Ostanimo u kontaktu

INTERVJU S PEROM JAKIĆEM

Jakić: Ponosan sam zbog Nagrade Grada Metkovića za životno djelo

Objavljeno prije

Razgovarali smo s našim i više nego kolegom, sportskom encikopedijom, čovjekom koji pored svog prosvjetarskog rada 42 godine prati sva zbivanja u dolini Neretve, i šire, a kao kruna svega toga je Nagrada Grada Metkovića za životno djelo. Donosimo intervju s Perom Jakićem.

Vaša Nagrada predstavlja krunu dugogodišnjeg aktivnog rada u zajednici, za početak, što ste sve radili u svoje 42 godine radnog staža?

– Hvala na pozivu za razgovor jer ste vi jedini iz lokalne medijske zajednice koji se sjetio napraviti intrevju.

U svakom slučaju, ponosan sam prije svega zbog činjenice da su ljudi koji vode naš grad ocijenili da sam Nagradu za životno djelo zaslužio, i da nisam ostao zaboravljen, što se inače događa mnogim našim sugrađanima kada odu u mirovinu.

Da, radio sam u životu uglavnom dvije skupine poslova, one u odgoju i obrazovanju (42 godine), i u tskanim i elektronskim medijima.

Kao dijete osjećao sam poriv biti učitelj, pa sam nakon gimnazije upisao studij povijesti i geografije. Kao apslovent počeo sam 1971. predavti njemački jezik u Kuli Norinskoj, zatim sam radio u TP Razvitak, nekoliko mjeseci u Otrić-Seocima, slijedio je odlazak na odsluženje vojnog roka i povratak 1974. godine kada sam dobio posao na određeno u tada jedinoj gradskoj osnovnoj školi. Potom sam dobio stalni posao, ali sam radio u područnoj školi Mlinište 4 školske godine, a u matičnoj školi uređivao sam s još nekoliko kolega školski list ‘Naša Radost‘, sve do prelaska u novu školu, don Mihovila Pavlinovića 1979. godine. I u toj školi sam uz rad u učionici godinama uređivao školski list ‘Val Mladosti‘. U dugom razdoblju učenici-novinari dobivali su razna priznanja na smotrama za svoje članke. U Školi sam bivao članovom Školskog odbora, vodio sam sindikalnu podružnicu, a 2007. imenovan sam za ravnatelja, u dva mandata do, 2015. godine.

Bio sam razrednik u osam generacija učenika, borio sam se ne samo da ih poučavam nego i odgajam, bez obzira na sve teškoće koje su u radu s djecom javljaju. Kao ravnatelj u osam godina trudio sam se u suradnji sa Županijom, Ministarstvom i Gradom Metkovićem poboljšati materijalne uvjete za rad učitelja i boravak djece. U rekonstrukciju ravne ploče, TV uređaje, računala, zamjenu otvora i parketa, nabavu klupa i stolica, videonadzor u matičnoj i područnoj školi, uređenje sportske dvorane, sanitarne uređaje i drugo, uloženo je više od 3 milijuna kuna. Školski list ‘Kereket‘ dvaput je proglašen najboljim u Hrvatskoj. Učenici su na svim razinama natjecanja postizali sjajne rezultate, posebice u sportu. Naravno, ja sam podupirao sve projekte i aktivosti, a zasluge pripadaju prije svega učenicima i učiteljima.

Pero Jakić

Ostavili ste traga i u medijskom prostoru, je li bilo teško uskladiti rad u školi i u medijima?

– Nije bilo nimalo lako, ali kad nešto volite i kad ste trasirali svoj životni i radni put, tada ništa nije teško. Nakon nastave često ne bih ni objedovao jer je trebalo ići na sjednice ili utakmice, na godišnjem odmoru nikad nisam bio, trudio sam se ispuniti i profesionalne i honorarne (suradničke) zadaće.

