Velika devetnica sluzi Božjem ocu Anti Gabriću – od 20. do 28. rujna

VJERA KOJA GRADI BUDUĆNOST Velika devetnica sluzi Božjem ocu Anti Gabriću – od 20. do 28. rujna „Od zemaljskog do nebeskog rođendana“

Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića, okupimo se u molitvi oko čovjeka koji je svoj život darovao za druge. Nije tražio velike riječi ni lake putove. Vjerovao je u male korake, u svakodnevni rad i u ljubav koja se pretvara u djelo.

Devetnica ocu Anti poziv je da postanemo graditelji. Budućnost se ne čeka, ona se gradi – a otac Ante nam je pokazao da su njezini najčvršći temelji položeni u ljudska srca, u znanje i u nadu koju darujemo najmlađima. Dok molimo s njim, nemojmo samo gledati u ono što je on ostavio u Bengaliji, nego prepoznajmo tragove koje mi danas ostavljamo u životima onih koje nam Bog povjerava. Vjera koja gradi budućnost ne boji se dalekih putova ni teških početaka. Ona u svakom djetetu vidi klicu novoga svijeta, a u svakom našem malom naporu Božji blagoslov koji raste. Dopustimo da nas u ovim danima zahvati ta ista hrabrost: graditi tamo gdje drugi odustaju i sijati ljubav koja će cvjetati i kad nas više ne bude.

Ova devetnica događa se upravo na početku nove školske godine. Dok u Hrvatskoj djeca ponovno sjedaju u školske klupe, u Bengaliji svoja vrata otvaraju škole koje i danas nose trag njegova misijskog poslanja. Među njima je i „Fr. Gabrić English Medium School“ u Maria Poliju. „Bez odgoja mladeži – misija nema budućnosti“, govorio je otac Ante. Zato je toliko ulagao u škole, djecu i mlade – znajući da se budućnost gradi ondje gdje se čovjeku pruži prilika, znanje i nada.

Molimo za djecu i mlade, za misionare, za siromašne i potrebite, za one koji traže svoj put – i za milost da i sami budemo spremni učiniti svoj mali korak tamo gdje nas Bog šalje.

Neka ova devetnica bude naš mali, ali stvarni doprinos da misijsko srce oca Ante Gabrića i dalje živi.

Devetnicu možete pratiti na društvenim mrežama Zaklade Otac Ante Gabrić: www.facebook.com/otacantegabricmisionar i www.instagram.com/antinimstazama

Od srca,
Zaklada Otac Ante Gabrić

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…..
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

VELIKA DEVETNICA SLUGI BOŽJEM OCU ANTI GABRIĆU
»OD ZEMALJSKOGA DO NEBESKOG ROĐENDANA«
Od 20. do 28. rujna 2026.

UVOD

Dragi molitelji i promicatelji djela sluge Božjega Ante Gabrića!

Evo nas i u rujanskoj devetnici. Počela je nova školska godina i na tisuće je učenika prošlo kroz vrata škola širom Lijepe naše. Također i u „Fr. Gabrić English Medium School“ u Maria Poliju. Neki po prvi put, a neki po osmi ili dvanaesti, a možda i više puta… O onome što se radi u školama ovisi nam budućnost. I o. A. Gabrić je isticao da mu je briga oko škola i učenika jako važna pa je napisao: „Odgoj djece velik je problem i za roditelje i za nas. To je  jedan od glavnih troškova misije. Bez odgoja mladeži misija nema budućnosti.”

Početkom rujna proslavili smo sv. Majku Tereziju. Kako Božja providnost zna povezati neke osobe nama ostaje tajnom. U životu sv. Majke Terezije i sluge Božjega o. Ante Gabrića isusovac, o. F. Jambreković je imao tu važnu ulogu, jer ih je povezao i time što je jedno i drugo poslao u misije u Bengaliju u Indiji. Majku Tereziju iz Skopja 1928. kao gimnazijalku, a deset godina kasnije kao provincijal, o. Antu Gabrića, kao bogoslova, iz Zagreba 1938. godine. Njih dvoje su bili doista srodne duše čije živote je Bog neraskidivo povezao upravo u Bengaliji, a već i na samom početku njihovih odlazaka u misije.

U Bengaliji su bili jedno drugom velika potpora. O. Ante možda i jedina na njezinom novom početku kad je hrabro ostavila sigurnost samostanskih zidova i izašla na bespuća Kalkute da pomaže najprezrenijima i najzapuštenijima koji su umirali po kalkutskim ulicama.

Ante Gabrić ju je pratio i pomagao gdje god je mogao, napose davanjem duhovnih vježbi i služenjem sv. Misa, a M. Terezija mu je uzvraćala tako da je slala svoje sestre da preuzimaju ustanove koje je on otvarao na novim misijskim postajama.

Molimo se i sv. Majci Tereziji da posreduje te i o. Ante bude što prije podignut na čast oltara, da i tu budu povezani. Nastojmo i u ovoj devetnici djelovati u duhu sv. M. Terezije i sluge Božjega o. A. Gabrića pomažući Zakladi oca Ante i moleći za misije.

