Zahuktava se berba mandarina, a završava berba grožđa

Dok se u dolini Neretve zahuktava berba „žutih plodova“, odnosno mandarina, jedinoga voća kojega Hrvatska ne treba uvoziti, dotle u Pojezerju završava berba vinskih sorti grožđa, voćne kulture koja predstavlja glavno zanimanje stanovnika i predstavlja temelje njihove egzistencije.

Koliko će se točno u Pojezerju ubrati grožđa nitko sa sigurnošću ne može reći jer se brojke u većem broju prognoza bitno razlikuju. Uglavnom, smatra se da u Pojezerju, najvećem dalmatinskom vinogorju na jednom mjestu, raste između 11 i 12 milijuna trsova vinove loze i da pojedinci mogu ubrati do 20 vagona grožđa. Ukupne količine procjenjuju se do 1250 vagona, bez konzumnog grožđa koje dospijeva ranije.

S ovogodišnjom kakvoćom vinskih sorti vinogradari su vrlo zadovoljni s obzirom da je količina šećera na visokoj razini, ali podrumari zbog toga moraju paziti na kiseline. Stoga se redom traže stručni savjeti, što je jedini ispravan put k proizvodnji vrhunskih vina.

Desetljećima su pojezerski vinogradari prevozili svoje grožđe u vrgorsku vinariju, a nekada u Podgradinu i u Metković. Danas tih vinarija više nema pa su prisiljeni u vlastitoj režiji odvoziti svoje proizvode do Splita i drugih gradova u priobalju te ih prodavati na tržnicama po cijeni od 5 do sedam kuna za kilogram.

Vinogradarstvo u najzapadnijoj općini Dubrovačko-neretvanske županije izloženo je vremenskim nepogodama i poplavama, jer još nisu završeni sustavi za odvodnju niti planovi za potpuno isušivanje krških polja Jezero i Jezerac.

Isto tako, vinogradari često upozoravaju na nekontroliran uvoz jeftinijeg makedonskog grožđa (i vina) u Hrvatsku, jer im, kako kažu takav uvoz umanjuje prihode i ugrožava egzistenciju.

Privodi se kraju i berba grožđa u novim vinogradima privatnih vlasnika u priobalju, na području Komarne, Kleka, Duboke i Rabe. Očekuje se vrhunska kvaliteta proizvedenih vina koja već osvajaju svjetsko tržište.

U dolini Neretve, nakon gašenja PIK Neretve, uzgoj vinove loze bio je gotovo simboličan, ali vrijedne obitelji poput obitelji Veraja i ostalih, obnavljaju proizvodnju i ostvaruju vrhunske rezultate.

O mandarinama je, reklo bi se sve već poznato, ali ipak nije tako.

Primjerice,  prošle godine ubrano je oko 90 tisuća tona žutih plodova, ali sve količine nisu mogle biti prodane zbog sitnih plodova i pravila koja propisuju otkupljivači. Zbog zimskih niskih temperatura stradale su tisuće stabala pa će neki koji su lani brali pet vagona ove godine ubrati svega 2 tone. Na obnovu i novu rodnost stabala trebaju čekati godinama.

Prema svim prognozama na plantažama će se ubrati između 30 i 35 tisuća tona, ranih i kasnih sorti.

Od toga se planira izvesti dvije trećine od spomenutih količina, dok je ostatak namijenjen tržištu Hrvatske. Čini se da su proizvođači zadovoljni početnom otkupnom cijenom od 3,5 do tri kune i 80 lipa za kilogram, iako će mnogi prevoziti svoje plodove do velikih hrvatskih gradova i prodavati ih po višoj cijeni. To posebice vrijedi za one koji nude eko-mandarine.

Međutim, i uzgajivače mandarina muče brojni problemi, a odnose se prije svega na probleme u plasmanu s obzirom na sankcije EU prema Rusiji, zatim na klimatske promjene, vremenske nepogode, odabir sortimenata, neriješene imovinsko-pravne odnose, brojne probleme oko raspolaganja državnim zemljištem, usitnjenost posjeda i ostalo.

Čini se da ne postoje jasni planovi oko proizvodnje mandarina kao što ne postoje institucije koje bi se bavile analizom proizvodnih i prodajnih rezultata, sortimentima, stručnim usavršavanjem i drugim pitanjima koja su iznimno važna, ukoliko će Neretvanima  uzgoj mandarina biti glavna gospodarska grana.

Pero Jakić