O odgoju i obrazovanju, i o svim segmentima toga procesa u povijesti čovječanstva, raspravlja se stoljećima, a sve u cilju poboljšanja sadržaja, načina rada, ocjenjivanja, i evaluacije .

Jedno od važnih pitanja svakako je ocjenjivanje učenika s ciljem eliminacije nerada i afirmacije opće uspješnosti u poučavanju. I o tome i o drugim pitanjima  predlagane su brojne reforme u svim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj.

Nažalost, gotovo da ni jedna reforma nije dovedena do kraja, što proizvodi nove probleme posebno u kriznim vremenima.

Danas u doba korona-krize u zemlji i u svijetu, pojedini stručnjaci pitaju se je li velik postotak učenika-odlikaša rezultat njihova rada i stečenog znanja ili se radi o poklanjanju ocjena koje nisu rezultat usvojenog znanja.

Poznato je su svi u školskom sustavu u posljednje dvije školske godine radili u otežanim uvjetima i da su se mijenjali nastavni modeli, A, B, C, ovisno o epidemiološkom stanju.

Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja prošle godine 2019./2020., u hrvatskim osnovnim školama ocijenjeno je 314. 615 učenika, a od toga broja je njih 200.041 ili 63, 58 posto završilo školsku godinu s odličnim uspjehom, dok su 394 učenika ili 0,13 posto upućeni na ponavljanje razreda.

Mnogi misle da je takvo ocjenjivanje učenika nerealno s obzirom na koronu, potrese, poplave i druge nedaće koje su pratile  učenike, učitelje, roditelje i sve ostale građane, te se pribojavaju da bi slični rezultati mogli biti i ove školske godine!

Pri tome se ističe podatak da je u Međimurskoj županiji bilo 89 ponavljača , odnosno više nego u drugih 13 županija u Hrvatskoj uključujući i Dubrovačko-neretvansku u kojoj je samo jedan od 9.718 učenika izgubio godinu dok je njih 6.215 ili 63, 95 posto školsku godinu završilo s odličnim uspjehom.

Nama se čini da su i u složenim uvjetima rada vrijedni učenici i dalje ostali vrijedni i uporni i da su zasluženo ostvarili odlične uspjehe. Jasno je da je uvijek bilo i da će biti onih učenika i roditelja koji će smatrati da je netko drugi kriv za nešto slabiji uspjeh, ili neuspjeh. Međutim, misli li itko na koje su teškoće u on line nastavi nailazili roditelji i učenici, kako je bilo onim učenicima čiji su jedan ili oba roditelja otišli na rad u inozemstvo pa su ostali s djedom i bakom, jesu li svi učenici imali signal za praćenje on line nastave, je li bilo moguće organizirati dodatnu i dopunsku nastavu, brojne školske i izvanškolske aktivnosti, razmišlja li se koliko se i kako nedostatak sportskih aktivnosti odrazio na psiho-fizički razvoj djece?

Prozivaju se učitelji da „robuju“ upisnoj politici  pa učenicima osmih razreda radi upisa u srednje škole daju više petica nego zaslužuju?

A nitko ne kaže (i ne zna) koliko energije učitelji i razrednici ulažu da bi svoje učenike prvo poučili a onda objektivno i ocijenili. Zbog čega se (uostalom) bojimo velikog broja odlikaša u osnovnoj školi, ako znamo da se godinama govorilo da težimo školi (osnovnoj) bez ponavljača? I učitelji i većina učenika ulažu goleme napore kako bi ispunili osnovne ciljeve odgojno-obrazovnog procesa. Zašto onda stavljamo „pod lupu“ broj odlikaša koji su svoje ocjene zaslužili, i koji na natjecanjima u zemlji i u svijetu uz pomoć svojih mentora ostvaruju iznadprosječne pa i vrhunske rezultate.