Ostanimo u kontaktu

FIZIOTERAPEUT ZLATNIH RUKU

Ante Ereš iz Vida ima tek 81 godinu i radit će dok ga služe glava i ruke

Objavljeno prije

U šezdeset godina rada, fizoterapeut Ante Ereš svojim je zlatnim rukama liječio brojne pa tako i Josipa Broza Tita, pomogao je dubrovačkim biskupima, a od ozljeda i bolova oporavljao je nogometaše Bayern Münchena. I dalje je nevjerojatno vitalan, ali i voljan raditi, kaže nam, ‘sve dok ga služe glava – i ruke’. A tek mu je 81. godina.

Svaki vikend u Dubrovniku

Iz rodnog Vida došao je živjeti u Dubrovnik kod brata daleke 1952. godine. U staroj dubrovačkoj bolnici počinje raditi 1958. godine, nakon što je dobio diplomu za masera u Vojnoj bolnici u Nišu. Osam godina radi u staroj bolnici, no zbog bolje plaće i doškolovanja odlučuje se na novi životni potez – selidbu u Njemačku. Prijavio se na natječaj za masera, odnosno fizioterapeuta u klinici u Münchenu. Posao je dobio, a usput je išao u višu školu za fizioterapeuta. Tijekom boravka u inozemstvu, priznaje nam, Dubrovnik mu je neizmjerno nedostajao. Dokaz tomu je što je svaki vikend išao avionom doma.

— Pilot Miro Pišta koji je bio dolazio u kliniku u kojoj sam radio, pitao me bih li išao s njime svaki petak doma. Pa kako sam mu mogao reći ne? Išao sam doma popiti kavu, okupati se i u nedjelju bih se vratio. Zato sam i opstao toliko godina u Njemačkoj. Ne bih mogao inače, vjerujte mi. Nikako, da nije bilo toga – prisjeća se svojih ‘gastarbajsterskih’ dana. Četiri i pol godine živio je i radio u Njemačkoj. Zbog svoga je predanog rada i znanja preporučen za fizioterapeuta u klubu Bayern München.

— Tada nisu imali olimpijski stadion. Trenirali su na stadionu ‘Sechzigera’ koji se nalazio tik do klinike u koju su dolazili na terapije i na bazen. Tako sam upoznao i njihovog trenera. Kad je njihov fizioterapeut poginuo u prometnoj nesreći, šef klinike im je preporučio mene – priča Ereš. Zbog angažmana u poznatom klubu postao je još više omiljen i tražen među Nijemcima. No, obiteljska situcija ‘natjerala’ ga je na povratak u Grad.

‘Nemojte me zvati Tito, nego Jozo’

Kad se vratio u Grad, počeo je raditi u hotelu Libertas na poziv pokojne Natalije Gržetić, tadašnje direktorice hotela. Radni staž u Njemačkoj bio je glavni razlog što su ljudi masovno dolazili kod njega na liječenje. Jedan od njih bio je i Ivo Perišin, poznati ekonomist bivše Jugoslavije.

— Imao je problema s leđima. Nakon što sam mu pomogao, preporučio me svom dobrom prijatelju Titu kojeg su također boljela leđa. Nakon pet dana od susreta s Perišinom, zvala me Natalija rekavši da me treba Tito na telefon. Rekao sam, u ona doba: ‘Druže Tito, što trebate?’, na što mi je uzvratio: ‘Nemojte me zvati Tito, nego Jozo. Za tebe sam Jozo, a za generale Tito’ – priča nam kroz smijeh Ereš. Pokupio ga je helikopter koji ga je odveo na Brijune gdje je boravio četiri dana. Tito je imao problema s vratnom kralježnicom što je zahtijevalo daljnje djelovanje. Liječio ga je Ereš i kad je boravio u vili u Kuparima. Prisjeća se kako je Titu u posjet jednom došao Willy Brandt, predsjednik Njemačke.

