorne integracije