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN

I ŠUNIRMOL JE KRENUO U ŠKOLU

Sav zaplakan doletio je u moju sobu s knjigom u ruci. Knjigu mu je dala sestra Jozetta. Napisala mu je i ime u jednom kutu, samo on nije mogao naći taj kut. On ne zna još čitati, no ove godine počet će s teškom bengalskom abecedom: »ko, kho, go, gho…« — 92 slova i znakova. Pa kad sve to nauči, pisat će vam preko Maka. Pisat će vam na palminom listu. Dakle, i vama valja naučiti bengalski.

Šunirmol još ne može čitati, no može pjevati i uz pjevanje plesati  ma da ga samo vidite!

Za Božić seoski mladići i djeca idu od kolibe do kolibe pjevajući krasne božićne pjesme uz mali ručni harmonij, bubnjeve i cimbale. Glazbenici u sredini, drugi uhvate kolo i, dižući ruke u znak radosti i uz pljesak, poskakuju okolo prema ritmu bubnjeva. Pjesma se ori, kolo sve življe i življe poskakuje. I mlado i staro uklopi se u kolo. Šunirmol kao da nije više na nogama. Poskakuje sad nalijevo, sad nadesno. Ručice mu vire iz kaputića što sam mu ga darovao lani za Božić, a one njegove malo preduge hlačice (još nije potpuno narastao za njih!) – katkad samo da ne padnu. No ne da se Šunirmol: jednom rukom drži hlačice, a drugom maše i kao da doziva s neba anđelčiće: »Ešo, ešo puđi nobo rađa re… – Dođite, dođite, slavite novorođenoga Kralja!«

Pohod selu počeli su pred crkvom. Najprije pjesma pred svećenikom i sestrama, a onda će kroz selo. Svatko ih nadari: rižom, slatkišima… (nešto kao kod nas pri blagoslovu kuća). Sestre su sretne, jer su dobro uvježbale pjesmu. Najsretnija je sestra Josetta kad je vidjela Šunirmola. A i smijala se od sreće kada god bi mali funcut, vrteći se okolo, došao pred nju i još više poskakivao, da pokaže kako i on može kao i veći momčići. No i ona, a i mi smo sa zebnjom gledali na njegove hlačice. Ali uz Šunirmola su uvijek anđeli: ostale su one na njemu, ništa se nije dogodilo…

I ode Šunirmol i čitava mala »banda« put sela pjevajući »Ešo, ešo … puđi nobo rađa re…  Dođite, dođite, poklonite se novome Kralju!«

Otac Ante Gabrić

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN

KOD BRIJAČA UPENA

Imamo mi ne jedan, već dva »brijačka salona« na našem sajmu F. S. Hatu. Jedan je »salon« sobica 5×5 metara na raskršću puta prema Dhamakhaliju, a drugi je pod vedrim nebom: sjedi na mali stolčić, brijač ćućne uza te i brijačka operacija počne. Sve se uglavnom obavlja škarama. Ja sam Upenu i bratu mu Nogenu Pramaniku (to im je prezime) kupio mašinu za šišanje da im posao ide malo brže, no oni su navikli na škare pa im se teško priučiti na mašinu. Ali kad mene šiša, iz zahvalnosti Upen pomalo barata i mašinom, i to tako lijepo barata da te često podiže sa stolice kad mašina počne čupati. U pol bijela dana možeš vidjeti i zvijezde kad ti koji put odjednom potegne toliko kose.

Posebna je kasta šišača i brijača i oni se ne bave nikakvim drugim zanatima. Toj, eto, kasti pripadaju i braća Upen i Nogen. U Upena je mnogo dobre volje, i on nastoji da sa svojim čarobnim škarama na kraju šišanja sve popravi. A na kraju ti pruži i malo ogledalo da vidiš kako si lijep i koliko si se pomladio nakon šišanja.

Čitava ta »operacija« traje oko pola sata. Kroz to se vrijeme razvije i »razgovor ugodni« o njegovoj obitelji, o dječici koju on redovito šalje u školu, zatim o dosta slaboj zaradi. I tu se, naime, mladež dala na nošenje duge kose, pa je slaba budućnost za njihovu kastu brijača i šišača. Upen se, međutim, tješi: kao svaka druga moda, tako ni ova neće trajati vječno. Počet će se ljudi opet šišati i brijati, i to ne samo bradu nego će brijati i – glavu…

Eto, što vi mislite o tome? Kako bi bilo da Upen i brat mu Nogen otvore koji »salon« i kod vas?! No ne zaboravite: šišačka operacija bit će obavljena škarama…