— I njemu je trebala pomoć. A bio je pitao znam li njemački jezik. Tito mu je rekao: ‘Kako ne, to je tvoj Ausländer. Pobjegao od nas, došao vama’. Brandt je istaknuo da sam pravi Bavarac, na što je Tito njemu kroz smijeh rekao: ‘Nije, nego je Žabar’ – rekao je Ereš. Među ljudima se počela širiti priča kako liječi ‘velike face’. ‘Idemo kod njega, ako zna Tita, onda zasigurno zna posao’, govorili su.

— Dolazili su iz svih dijelova bivše Jugoslavije. I danas dolaze sa svih strana, iz Istre, Rijeke, Splita, Sarajeva, Crne Gore… Zbog svega, nikad nisam imao potrebe za reklamom na televiziji ili radiju – ističe Ereš. ‘Radije su išli kod mene, nego u bolnicu’, naglašava.

‘Ako osjetiš da ćaća ne funkcionira…’

Danas radi u prostoru hotela Lero u koji se preselio nakon rata. A za vrijeme ratnog razdoblja, bio je u hotelu Libertas, zadužen za brigu prognanika u skloništu. ‘Taj dio života… Najteže mi je bilo kad je hotel zapaljen. Kao da je jučer bilo’, priča nam. Posao je sad u rukama Tanje, njegove kćeri s kojom i danas radi te pomogne kad može.

— Dvoje djece mi je ostalo živjeti u Zagrebu, mislio sam da će i ona, ali vratila se i već 18 godina je sa mnom. Moji dugogodišnji klijenti znaju da će napraviti sve što je u njenoj moći za oporavak, isto kao i ja – ističe. Rekao joj je: ‘Ako osjetiš da ćaća ne funkcionira kako treba, imaš mi reći i odustajem’.

— Drukčije ne mogu prestati raditi jer sam toliko godina u ovome poslu. Vuče me da pomažem ljudima. Ne mogu stati doma – priča nam Ereš. Iako se struka dosta modernizirala i postoji sve više aparata, i dalje najviše vjeruje – svojim rukama. Pričali smo i o takozvanoj bolesti modernog vremena.

— Bol u leđima nevjerojatno je izražena u današnje vrijeme. Ljudi se malo kreću, sjede za računalima, stalno su u autu… Svako deset dana dođe mi dijete, što nikad prije u poslu nisam doživio. ‘Možda su krivci’ težina torbe i ishrana. Inače, riječ je o mliječnim kostima i ne bi se to trebalo događati – naglašava. Nikoga tijekom svoga radnog vijeka nije odbio, a uvijek je, kako kaže, pokušavao napraviti najbolje što može kako bi se pacijent oporavio.

— No, čovjek se kasnije mora potruditi oko svoga oporavka. Vazda tvrdim – čovjek mora više sebe čuvati i ne smije forsirati vlastito tijelo – zaključuje Ereš.

ŽIVOT U GRADU
Nije bilo ovoliko gužve

U povijesnoj jezgri, u Ulici Svetoga Josipa, živi od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Život u Gradu prije je bio lakši, ‘nije bilo ovoliko gužve’, kaže. Smetaju mu strašno, a spas pronalazi u Močićima gdje odlazi kod svoje kćeri Tanje. — Tamo kad pođem, k’o da sam došao u raj. Lijep je bio Stradun kad sam bio mlad. Sjećam se običaja kad bih se naslonio na izlog i čitao novine. Ova gužva je maltretiranje ljudi, a ne znam više ni prepoznati mladoga čovjeka – rekao je Ereš koji nikad ne bi prodao kuću u Gradu.

Izvor/Foto: dulist.hr

SLOBODNA DALMACIJA O NIKOLI MIJIĆU

Roditelji su ga poticali na nogomet ili rukomet, ali to ga nije zanimalo: Nikolin put do titule prvaka rezultat je petogodišnjeg upornog rada i ljubavi

Objavljeno prije

Iznimno vrijedan uspjeh ostvario je Nikola Mijić koji je u samcu postao državni prvak za kadete. Korak do medalje bio je i kadetski četverac s kormilarom Neretvanskog gusara koji je na kraju ostao na najnepopularnijem četvrtom mjestu.

