Spomendan na poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu iz grada Metkovića

Naš poznati pjesnik Ivan Nadilo posvetio je svom pokojnom prijatelju, hrvatskom branitelju, Anti Rebcu ovu pjesmu:

Grob prijatelja
Ime
Raspelo
Hrvatski pleter
Cvijet
Dva nadnevka
Prebliza

Zamišljam i ja taj Grob prijatelja, i vidim grobove 18 (osamnaestorice) poginulih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu iz grada Metkovića. Na svakom grobu:

Ime – ime u kamen uklesano i govori o njegovoj pripadnosti ocu, majci, ženi, djeci, braći i sestrama, o pripadnosti lozi pradjedova;

Raspelo – kao znak patnje, ali i znak pripadnosti Kristu i vjeri kršćanskoj, znak vjere i nade u uskrsnuće;

Hrvatski pleter – znak pripadnosti korijenima, Neretvi, Dolini, gradu Metkoviću, pripadnosti hrvatskom narodu, zemlji hrvatskoj, duši hrvatskoj;

Cvijet – znak ljubavi, a „veće ljubavi nema od one da netko život svoj položi za svoje prijatelje“, dati svoj život da bi naši prijatelji, obitelji i djeca naša, buduće generacije, grad i dolina, Hrvatska nam … živjeli u miru i slobodi;

Dva nadnevka prebliza – nadnevak rođenja i nadnevak smrti svoj osamnaestorici preblizu stoje; gledano ljudski – kratko su živjeli, a često zaboravljamo „kako se život ne mjeri po duljini dana, već po širini ruku i dubini srca“. – I kao što nam je vrijeme u utrobi majke do rođenja darovano da postanemo ljudi, tako nam je vrijeme od rođenja pa do smrti darovano da postanemo bogoliki.

Vrijeme prolazi, a mi se i danas sjećamo njihove žrtve koju su prinijeli na oltar domovine. Datum ovog Spomendana također je simboličan: Blagdan Svih svetih. Veće ljubavi sigurno nema nego dati svoj život za druge – zato ne dvojim da su u vječnosti; svojom krvlju otkupili su i očistili i sebe i nas – zato ne dvojim i njih ubrojiti u svete koje sutra slavimo. Pjesnik Ivan Nadilo tada napisa: „Odlaze naši ljudi, preseljavaju u sigurnost vječnosti, postaju trajna i stabilna snaga našega krajobraza.“

Moramo se prisjećati naših poginulih branitelja, ali manje zbog njih samih. Oni su svoj boj završili i „čeka ih vijenac pravednosti“, na ponos svojim roditeljima, obiteljima, našem gradu i hrvatskom rodu. Ovo sjećanje je zbog nas. Da ne zaboravimo naše svetinje. Sjećati se njih, njihovih imena i njihove žrtve potrebnije  je nego ikad. Danas kad se sve relativizira, kad se brišu granice između svetog i profanog, kad je sve u isto vrijeme jednako važno i jednako nevažno, gdje se čovjeka često banalizira, potrebne su nam naše svetinje. Oni su svjetionici ovom gradu i budućim generacijama; oni su naš korektiv i „ispit savjesti“.

I večeras nas kroz svoju žrtvu pozivaju da se dignemo iznad naših razlika, netrpeljivosti i pripadnosti ovoj ili onoj grupi ili političkoj stranci; da nije vrijeme da jedni druge napadamo sve do mržnje, već je vrijeme da se jedni za druge zauzimamo.

Naš pjesnik Ivan Nadilo na kraju piše: „Ovi ljudi, naši sugrađani, vinuli su se do krajnjih granica ljudskosti. U ovom prijelomnom trenutku hrvatskog narodnog bića, naši su uzori i nadahnuće.“ Dodajem: „Neka tako zauvijek bude!“

Nek’ im je laka hrvatska zemlja!

Počivali u miru Božjem!

Vatroslav Vugdelija