Ovogodišnji susret odvija se pod nazivom ‘Nikola Zvonimir Bjelovučić – hrvatski književnik, povjesničar i etnograf’

Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti (Opuzen), Podružnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Metkoviću, Južnohrvatski ogranak Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Stonu te Hrvatska kulturna zaklada (Zagreb) od 24. do 26. rujna 2020. organiziraju XVI. Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret pod nazivom Nikola Zvonimir Bjelovučić – hrvatski književnik, povjesničar i etnograf.

Susret će se održati pod strogim epidemiološkim mjerama u Metkoviću, Pločama, Opuzenu, Stonu i Janjini, stoga je broj sudionika ograničen, samo pozvani gosti i predstavnici medija.

PROGRAM DOGAĐANJA.

Kraći Bjelovučićev životopis

Nikola Zvonimir Bjelovučić, povjesničar i etnograf (Janjina, 11. studenoga 1882. – Janjina, 23. studenoga 1952.), odvjetak je ugledne pelješke obitelji Bjelovučić iz koje potječe trideset kapetana. Osnovnu je školu pohađao u Janjini, gimnaziju u Dubrovniku (isključen je iz nje zbog političke djelatnosti), Travniku i Mostaru. Pravo je studirao u Zagrebu (1901. – 1904.) i Beču (1905. – 1906.) te doktorirao 1907. u Zagrebu, gdje je također apsolvirao povijest i zemljopis (1908. – 1910.). Sudsku i odvjetničku praksu obavljao je u Dubrovniku i Trstu (1907. – 1914). Tada je bio član Trgovačko-obrtničke komore u Dubrovniku, koja ga je imenovala članom Carinarskoga vijeća u Beču. Imao je odvjetnički ured u Trstu (1914.), Metkoviću (1919. – 1923.) i Dubrovniku (1923. – 1935.). Bio je sudac upravnoga suda u Dubrovniku (1935.– 1940.) i Podgorici (1940. – 1945.).

Na rodnome Pelješcu poticao je izgradnju cesta, luka i otvaranje škola služeći se utjecajem svojega ujaka, dvorskog savjetnika Antuna Vukovića. U duhu programskih zahtjeva Majske deklaracije Jugoslavenskoga kluba u bečkomu Carevinskom vijeću, kojom se tražila mogućnost rješenja južnoslavenskoga pitanja u okviru Austro-Ugarske Monarhije, u veljači je 1918. s Antonom Korošecom posjetio predsjednika austrijske vlade Ernsta Seidlera. U međuratnome razdoblju bio je veoma aktivan u provedbi agrarne reforme u Dalmaciji (1920. – 1933.) zastupajući interese seljaka. Godine 1927. kandidirao se na listi HSS-a, ali mu je kandidatura propala jer je zbog govora u Zagrebu osuđen na mjesec dana zatvora. Pred izbore 1935. napustio je oporbu i kandidirao se na vladinoj listi Bogoljuba Jeftića, ali je na izborima poražen. U Dubrovniku je bio osnivačem i dugogodišnjim predsjednikom ogranka Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“ i Hrvatskoga starinarskog društva te osnivačem i predsjednikom podružnice Hrvatskoga kulturnog društva Napredak.

Autorom je mnogih pravnih, arheoloških, povijesnih i etnografskih članaka te novela, pjesama i književnih kritika. Objavljivao je u pedesetak različitih novina i časopisa, a utemeljiteljem je i glavnim urednikom časopisa Hrvatska riječ (1925.). U etnografskim se radovima uglavnom bavio rodnim poluotokom Pelješcem te etničkom granicom između južnoslavenskih naroda (poglavito na povijesnome području Crvene Hrvatske), u pravnim položajem Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji i Kraljevine Jugoslavije te agrarnim pitanjima, a u arheološkim i povijesnim ponajprije crkvenom poviješću Pelješca. Najglasovitije su mu knjige Poluostrvo Rat (Pelješac) (1922.), Crvena Hrvatska i Dubrovnik (1929). te Katolička crkva na Pelješcu (1939.).

Djela Nikole Zvonimira Bjelovučića nezaobilazna su etnolozima zbog njegova bilježenja različitih mjesnih običaja i predaja na poluotoku Pelješcu, kroatistima zbog zabilježenih usmenoknjiževnih oblika, onomastičarima zbog zapisa peljeških antroponima i toponima, povjesničarima i arheolozima zbog toga što su jedna od najranijih referencija za prepoznavanje ključnih povijesnih događaja i mogućih smjernica u planiranju budućih arheoloških istraživanja na krajnjemu hrvatskom jugu, a politolozima zbog razvoja političke misli u prvoj polovici XX. stoljeća (koju je moguće pratiti i na Bjelovučićevu osobnomu primjeru) unatoč prijeporima koji postoje oko njegova života i djela unutar različitih struka, koji bi se ovim skupom trebali barem djelomično razriješiti.

Domagoj Vidović