U ljeto 1971. godine na audiciji za spikera na Radio Metkoviću, pobijedio sam u konkurenciji za muške, dok je Jasna Panza pobijedila u konkurenciji ženskih. Prvi veliki posao bio je prijenos i komentiranje govora Mike Tripala, 26. listopada te iste godine, u vrijeme Hrvatskog proljeća. Kad je završio prijenos došla su dva ‘milicajca’ i priveli me u postaju. Samtrali su da sam govorio u nacionalističkom tonu i da ću za to snositi posljedjice. Dva mjeseca poslije zabranjen mi je dolazak u Radio, ali sam kasnije u nekoliko navrata opet radio, pa i u Domovinskom ratu na poziv Tomislava Jerkovića.

Godine 1976. postao sam suradnik Hrvatskog radija, 1977., Radio Durovnika, a 1993. HTV-ea, do 1997. godine.

U kolovozu 1971. postao sam dopisnik Večernjeg lista, i ostao do 2004. godine, a iste godine i dopisnik Sportskih novosti. Nešto kasnije počeo sam raditi za Vjesnik, a godinama sam surađivao s lokalnim medijima Neretvanski vjesnik (i Ratni Neretvanski vjesnik), Glas Kardeljeva (u doba Luke Šiljega), PIK Neretva (u doba Mije Dujmovića), Arenom, Dubrovačkim vjesnikom, …

Objavio sam oko 70 tisuća novinskih tekstova i 14 tisuća sati proveo za mikrofonom. Upoznao sam, tisuće poljoprivrednika, radnika, političara, sportaša iz zemlje i svijeta. Najdraže radio emisije bile su mi Poljoprivredna emisija na HR, Plodovi zemlje na HTV-eu, i Županijski đir na Radio Dubrovniku, za kojega se i danas javljam.

Rado se sjećam radio prijenosa iz Svetozareva 1979. godine kad je pred Hotelom Narona taj prijenos slušalo nekoliko tisuća ljudi, zatim prijenos drugoligaške utakmice Split-Neretva uoči ulaska Neretve u Prvu ligu (1994), čitanja želja i pozdrava na Radio Metkoviću na samom početku u trajanju od četiri i više sati…

Je li bilo sitaucija u kojima je trebalo ‘izdržati’ i ići naprijed ?

– Kako ne, bilo ih je i previše. Kad su mi zabranili rad na Radio Metkoviću, i nešto kasnije pisanje uopće, nisam kukako, već sam se okrenuo poljoprivrednicima, i drugim nepolitičkim tekstovima i tako sam se smirivao, i ponovno vraćao cjelovitom praćenju svih događaja. Nogometaši su katkad prigovarali zbog ocjena u novinama, članovi uprava grinatali su na neke moje komentare, ali uvijek bi se našlo neke rješenje.

Treba biti uporan i kod ljudi gledati njihove pozitivne crte, ne treba se svađati pod bilo koju cijenu. Novinarstvo je, a posebno ono kad iz malog grada pišete o svemu i svačemu, ima svoje draži, pa i neizvjesnosti. Ljudi su mi bili uvijek na prvom mjestu i nikada im nisam pokušavao naštetiti. To su moji Metkovci cijenili, bez obzira na to što se niti ja niti moj stil pisanja nekima nikada nije sviđao.

I naša gradska uprava je prosudila da sam Nagradu zaslužio, i hvala joj.

Moram reći da Nagradu dijelim sa svojom obitelji koja me je podržavala u radu i pisanju, – ponosan je g. Jakić.

Pero Jakić, dobitnik nagrede Grada Metkovića za životno djelo

Još ste aktivni, što ste zapravo još radili u prošlosti ?

– Moram reći da sam od 1986. do 1990. godine bio predsjednik Vijeća mjesnih zajednica općine Metković, a od 1997. godine do 2001. dopredsjednik Gradskog vijeća.

U tom razdoblju sam četiri godine bio svjedok prilikom sklapanja brakova u Matičnom uredu, što mi je jedna doista draga uspomena.

