Hoće li uspjeti reforma školstva?

Vlada RH za mandat 2016.-2020., među ostalim ciljevima ima i reformu obrazovnog sustava koji će mladima omogućiti učenje, razmišljanje i prilagođavanje stalnim promjenama i novim okolnostima, a razvijat će se u povezanosti s gospodarstvom. Planirano je uvođenje dualnog modela strukovnog obrazovanja usklađenog s potrebama tržišta rada u kojemu su poslodavci partneri obrazovnim institucijama. Cilj je stjecanje vještina i navika za obavljanje poslova i zadovoljenje potreba svijeta rada i stvaranje kvalificirane radne snage.

Svaka Vlada u našoj zemlji u protekla je skoro tri desetljeća promovirala određene reformske zahvate i to ne samo u obrazovanju.

Svako ministarstvo obrazovanja imalo je svoje vizije cjelovitih reformskih zahvata, radilo se o desetogodišnjem osnovnom obrazovanju, licenciranju ravnatelja, napredovanju učitelja i nastavnika, smanjenju broja učenika u razrednim odjelima, brizi o učenicima s teškoćama, umanjenju težine učeničke školske torbe, suvremenijim udžbenicima, uvođenju E-matica, informatičkoj pismenosti, implementaciji građanskog odgoja, uvođenju sadržaja zdravstvenog odgoja , smanjenju ili povećanju satnica za pojedina odgojno-obrazovna područja, ocjenjivanju učenika ili drugim pitanjima. Oni koji su izravno bili uključeni u sve te reformske aktivnosti najbolji su svjedoci što se dogodilo i koliko su danas u primjeni načela HNOS-a (Hrvatski nacionalni obrazovni standard), Cjelovite kurikularne reforme, Škole za život i drugih naziva planiranih a nedovršenih reformskih pokušaja.

Sve ono što bi resorno ministarstvo, AZOO, NVOO, i drugi obrazovni čimbenici planirali i ozakonili, trebali su provoditi isključivo učitelji i nastavnici koji su morali sudjelovati i na edukacijskim seminarima nekoliko puta na godinu.

Novu Strategiju obrazovanja i provedbu obrazovne reforme u novije vrijeme preuzela je ministrica Divjak sa svojim suradnicima te su za provedbu eksperimentalne faze odabrane i neke škole. Na tim promjenama u obrazovnom sustavu radi posebna ekspertna skupina, ali postoje i brojni stručnjaci koji misle i tvrde da se uopće ne radi o stvarnoj reformi, nego samo o uvođenju informatike kao redovnog predmeta, te još nekoliko eksperimentalnih programa u osnovnim i srednjim školama.

Nije mali broj osoba izravno vezanih za obrazovnih susta koji tvrde da se sve zakonske promjene reforme događaju bez ključnog tijela, Nacionalnog vijeća za za odgoj i obrazovanje koje se nije sastalo dulje od godinu dana, iako je ozakonjeno s jasnim zadaćama koje treba ostvariti. Stoga ti isti stručnjaci iz područja odgoja i obrazovanja smatraju da je ministrici Divjak lakše raditi bez Nacionalnog vijeća u kojemu djeluju brojni ugledni dionici i koji bi imali svoje prijedloge.

Očito je da se u dosadašnjim reformskim zahvatima nije uvijek uvažavala struka, nije sagledavana cjelovitost a u mnogim prigodama zanemarivana su djeca i njihovi roditelji.

Osim toga gradovi i županije kao osnivači škola isključeni su iz bilo kakvog kvalitativnog i sadržajnog utjecaja na škole. Ni akademska zajednica nije ispunila očekivanja jer još uvijek proizvodi kadrove za poslove koji više ni ne postoje, što je posebno zamjetno kod nastavničkih studija.

Posebno pitanje su udžbenici koji su konzervativno nastavno sredstvo, a mijenjaju se svake četiri godine, kao da se ništa ne događa. Oni i inače više nisu jedini izvor informacija, pa se može reći da sustavom školstva vladaju nakladnici, nakupci, prekupci i drugi neupućeni a sve u ime profita pri čemu svi dobivaju osim učenika i roditelja.

Postavlja se pitanje tko će pratiti kvalitetu, tko će odbaciti sadržaje koje učenici ne prihvaćaju i tko će pratiti primjenjivost svih sadržaja?

Uglavnom, učenici, učitelji i nastavnici svake, pa i ove godine snose najveći teret novih reformi, bez ikakvih naznaka za rast plaća koje su ionako prosječne u odnosu na sve u Hrvatskoj. Čak se ne radi o rastu plaća već o vraćanju oduzetih prava unatrag nekoliko godina.

Možda o svemu najbolje govori nedavna izjava potpredsjednika Vlade RH Ivana Vrdoljaka koji je bez grižnje savjesti rekao da se nastavnici povijesti, zemljopisa i biologije mogu prekvalificirati u nastavnike informatike, pa je zatim uputio ispriku! Oni bi se trebali prekvalficirati jer se u nekim srednjim (trogodišnjim) školama izbacuju ti predmeti, pa da ne ostanu bez posla, nastavnici moraju ponovno učiti jer i to spada u cjeloživotno obrazovanje. Ni on, a ni mnogi drugi nisu se zapitali je li normalno da srednjoškolci budu lišeni mogućnosti stjecanja općih znanja o svoj zemlji i svijetu, o evoluciji i drugim znanstvenim sadržajima, ako ni zbog čega drugog, onda zbog odgoja vlastite djece i brže prilagodbe poslovima u drugim zemljama EU.

Piše: Pero Jakić / Metković NEWS