Danas, drugog dana Božića, slavimo svečanost svetog đakona Stjepana, prvog kršćanskog mučenika. On je preporođen po Isusu Kristu, kršćanin pun milosti i snage, ispunjen Duhom Svetim. On naviješta  i svjedoči za novi život koji nam je u Kristu darovan. U poznatom Božićnom događanju svečanost svetog Stjepana pokazuje put trpljenja kojim je Isus krenuo od samog rođenja i išao pred nama.  Stjepan je slijedio Krista do u smrt- i do slave.

Božić nam govori da se nebo otvorilo i da nam je darovalo Spasitelja. Stjepan svjedoči da je nebo otvoreno i za nas i da će ostati otvoreno.  S Isusom smo na putu prema Bogu, njemu se sada obratimo  moleći za oproštenje:

Rado dolazimo na drugi dan Božića, opet u crkvu da bismo slušali i pjevali poznate božićne pjesme, da nas razveseli ukrašena crkva i jaslice, da naknadno čestitamo Božić jednom ili drugom prijatelju i znancu. Netko bi trebao biti dobro liturgijski potkovan da najprije vidi blagdan svetog Stjepana.

Božić i Stjepandan: jedva da suprotnost može biti veća.  Božić je blagdan mira, tako bi to trebalo skladno ostati, a izvještaji o nasilju, ubojstvu bi makar ovih dana trebali umuknuti.  Zar nije Crkva ovdje netaktična ako nam danas pred oči stavlja užasnu smrt kamenovanjem prvog mučenika, đakona Stjepana? Kad nam danas, uz pastire, stavlja uz jaslice i svjedoka krvlju.

Božić ne gledati odvojeno

 Na Božić slavimo veliki događaj spasenja. Rođenje našega Gospodina, Isusa Krista. A ondje gdje se govori o Spasitelju, vrlo blizu je i pitanje od čega i kako nas je spasio? To je sve uključeno u evanđelje o rođenju  i djetinjstvu Isusovu, ali će se sve otkriti tek kasnije.

Ne smijemo odvojiti Božić od Uskrsa i ostalog dijela godine, ne smijemo odvajati evanđelje o djetinjstvu Isusovu od ostalog evanđelja pa i od evanđelja o muci i uskrsnuću. Prvi mučenik, ovdje pred jaslicama, zastupa Veliki petak i Uskrs. Sjena koju on baca na jaslice je sjena križa Golgote. I zato Crkva nije netaktična ako nam danas stavlja pred oči prvog mučenika Stjepana, nego to ima dubok smisao.

Stjepan – drugi Krist

Stjepan je spadao u sedam prvih đakona.  On je bio čovjek pun milosti i snage  i činio je čudesa i velike znakove među narodom – poput Isusa, njegovog Učitelja. To je izazivalo bijes, protivljenje i neprijateljstvo  među nekim jeruzalemskim Židovima. Uhapšen i odvučen je pred Veliko vijeće. U svom govoru koji je bio više optužba, nego obrana pokazao se kao čovjek ukorijenjen u židovski narod i vjeru – kao što je to bio Isus, njegov učitelj.  Izveli su ga iz grada i tu ubili – kao i njegovog učitelja Isusa.  Njegove posljednje riječi su bile gotovo iste kao i njegovog učitelja i Gospodina. On moli oproštenje za svoje neprijatelje: „Gospodine Isuse, primi duh moj” – a Isus je vapio: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” (Lk 23,46)

S potpunim pravom se može reći da Stjepan stoji kao znak sudbine svoga Učitelja, da on, na Božić, predstavlja Veliki petak i Uskrs.

Danas vam je rođen Spasitelj

 Stjepanovo mučeništvo nam nešto govori o načinu i vrsti spasenja koje nam je donijelo novorođeno dijete.

Umirući, Stjepan je zavapio: „Vidim nebo otvoreno i Sina čovječjega s desne strane Božje.” Otvoreno nebo je znak Kristovog uskrsnuća i uzašašća i time je pokazan cilj našeg spasenja: naše konačno mjesto treba biti uz Krista, s desne strane Božje. Tu je on pošao ispred nas da nam pripravi mjesto.

Ovaj cilj Stjepan sigurno gleda okružen svojim neprijateljima pred neminovnom smrću.  Nije ostao pošteđen ni opasnosti, ni patnji, ni smrti. Od toga ga Spasitelj nije spasio. A samo otvoreno nebo mu daje snage da ustraje u patnjama, muci i da smrti ide u susret.  Isus ga nije sačuvao patnji, ali ga je očuvao u patnjama: nije ga oslobodio od smrti, nego ga je izbavio iz smrti. Tako je Isus postao, za Stjepana, Spasitelj kako su ga anđeli navijestili pastirima.

don Ivica Matulić