U Gradskoj knjižnici Metković sinoć je održana tribina o nasilju među i nad djecom naziva Kako spriječiti nasilje i gdje potražiti pomoć?

Tribina je se održala povodom Međunarodnog dana prevencije nasilja nad djecom  i u sklopu projekta NASILJE=nemoć, a NE moć!, uz pokroviteljstvo Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a organizirala ju je Zajednica Pape Ivana XXIII, OŠ don Mihovila Pavlinovića i Osnovna škola Vrgorac.

Moderatorica tribine bila je socijalna radnica Zajednice Pape Ivana XXIII Gordana Gavicci, a predavale su pedagoginja OŠ Vrgorac Mone Ademi, socijalna radnica Centra za socijalnu skrb Metković Vilma Martić, socijalna radnica Centra za socijalnu skrb Makarska Ana Erceg te psihologinja Zajednice Pape Ivana XXIII Milka Vučić.

Sudionici su mogli saznati kako prepoznati različite vrste nasilja kao što je vršnjačko nasilje, obiteljsko, emocionalno, verbalno i virtualno. Predavačice su objasnile da upravo nasilje preko interneta donosi najviše emocionalne štete žrtvi. Nasilnici, uglavnom bez nadzora odraslih, mogu pisati loše stvari o žrtvi, vrijeđati i otvarati grupe o njoj, a poznato je da se ono što je jednom na internetu, više ne može izbrisati. Jedan od sudionika tribine istaknuo je da se po pitanju virtualnog nasilja može nešto zakonski napraviti tek kad se dobije prijepis incidenta. Istaknuo je i da osobe mlađe od 13 godina ne smiju imati Facebook račun za što kažnjeno prijavljen može biti i roditelj.

Predavačice su naglasile da su upravo roditelji glavni čimbenih u suzbijanju nasilja te da ne smiju biti nezainteresirani za ovu temu budući da su istraživanja pokazala da je gotovo svako dijete u jednom trenutku bio i žrtva i nasilnik.

Psihologinja Milka Vučić objasnila je kako prepoznati žrtvu nasilja.

– Pa, najčešće su to djeca koja su povučena, nemaju puno prijatelja, koja u jednom trenutku počnu izbjegavati odlaske u školu zbog neobjašnjenih razloga i ne idu na veliki ili mali odmor, a nasilje se može prepoznati i po primjeni školskog uspjeha. Djeca se rijetko žale da se nešto događa, ali ovo su neki čimbenici u kojima možemo prepoznati da je dijete vjerojatno žrtva nasilja – kazala je Vučić.

Rekla je i da nasilje uglavnom  počinje u osnovnoj školi, a da se u srednjoj školi uglavnom jave internalizirani problemi vezani uz nasilje te da u savjetovalište u sklopu Zajednice Pape Ivana XIII dolaze sve dobne skupine, ali da nerijetko to budu upravo srednjoškolci.

Socijalna radnica Vilma Martić na tribini se osvrnula na obiteljsko nasilje u kojem su upravo djeca najranjivija te je istaknula da se nasilje, u bilo kakvom obliku mora prijaviti te da će centar reagirati.

– Kad se prepozna žrtva nasilja, u svakom slučaju treba odmah, žurno reagirati. Bez obzira na to na koji način smo mi primili neku dojavu o obiteljskom nasilju, anonimno, putem dopisa neke druge ustanove ili je žrtva nasilja sama pristupila Centru za socijalnu skrb, dužni smo odmah obavijestiti policiju – kazala je Martić.

Na tribini se istaknulo i da se treba pomoći i žrtvi, ali i promatračima i nasilniku, i to razvijanjem empatije i tolerancije.

Pedagoginja Mone Ademi kazala je da se u školi u slučaju nasilja pozovu obje strane incidenta, te da se savjetuje i žrtva i dijete koje je bilo nasilno. U svakom slučaju se obavijeste i roditelji i učitelji, a, ako je to potrebno, upućuje ih se i na Centar za socijalnu skrb i savjetovalište. Djeci koje su žrvte savjetuje da incident prijave odraslima i traže pomoć.

– Savjetujem im da definitivno reagiraju i prijave nasilje. Ima slučajeva i kad žrtve ne žele prijaviti nasilje, pa ga prijave neka druga djeca koja su bila pasivni promatrači. Trebaju se obratiti ili stručnoj službi škole ili psihologu, pedagogu, ravnatelju škole, učiteljima i, naravno, roditeljima – rekla je Ademi.

Sve predavačice su se složile da se na nasilje treba na vrijeme i primjereno reagirati te da, ukoliko neka vrata na koja pokucaju kojim slučajem budu zatvorena, da budu uporna u rješavanju svojih problema kako bi nasilje, koje sigurno može uvelike utjecati na cijeli život žrtve, nestalo iz dječjih života.

Marija Jeramaz