Veterani 4.Gbr-DNŽ posjetili mjesta pogibije svojih suboraca

U okviru projekta Udruge veterana 4. gardijske brigade podružnice Dubrovačko-neretvanske županije financiranog dijelom od strane Ministarstva braniteljajučer 6. studenoga 2016 godine je dio naših pripadnika obišao prostore na kojima je 1991. godine zaustavljena i slomljena kičma bivše JNA, te teritorijalaca, raznih i paravijnih i četničkih snaga s područja Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne gore. Obišli smo šire područje gradova i naselja: Stona, Slanog, Čepikuća i Hutova.

Ove horde su te presudne i za nas u sjećanjima teške ratne godine žarile i palile uništavajući sve pred sobom što je bilo hrvatsko od Prevlake do crte Bistrina-Hutovo gdje su zaustavljene u svom krvavom pohodu a nakon nekog vremena i protjerane tamo odakle su i došle.

Ovo nije bio samo izlet ili obilazak, ovo je bio susret s prošlošću, suočavanje s današnjicom i pogled u budućnost. Kao dragovoljci, branitelji, veterani svi smo proveli cijeli rat na bojišnicama: Dalmacije, Hercegovine i Bosne i svatko u sebi nosi svoj križ u sjećanjima na te sumorne ratne dane. Kad bi se moglo zaviriti u duše ovih ratnika ne znam što bi vidjeli u njima: da li tamu, tugu, lica palih suboraca ili njihova ranjena i mrtva tijela ili onakve kakvih ih se sijećamo za života ili možda sve to, ovisno od svakog pojedinca.

Uglavnom naša misija, nazovimo to tako počela je kod ploče postavljene na mjestu pogibije Vlahe Maslovića prije ulaska u Ston i nastavila u Zatonu Gornjem, Čepikućama, Trebimlji, Ravnom, Zavali, Golubincu, Belenićima, Hutovu i završila u selu Mramor kod Brštanice.

Na ovom putu kao i okolnim selima i brdima nalazi se mnogo spomen obilježja, spomenika i ploča poginulim braniteljima, teško ih je i prebrojiti a komoli zapaliti sviću na svakom. Dok se vozimo i dok gledam ta obilježja koja su usput postavljena kao nekad „kameni krajputaši“ kako su katolici za turske vladavine obilježavali u tajnosti puteve kao sigurne za prolaziti.

Svako to obilježje znači da je na tom mjestu ne tako davno za domovinu nesebično darovan jedan mladi život. Dok naviru emocije i tuga kod svakog tog obilježja pitam se da li prilikom raznih obljetnica i prilikom polaganja vijenaca poginulim braniteljima oni koji to rade osjećaju isto ili to odrade formalno jer imao sam prigodu gledati kako to neki rade s rukama u džepu. Da li su ti osjećaji privilegija ili pokora istinskih ratnika.

Upalili smo svijeće i u tišini se pomolili na svakom mjestu i zadržali se kratko svatko u svojim mislima. Svijeće smo zapalili pokojnom Vlahi Masloviću kod ploče na mjestu pogibije, zatim našem prvom poginulom suborcu Renatu Čoviću u Zatonu Gornjem, potom u Čepikućama, poginulim Ivici Tuzlaku i Željku Rogliću. U Trebimlji smo, povodom obilježavanja 25. godišnjice pogibije Marija Jadreška i Pere Šanje, zajedno s obiteljima poginulih, kod spomen obilježja zapalili svijeće i pomolili se za njihove duše nakon čega smo bili na misi služenoj za poginule koju su predvodili fra Domagoj Volarević i župnik don Pero Pavlović. Svjećeće smo potom zapalili kod spomen obilježja prvom poginulom branitelju općine Ravno, ispred zgrade općine, Nikoli Braiću, rođenom 1934. godine, kojeg su četnici ubili na najokrutniji način nakon zarobljavanja. Na kraju smo zapalili sviću i pomolili se poginulim pripadnicima braniteljima sa šireg područja sela Hutovo i pripadnicima HV-a na tom području, između ostalima i pripadnicima 4. Gbr. kod ploče ispred zavičajne kuće.

U Trebimlji nam se pridružio naš domaćin Andrija Šimunović, načelnik općine Ravno, s kojim smo u ugodnom druženju obišli dijelove općine, obnovljenu infrastrukturu bivše Austro-Ugarske, pretvorene u elitne restorane u Ravnom i Zavali gdje smo i ručali. Tragove ove države i njene građevine nalazimo na svakom koraku, što govori o snazi i brizi ove države za sva njena područja.

