Jedan od najpoznatijih običaja vezanih za Uskrs, poglavito u Dalmaciji, su čuvari Kristova groba, u narodu pozantiji kao žudije. To su muškarci uglavnom mlađi od 40-tak godina, obučeni u rimske odore sa štitovima, kacigama i mačevima koji padaju kraj Kristova groba u noći Vazmenog bdijenja. Osim u riskim odorama znali su u nekim mjestima biti obučeni u narodnu nošnju ili čak odore mornara.

Ovaj običaj stariji više od 150 godina počeo je baš u našem Gradu, metovske žudije su najstarije u Hrvatskoj. Sve je počelo daleke 1857. godine, kada se Metkovac Ante Gluščević, vratio iz talijanskog Loretta gdje je pohađao sjemenište. On je taj običaj donio u župu Sv. Ilije odakle se vrlo brzo proširio diljem Neretve, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i postao neobilaznim dijelom velikog tjedna sve do danas.

Žudije se na Veliki četvrtak okupljaju ispred Crkve i onda u smjenama najčešće po dvoje ili četvero čuvaju Isusov grob sve do “padanja”. Na večer Velikog četvrtka imaju ulogu dvanaestorice apostola kojima svećenik pere noge, a na Veliki petak sudjeluju u procesiji križnoga puta. Žudije se dijele na tri skupine. Prvi su šimunaši njih četvorica, koji prate Šimuna Cirenca. Odjeveni su u žute haljine s kacigama na glavi. Nose koplja sa sječivom, mačeve o pojasu i štitove. Druga su skupina baldakinaši koji prate baldakin pod kojim ide svećenik u procesiji s Presvetim. Odjeveni su u crvene haljine i prsluke s istim oružjem kao i šimunaši, ali bez štitova. Treća i najbrojnija skupina su gardisti. Oni cijelim putem procesije idu u strogom vojničkom koraku, odjeveni u crvenu haljinu, sa mačem oko pasa i kopljem te naravno kacigama ali bez perjanice.

Posljednih godina vrlo je popularan festival žudija koji je počeo sa obilježavanjem 2001. u Vodicama. Nakon što se prvih šest godina obilježavao u župi Vodice od 2007. se svake godine obilježava u drugoj župi. Ove godine je na redu župa sv. Franje u Imotskom, prošle godine je to bilo u susjednom Mliništu, a dogodine se opet varaća u Neretvu, u župu Antuna Padovanskog u Komin.

Ova tradicija koja je potekla iz našeg Grada svakako je najveće kulturno bogatsvo Metkovića i jedan od najvažnijih Uskrsnih običaja. Svakom je maldiću bilo čast biti u žudijama pa makar jednu “smjenu” kod Kristovog groba, a rijetki su imali čast “padati”. Na nama je da ova lijepi običaj prenosimo i budućim generacijama jer 160 godina tradicije koliko se obilježava dogodine je brojka s kojom se malo što može pohvaliti.