Adio, Adio, profesore

Adio, Adio, profesore,

U  83. godini života preminuo je profesor Ivan – Ivo  Gabić, kojeg smo od milja zvali samo ‘profesor’.

Profesora sam upoznao 1978. godine, kao učenik srednje škole. Predavao mi je povijest.

Dojam koji sam stekao kada se prvi put pojavio u učionici tijekom dugih godina  u bitnom se nije promijenio. Protek vremena je samo osnažio prvi dojam i dao mu puni smisao i logično objašnjenje.

Radilo se o čovjeku prema kojem ste osjećali  „strahopoštovanje“ koje se  nije temeljilo na strahu.

Radilo se o čovjeku kod kojeg je autoritet zračio iz same osobe,   pojave,  držanja,  i svake izgovorene riječi.

Jednom riječju,  gospodin u punom smislu te riječi.

Spletom životnih okolnosti imao sam priliku surađivati i družiti se sa profesorom dugi niz godina.

Kroz godine druženja smo se upoznavali i na neki način zbližili koliko  se mogu zbližiti osobe različitih generacija.

Što sam profesora više upoznavao prema njegovoj osobnosti sam osjećao veće divljenje.

Divljenje zbog spoznaje kako je  profesor uvijek uspijevao ostati na potrebnoj razini dostojanstva bez obzira na zahtjevnost situacije u kojoj se nalazio. Često puta  i kada su okolnosti nalagale suprotno. „ Valjati se po blatu“, bez obzira što se nudilo kao  očekivanje ili nagrada, za njega nije bilo prihvatljivo.

Profesora je voli lijepe stvari i znao je u njima uživati na jedan poseban, njemu svojstven način,  pa su ga neki smatrali i svojevrsnim  „bonvivanom“.

Međutim,  profesor nikada nije bio materijaliziran niti je za materijalnim stvarima previše mario, pa tako nije niti mogao biti njihovim robom. Nematerijaliziranost mu je davalo mogućnost  da bude svoj, i to upravo onda  kada se to niti očekivalo, niti podrazumijevalo.

Bilo je u profesorovom životu i kontraverzi.  Kao i u životu svake osobe koja je imala sadržajan i zanimljiv život. Međutim i u svakoj takvoj situacija objektivan promatrač mogao je isčitati svojevrsnu dosljednost i principijelnost, koja je u konačnici njemu osobno najviše štetilo.

Općepoznata činjenica je da je profesor ima bogat  društveni život i  angažman. Osvrnemo li se unazad  u Metkoviću je vrlo malo institucija ili djelatnosti javnog karaktera na čiji rad, na ovaj ili onaj način,  profesor nije utjecao.

Profesor je imao dvije strasti, politiku i sport, koje su u konačnici u velikoj mjeri obilježile njegov život.

Tu ne mislim na politiku u pejorativnom smislu riječi, nego politiku kao potrebu,  dužnosti i nezaobilaznu obvezu  pripadnika neke sredine, da sudjeluje u društvenom životu te sredine. Tu potrebu  je uvijek naglašavao i zbog toga poticao druge da se na isti način odnose prema politici.

Bio je britki intelektualac i strastveni polemičar. Svaka njegova rasprava imala je jasnu naznaku teme, razradu i  zaključke, da bi mogla punopravno završiti u centralnom dnevniku nacionalne televizije.

Rasprave nikada nije svodio na osobnu razinu, što je  u konačnici usud svih rasprava u malim sredinama. Vrlo dobro je znao da se nijedna pojave i odnos bez uopćavanja i  načelnog pristupa ne mogu objasniti  niti razumjeti. Kada bi rasprave postajale konfliktne i padale ispod razine dostojanstava,  profesor u njima nije želio sudjelovati.

Istinska profesorova ljubav je bio grad Metković.  Nisam imao prilike upoznati osobu kojoj je zbiljski stalo da napretka i prosperiteta njegovog grada čak i kada pritisnut bolesti i bremenom godina, nije mogao dati ozbiljniji aktivan doprinos.  Imao sam osjećaj da je grad smatrao dijelom sebe, dijelom svoje osobnost, pa tako i obveznim bdjeti na njegovoj dobrobiti.

Nikako nije mogao prihvatiti činjenicu da Metković  ne može bolje i više. Posljednjih godina smatrao je da Metković više nije ono  što bi morao i trebao biti, a to  ga je žalostilo. Posebno ga je žalostilo propadanje intelektualnog nukleusa grada, i potpuna pasivnost intelektualaca.

Život profesora nije mazio. Dapače u posljednjoj fazi bio je nemilosrdan i okrutan odnoseći mu  najprije zdravlje, a potom i najmilije članove obitelji.

Međutim i u bolesti i u tuzi profesor je opet bio dostojanstven. Svojom tugom i zdravstvenim tegobama nije opterećivao  prijatelje i poznanike. Stoički ih je nosi na neki svoj posebno dostojanstven način.

Uvažavajući profesorovu osobnost i posebnost, znao sam se zapitati, postoji li u našem gradu još netko tko bi ga mogao zamijeniti kada jednog dana ode.

Na žalost nisam uspio pronaći dostojnu zamjenu.

Objektivno u malom gradu kao što je Metković,  jednoj osobi nije lako spojiti prepoznatljivu osobnost, patricijsko-aristokratsko držanje i  manire,  neupitni autoritet, intelektualnu britkost i pasioniranu društvenu angažiranost u gotovo svim sferama života.

Odlaskom profesora grad Metković ostaje bez jedne institucije, ostaje siromašniji za jednu izvornu i neponovljivu osobnost i ostaje siromašniji za jednog svjedoka vremena, vremena  koje na žalost polako odlazi zajedno sa profesorom.

Neki su profesorovu posebnost i osobnost prepoznavali i uvažavali, drugi pak nisu, ali upravo zbog onoga što je bio i kako je živo, pečata koji je dao Metkoviću kao javni djelatnik, smatrao sam svojom dužnošću kroz ovih nekoliko redaka  javno se oprostiti od profesora, kako smo ga u društvu redovito zvali.

Od profesora se opraštam riječima: „adio, adio“, kojima je na sebi svojstven način, svaki puta, uz puno uvažavanje i poštivanje pozdravljao prijatelje i poznanike, kada bi mu se javljali dok je svakog jutra uz dnevne novine uživao u okusu kapučina,  u već zaboravljenoj „Taverni“.

Iskreno se nadam profesore da ćeš onamo gore imati dovoljno sugovornika za polemike, i da ćeš i dalje neumorno bdjeti nad svojim Metkovićem.

„Adio, Adio“profesore.

Andrija Boras