Ne mogu se sjetiti da li smo u priči spomenuli događaje vezane za spektakularna i jeziva hapšenja pripadnika HVO-a u Orašju ili sam ja sam nakratko odlutao u svojim mislima i zabrinu se što tek sljedi. Tko je sljedeći, tko je sve obilježen ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj te tko će prilikom prelaska granice ili odlaska u zemlje EU biti uhapšen i zašto, jer spiskovi već davno kruže po medijima. Da li oni obilježeni u BiH moraju pobjeći i da li je to cilj kampanje protiv njih. Čudna politika, hapse se oni koji su se branili a protiv napadača i rušitelja ne poduzima se ništa, niti u BiH niti u Hrvatskoj. Ako bi se ti isti procesuirali bilo bi ih na tisuće, no gle čuda, ne procesuira se nitko, zašto, pa ima materijala, ili nas je strah da nas netko ne optuži da progonimo neku nacionalnu manjinu, a gdje su tek komandanti JNA koji imaju najveću odgovornost za provedeni genocid u proteklim ratovima. Tu smo si sami krivi, valjda – pita se Dane Rendulić, nekadašnji zapovjednik A satnije ZNG-a.

Vratim se u stvarnost a onda me opsjedaju opet neka razmišljanja. Pa kažu da se arhivi od 1945. do 1990 još nisu otvorili i ne zna se kad će a oni poslije 1990. godine, prosudite sami, ne mogu dokučiti i dati neki sud. Znam da svuda u BiH, Sloveniji i Hrvatskoj na površinu izlaze kosturi, najviše u Sloveniji i slovenci pokapaju hrvatske žrtve, divan narod. Nekad se o tome nije smjelo pisnuti a kamoli iskapati jer se kažnjavalo smrću, a sad stidljivo smije, pa je li to onda revidiranje povijesti slabo, kužim ovakve pojmove. Revidiranje znači reći istinu kako ja to shvaćam pa recimo istinu o svim događajima iz bilo kojeg dijela povijesti, ako postoje dokazi da su nekad krivo opisani i napišimo onda istinu kakvu je. To je interes svih a obaveza države i struka. Ti kosturi su djela kojima se partizani ponose i opravdavaju ih, oni koji su nosili petokraku tada, a slučajno pod zvjezdom petokrakom napadaju nas i gaze i 1990. godine i kažu da je Hrvatska stvorena u 2. svjetskom ratu. Čudna neka logika. Reći ćete da sve ovo nema veze s našim obilaskom. Varate se, ima veze i te kako. Jer sve to itekako boli i gori u našim želucima, kao živa vatra i kao umorni ratnici tražimo svoj mir. Nije ovo politizacija već razmišljanje jednog ratnika i samo domoljuba. Domoljublje nije privilegija pojedinaca to bi trebala biti obaveza svih državljana jedne države ma kako se zvala. No bolje prestati razmišljati o tome jer boli glave, boli želudac i počima nervoza.

Vraćam se u stvarnost malo ljepšu. Pa da, naša misija imala je i humanitarni karakter u granicama dozvoljenog, misleći na režim granične kontrole. Školama u Ravnom i Hutovu donirali smo određenu količinu mandarina jer jedva smo i to prevezli, dok u Dolini Neretve propadaju vagoni ovih agruma. Tužno, bolje neka propadnu nego pokloniti, no takav je zakon u BiH, valjda zbog onih koji bi to zlouporabili.

Kako bi se zornije prisjetili tih ratnih dana obišli smo i Zavalu, Golubinac, Kijev Dol prvo hrvatsko selo spaljeno u BiH, a stanovnici koji su ostali na svojim ognjištima poubijani, te na kraju Beleniće koje smo vidjeli samo kroz prozor vozila jer nebo i pljuskovi nam nisu dali da obiđemo položaje, pogledamo dominantne vrhove brda i planinskih masiva koje smo držali u ratu i na kojima su ginuli naši sokolovi, možda je i bolje tako jer već smo puni emocija i prisjećanja iz devedesetih. No vidimo ipak obnovljene kuće i crvrne krovove, no ne i ljude, možda zbog kiše.

U Hutovu smo obišli zavičajnu kuću koja nam je dočarala povjest i običaje tog sela i okolice i opet nas podsjetila na mračnu povijest drugog svjetskog rata i poraća i „djela“ četnika i partizana kao i na žrtve Domovinskog rata poginule u širem području Hutova. Naime u sklopu zavičajne kuće nalaze se i ploča likvidiranih u 2 sv. ratu te ploča poginuli u Domovinskom ratu.

Na kraju već umorni posjetili smo našeg suborca Neđu Raiča u selu Mramor u staroj i trošnoj kući, odsječenog od svijeta, koji se veseli svakom našem dolasu ili susretu.

Na putu do Metkovića svatko je utonuo u svoje misli i nastojao se vratiti u stvarnost i gledati u budućnost skrivajući od obitelji ono što je u nama da i njih ne zarazimo, što ne znači da našu djecu ne učimo i ne odgajamo u duhu kako su nas naši roditelji odgajali.

Napisao Dane Rendulić