Neretvanski poljoprivrednici priželjkuju dugoročna planiranja u proizvodnji voća i povrća

Melioracije neretvanskih ”blatija” započele su davno. Prve ideje o tomu pojavile su se u doba Mletačke republike, a razvijale u doba Austrougarske monarhije. U razdoblju između dva svjetska rata Kraljevina Jugoslavija nije previše marila o poboljšanju prilika u neretvanskoj poljoprivredi. Iza Drugog svjetskog rata, u fazi obnove i izgradnje, osnivani su Poljoprivredni kombinati, među inima i PIK Neretva sa sjedištem u Opuzenu.

Sačinjeni su i programi isušivanja močvara kako bi se dobilo obradivo tlo za plantaže mandarina, vinograde i proizvodnju povrća. PIK Neretva bila je društvena (državna) firma koja je organizirala poljoprivrednu proizvodnju, među ostalim i proizvodnju mandarina, a imala je i prerađivačke kapacitete. Koristila je značajne površine zemljišta koje je nacionalizacijom oduzeto privatnim vlasnicima.

U tom ”kombinatu” radili su naši preci, bake, majke, očevi ili rodbina. Imali su vrlo niske plaće, što se tada obrazlagalo potrebitim ulaganjima u proizvodnju i preradu.

Postojao je i PODUH, tvrtka koja se bavila vinogradarstvom, duhanom i drugim poslovima.

U pretvorbi i privatizaciji ostali su samo tragovi nekadašnjih poduzeća. Nažalost, do današnjeg dana nisu poznati svi rezultati zakonskih rješenja vezanih za raspolaganje državnim zemljištem.

Ipak, privatni vlasnici zemljišta, koncesionari, zakupnici i drugi, nastoje unaprijediti proizvodnju voća i povrća, ostvariti kakvu-takvu zaradu, ili makar pokriti troškove.

Međutim, unatoč najavama o proizvodnji 100 tisuća tona mandarina na godinu, ove godine ta proizvodnja će iznositi oko 33 tisuće tona!

Proizvođači drže da je tomu razlog uvoz jeftinijih i manje kvalitetnih mandarina , zatim politika otkupljivača koji nude niže cijene, ali spominju i niz drugih pitanja među kojima je i određivanje nekakve minimalne ili zaštitne cijene za žute plodove.

Tko bi to trebao uraditi nije poznato, a poznato je jedino to da proizvođači nemaju računa proizvoditi ispod prosječne otkupne cijene od 2,5 kune po kilogramu.

Stoga neki odustaju od proizvodnje i prihvaćaju se uzgoja nekih drugih unosnijih kultura. Danas proizvođači za kilogram ”žutih plodova” mogu dobiti od 2,5 do 3,5 kune, ovisi o klasi, odnosno kalibraži.

Ove jeseni, vjeruje se, moći će se prodati sve prispjele količine, ali se onda postavlja pitanje što će biti sljedeće godine?

Stoga su poljoprivrednici u pravu kada traže dugoročnost u planiranju i makar neke naznake vezane za cijene i stanje na tržištu, a sve to kako bi i sami mogli donositi konačne odluke o svojim ciljevima i nakanama u traženju izvora za egzistenciju.