Prije 50 godina slomljeno je Hrvatsko proljeće, ali ne i želja za samostalnošću

Hrvatsko proljeće, naziv je za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebice obilježeno legitimiranjem hrvatskoga nacionalnog identiteta i traženjima koja iz njega proizlaze.

Prve naznake reformnog gibanja u političkom životu SR hrvatske bile su uočljive već 1966. nakon Brijunskog plenuma i potpisivanja Protokola između SFRJ i Svete Stolice. Vodstvo SKH u kojemu su Miko Tripalo i Savka Dapčević-Kučar, uz eksponiranoga Vladimira Bakarića, počeli obnašati rukovodeće dužnosti, brzo je, nakon vala kritike protiv nezakonitih postupaka u tajnoj policiji i poboljšanja u odnosima između države i Katoličke crkve otvorilo raspravu unutar partijskih foruma o nizu tema, od bilance SFRJ do međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967), ubrzala je rasprave o nacionalnom pitanju.

Pravi zamah reformnog pokreta počinje Desetom sjednicom CK SKH u siječnju 1970. godine, kada je u sukobu s Milošem Žankom hrvatska partijska organizacija osudila jugoslavenski unitarizam i ocijenila da on nije ništa manje opasan za stabilnost sustava od hrvatskog nacionalizma.

Nakon Desete sjednice bilo je moguće afirmirati i neovisan hrvatski politički kurs. Od polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća  dolazi do jačanja kreativnih događaja i brojnih listova i časopisa (Hrvatski tjednik, HGG, Hrvatsko sveučilište, Kritika, Omladinski tjednik, Studentski list, Telegram i drugih), a Matičin Hrvatski tjednik uređivao je Vlado Gotovac.

U promišljanjima o sustavnoj gospodarskoj reformi otvorila su se pitanja slobodnog tržišta i kontrole ostvarenih prihoda.

Valja spomenuti važne segmente reformnog pokreta u Hrvatskoj, a to su krug reformnog SKH, krug Matice Hrvatske koji je stvaranjem svojih ogranaka omogućio masovnu podršku reformnom kursu SKH, ali i dijelu kulturne elite vezane za Matičine časopise i Hrvatski tjednik, dok je treći segment bio studentski pokret.

Tito i vodstvo SKJ u hrvatskom pokretu ili Hrvatskom proljeću vidjeli su opasnog suparnika. Moćne skupine unutar JNA i srpske zajednice u Hrvatskoj djelovale su protiv proljećara. Tito je već još u srpnju 1971.godine  zagovarao mjere  protiv „divljanja nacionalizma“, a početak studentskog štrajka u drugoj polovici studenoga 1971.godine pod vodstvom Dražena Budiće i Ivana Zvonimira Čička, dao je izliku za intervenciju protiv hrvatskog reformnog vodstva.

Silna represija zahvatila je Hrvatsku nakon Titova sastanka s hrvatskim vodstvom i sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu (1-2. prosinca 1971), te nakon podnošenja ostavki istog vodstva na sjednici CK SKH (12.prosinca 1971).

Uslijedila su uhićenja studentskih lidera i prvaka Matice hrvatske, uslijedile su osude za političke prekršaje, nastala je čistka više tisuća članova SKH i stvoreno je  jedno traumatizirano stanje .

Sva ta zbivanja pokazala su da reforme više neće biti dovoljne te da će se u budućnosti hrvatska vodstva opirati svim  nastojanjima za razdruženje i neovisnost.

Realnacionalisti poput dr.sc. Franje Tuđmana počeli su radi ostvarenja ciljeva tragati za novim partnerima u državi i emigraciji.

Najznačajnije osobe reformnog pokreta okrenule su se analizama koje Miku Tripala odvele u socijaldemokraciju, Savku Dapčević Kučar u narodnjaštvo, i Vladu Gotovca u liberalizam.

Reformno razdoblje s pravom se smatra uvodnim čimbenikom u stvaranju neovisne Republike Hrvatske.

U povijesnim izvorima i u tekstovima istaknutih hrvatskih povjesničara među kojima nalazimo i nedavno preminulog dr.sc. Stijepu Obada, stoji da su poslijeratni  centralizam i unitarizam najviše zagovarali Srbi, kao i u Kraljevini SHS, te hrvatski  unitaristi, Komunistička partija, Uprava državne  bezbjednosti i JNA.