Nikolin put do titule državnog prvaka rezultat je gotovo petogodišnjeg upornog rada i ljubavi za veslanjem.

– Iako su me roditelji poticali da se uključim u nogometnu ili rukometnu školu mene to nije baš previše zanimalo. Njihove poticaje sam odbio te ih zamolio da se me upišu u školu veslanja u Neretvanskom gusaru. Jednostavno, taj sport mi se posebno sviđao, privlačio me. Tada nitko ni iz mog razreda u školi nije bio povezan s veslanjem. Roditelji su na kraju prihvatili moj izbor, pa su hangar i Neretva postali moj drugi dom.

Što te je vezalo uz veslanje?

– Vremenom se u klubu stvorila prava klapa u kojoj smo svi zaljubljenici u veslanje. Kroz treninge smo stalno napredovali. Uz to, u klubu smo imali punu potporu. U takvim okolnostima smo na dalmatinskim regatama počeli ostvarivati zapažene rezultate.

Pomeo konkurenciju

Kruna ovakvog rada bila je pobjeda na državnom prvenstvu, gdje je Nikola pomeo konkurenciju. U finalu je ostvario vrijeme 1:56,63, deset sekundi brže od Vedrana Hercega (VK Jarun).

Vjerovao sam u dobar rezultat, ali teško je predvidjeti u ovakvoj konkurenciji pobjedu – prisjeća se finalne utrke skromni Nikola.

– Od starta sam krenuo odlučno i držao se dogovora sa trenerom. Nakon pola staze sam primijetio da ostali ne mogu pratiti moj ritam i na kraju sam uvjerljivo pobijedio.

Nakon toga slijedilo je i slavlje.

– Naravno, ovo je vrlo vrijedan rezultat. Ujedno i potvrda da je moja odluka da krenem u veslanje bila pravi izbor.

A što dalje?

– Slijedi mi kraći odmor koji ću provesti na Hvaru, a već u kolovozu su novi treninzi i utrke. Titula mi je poticaj da nastavim s još napornijim radom bez kojeg nema daljeg napretka.

Pate li zbog veslanja školske obveze?

– Uspješno sam završio šesti razred, pohađam metkovsku Osnovnu školu Stjepana Radića. Pravilno rasporedim obveze tako da uspijem sve paralelno odraditi. Vjerujem da će tako biti i u budućnosti.

Na Jarunu su korak do medalje bili i kadeti Neretvanskog gusara u četvercu sa kormilarom. Nakon izlučne trke u kojoj su bili najbrži sve je ukazivalo na novu medalju. Nažalost, u finalu nisu bili tako brzi. Zauzeli su četvrto mjestu, a bronca im je izmakla za 74 stotinke. Iako su ostali bez medalje i oni su navijestili veslačku perspektivu. Četverac su činila dva para braće – Frane i Antun Vugdelija te Matej i Gabrijel Šiljeg, a kormilar je bio Luka Popović.

Gnječ: Odlični rezultati plod dobrog rada uprave kluba

Ovi rezultati su dodatna vrijednost klubu koji je prošle godine proslavio pedeset godina uspješnog rada.

– Ova sezona je za nas iznimno uspješna. Osim brojnih uspjeha na regatama kruna su dvije titule državnih prvaka te ovo četvrto mjesto. Nešto ranije se Nataša Šustić okrunila titulom državne prvakinje u samcu za lake veslačice. To je plod uspjeha Uprave koja je posljednjih godina brojnim akcijama stvorila bitno bolje uvjete rada, a veslačice i veslači nam uzvračaju vrijednim rezultatima – osvrnuo se Davor Gnječ, tajnik Neretvanskog gusara, na posljednje klupske uspjehe.

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama9 300×250

Najčitanije