Napisao sam dvije knjige, o ženskom rukometu i ”25. godina OŠ don Mihovila Pavlinovića”, pripremio sam 80 posto materijala za knjigu o ONK Metkoviću, a dobro su odmakle pripreme za tiskanje knjige o prezimenskom sustavu Jakići iz Pozle Gore (i svijeta). U NK Neretvi, RK Mehanici i ONK Metkoviću proveo sam u svojstvu člana uprava i predsjednika Skupštine ONK Metković, više od 25 godina. Organizirao sam elektrifikaciju dijela zaselaka u Pozloj Gori početkom osamdesetih godina, a i okupljanje Pozlogoraca 1988.

Bio sam aktivan i u Udruzi Nada, te u drgim udrugama. Hrvatski sam branitelj i nositelj Spomenice. Radeći na Radio Metkoviću izvješćivao sam brojne radio postaje o stanju na ratištu, pa tako i Hrvatski radio za Austarliju (uz pomoć Nina Ercega). Ima toga još, ali ne bih želio da ovaj razgovor izgleda kao moja samohvala. Bilo je i teških dana, ali pamtim samo one lijepše.

Na kraju, jeste li zadovoljni i što biste poručili čitateljima ?

– Današnje vrijeme je puno drukčije nego vrijeme moje mladosti. Ljudi su ostali bez posla, mnogi su poginuli braneći Domovinu, mladi odlaze, stigla je korona…

Zahvalan sam sugrađanima koji su me desetljećima slušali ili čitali, zahvalan sam mojim učenicima koji me nisu zaboravili, zahvalan sam prijateljima koji su me znali savjetovati pa i tješiti u nekim kriznim stanjima.

Svima mogu poručiti samo jedno, ne posustajte nikada ukoliko ste jasno zacrtali svoj cilj, treba vjerovati u vlastite sposobnosti i rad, koristiti znanje i vještine, misliti na obitelj, pmagati slabije, – ističe naš sugovornik.

Hvala Vam na odvojenom vremenu i razgovoru, pa iako ste u mirovini žalimo vam još puno konstruktivnih objava i članaka, jer mislimo da tu još ima ‘uja u svići’. Hvala Vam!

BERBA MANDARINA

Kontaktirali smo neke od vlasnika plantaža mandarina, dnevnice berača su na razini prošlogodišnjih!

Objavljeno prije

Reakcije na oglas kako se traže berači mandarina za dnevnicu od samo 90 kuna stižu sa svih strana. Tako se u priču o tako niskoj cijeni branja uključio i predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever koji je kazao da je cijena dnevnice sramotna ne provjerivši informacije s terena.

Pokušali smo dobiti neke od vlasnika plantaža mandarina koji nam u razgovoru ističu da je to suludo i da kakva god bila otkupna cijena i urod, cijena branja je uvijek bila i ostat će ista, cca 200-250 kuna, te plus gorivo i obrok.

Također doznajemo i što se tiče otkupnih stanica da su uvjeti poboljšani.

Ono što najviše zabrinjava je to da i u ovako teškim uvjetima zbog koronavirusa neko pokušava ovakvim, kako ih neki vlasnici plantaža nazivaju ‘dezinformacijama’ poljuljati cijeli sustav. Mada smo mišljenja, ako je vijest objavljena na nekoj radio postaji onda postoji ime i prezime osobe tj vlasnika neke plantaže koja je to i objavila, što u konačnici nikako ne znači da je to stvarna cijena branja. Između ostalog, tu cijenu je obrazložio i sam autor oglasa, da računa na radnike iz istočnih zemalja kojima nudi obrok, spavanje i određene uvjete, u što dalje nećemo ulaziti… niti komentirati odaziv, samo ćemo potvrditi vijest većine vlasnika plantaža mandarina koji ističu, iako je ovogodišnji urod mandarina oko 15-ak posto manji to zasigurno neće utjecati na dnevnice za berače, i one ostaju kao i prijašnjih godina, a to je 200-250 kuna.

Nastavi čitati
NEXTBIKE 300x250px
Svadbeni salon Dalmata 300×250

Najčitanije