Hrvatski jezik nije bio ravnopravan jezik u Jugoslaviji, pa je 1967.godine donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Zbog tih i svih drugih razloga u Hrvatskoj je 1971.godine narastalo hrvatsko domoljublje i, podrška političkom vodstvu, održavani su brojni zborovi građana, osnivačke skupštine ogranaka i pododbora i povjereništava Matice hrvatske, više su se čitale knjige iz hrvatske povijesti, u medijima je bilo sve više prostora za proljećare, ali nisu osvojena brojna središta moći , osobito vojska.

Hrvatsko političko vodstvo tražilo je provođenje gospodarske reforme, a Beograd je optuživao reformiste za hrvatski nacionalizam i separatizam. Velika je bila moć beogradskih banaka i tvrtke Genex u Hrvatskoj, a posebno je bilo prisutno prelijevanje deviza od hrvatskog turizma u Beograd. Hrvatski reformisti tražili su i izgradnju autoceste Zagreb-Split i uopće, pomorsku orijentaciju Hrvatske.

Tijekom 1971. godine vodile su se rasprave o suverenitetu republika, a u lipnju te godine prihvaćeni su ustavni amandmani , a 1974.usvojene su i promjene ustava.

Nakon ostavki Savke Dapčević-Kučar, Mike Tripala i Pere Pirkera slijedile su druge ostavke, isključenja iz Saveza komunista , kažnjavanja, otkazi i smjene. Iskušanim metodama pokret je slomljen za nepunih mjesec dana. Visoki partijski čelnici smijenjeni su ili umirovljeni, a vodeći intelektualci, Vlado Gotovac, Marko Veselica, Šime Đodan, Franjo Tuđman, Vlatko Pavletić, Hrvoje Šošić i drugi osuđeni su na više godina robije. Predsjednik Matice hrvatske Ljudevit Jonke umirovljen je kao i mnogi drugi maspokovci . U siječnju 1972. zaplijenjena je dokumentacija Matice hrvatske u zagrebu i pododbora na terenu. Mnogi matičari, studenti , profesori, znanstvenici , kulturni i prosvjetni radnici, novinari, liječnici uhićeni su i suđeni a drugi su ostali bez posla ili emigrirali, praćeni ili godinama pozivani na takozvane informativne razgovore. Djelovanje Matice hrvatske i njezinih tijela zabranjeno je .

Nakon slamanja narodnog pokreta, godine 1972.,zavladala je u Hrvatskoj ekipa komunista Hrvata i Srba koji su provodili partijsku diktaturu i održanje Hrvatske u Jugoslaviji. Oživjela je Uprava za državnu bezbjednost kao i njezine represivne metode.

Kako u velikim središtima tako i u onima najmanjima. Pod okriljem noći upadali su u kuće ili stanove maspokovaca tražeći kompromitirajuće materijale, popise članova MH, letke, uplatnice i ostalo, unatoč plaču male djece ili ukućana. Poslije toga slijedilo bi višegodišnje pozivanje na razgovore u „Stanice milicije“, ljudi su gubili poslove ili premještani na udaljene lokacije, a djeca proljećara teško su nalazila posao.

Najveća tekovina toga općehrvatskog nacionalnog pokreta je buđenje nacionalne svijesti koja je četvrt stoljeća bivala potiskivana. Hrvatski zahtjevi 1971.godine pospješili su donošenje Ustava godine 1974., po kojemu su republike dobile suverenitet.

Postupnim narastanjem velikosrpskog hegemonizma, osobito nakon smrti J.B. Tita, ukidanja autonomije u Vojvodini i Kosovu, te promjene vlasti u Crnoj Gori, srbizirana Jugoslavenska armija i Srpska pravoslavna crkva, na temelju Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti, pripremale su agresiju na zemlje zapadno od Drine.

Postupne demokratske promjene u Hrvatskoj i pojava višestranačja dovele su do referenduma na kojemu se apsolutna većina građana izjasnila za izlazak iz Jugoslavije, a pod predvodničkom ulogom Hrvatske demokratske zajednice, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom i drugim političkim strankama i domoljubima iz domovinske i iseljene Hrvatske, uspostavljena je samostalna i demokratska država, Republika Hrvatska.