Vaš o. Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

TREĆI DAN

BILA JE MRKLA NOĆ

Bila je mrkla noć kad smo prispjeli u Radhanagar. I baš kad smo se počeli iskrcavati iz male domorodačke lađice, oblaci kao da su se otvorili. Udario je tropski pljusak popraćen vjetrom. Ne pitajte me kako smo se kroz ono duboko blato (bila je oseka na rijeci Gangesu) uspeli do nasipa rijeke, kako smo se sklizali, kotrljali i dokotrljali do kolibe glavara sela, Rotona. Ne pitajte me… No znam da smo se sretno dokotrljali. A ja s ovom slomljenom desnom rukom samo gledam na lijevu stranu. Ako već valja dolje ravno niz nasip, da bar padnem na onu zdravu ruku. No svaka čast Anđelu čuvaru, zna on kad ga Ante treba. Rotona nije bilo u kolibi. Gotovo svi muškarci otišli su u Boširat na posao. Posvuda je velika bijeda, prava glad, pa ljudi svagdje traže posao. Šoreš, njegov mlađi sin, nalazi se kod kuće. Bio je nešto bolestan pa nije mogao na posao. Koliba im je tako niska da se jedva u nju možeš uvući. Nalazi se uz Ganges, a tu nailaze jake oluje, pa ljudi prave vrlo niske kolibe, jer inače ih ciklonski vjetar uništi. Oni su upravo dovršili krunicu: Šoreš, majka mu i tri sekice. Divno je bilo u onoj tamnoj noći, uz rijeku Ganges, čuti »Pro-nam Maria – Zdravo Marijo!« Koliba je mala, siromašna, no kako krasna, rajski krasna, puna neke vrhunaravne sreće i svjetlosti, iako je tek mala uljanica gorjela u kutu. Snaga molitve, snaga krunice. Slamnati je krov na mnogim mjestima curio. Koliba je od blata, mokro je u njoj, no na to se čovjek i ne obazire. Prostrli su dvije hasure. Opet su sjeli, izmolio sam s njima večernju molitvu i zapjevali smo njihovu omiljelu pjesmu: »Nondito mone… Veselim srcem idimo u hram Božji…« Pa nismo ni morali ići daleko: u tom smo živom hramu bili, u ovoj Rotonovoj i Isusovoj kolibi uz obalu Gangesa.

I sad ih je mučila velika briga: što će dati svećeniku za večeru. Došao je iznenada, a u kući nema gotovo ništa. No ljubav je domišljata. Po onoj kiši i blatu skočila je mala Ranu do kolibe ujaka im Joya. Za nekoliko minuta eto je natrag s  dva luka i paprike i s malo ulja. A poslije podne uhvatila je i nešto ribica – kao naše dalmatinske girice – i sve se to za nekoliko minuta spržilo na maloj vatri na tavici, pa je večera bila dovršena. Bila je slasna, i svima dovoljna. Meni je Šorešova majka dala dvije veće ribice, no ja sam ih blagoslovio i ostavio za Ranu. Isto tako i jedan mali kruh što sam ga kupio u dućanu na putu. Da ste je vidjeli kako je bila sretna! I ona i Ante. A i njezina mala sekica, jer je Ranu jednu ribicu dala njoj. To je sreća davanja!

Koliba je tako mala da neće biti mjesta za spavanje, jer je dio verande pao od velikih kiša. Ostat ću po noći u kapelici, koja je nekih pet minuta od Rotonove kolibe. Kreveta tu, dakako, nema, a i ne treba ga. Rogožina je dovoljna. Premda je padala kiša, bila je velika sparina. Tako je to sada potkraj tropskih kiša. Znojiš se čitav dan i ništa se na tebi ne suši.

Ova mala kapelica posvećena je dragoj Gospi Sinjskoj. Kleknuli smo Šoreš i ja pred njezinu sliku, pomolili se za sve vas, dakako, posebno za mojega dobrog fra Nikolu u Sinju, koji nam je tu sliku poslao, zatim za tolike prijatelje kod Gospe Sinjske, a i za sve ostale dobrotvore širom domovine. Spavanja nije bilo baš mnogo. Zato su se, uz sparinu pobrinuli komarci. Ne znam jesu li bili dravski, savski ili neretvanski, no taj krilati rod davao je dobre injekcije. Sanjao sam o metkovskim smokvama, pa su po svoj prilici bili  neretvanski. Svoji svojega prepoznali. No nisu me sasvim izgrizli…

(Članak je poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)

Vaš o. Ante
Maria Polli, rujan 1980.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu 

ČETVRTI DAN

PRVI POHOD SELU KARAKHATIJU (I.dio)

Predvečerje je »Purnime« — punog mjeseca. Najniža oseka na Gangesu. Voda se spusti čitavih sedam metara. Jedva smo se dovukli do lađice. Blato je tako duboko. Lađar nas upozorava: pojavili su se krokodili! Mislim ja, krokodil će gledati na kakav masniji zalogaj, a ne na mene …

Na putu sam u novo selo Karakhati. Zaustavili smo se u Simpsonovoj kolibi. Žena mu je već duže vrijeme bolesna. Morala je ići i u Kalkutu pa ćemo se za nju moliti. Simpsona sam kao siroče prije 25 godina primio u školu u Basantiju. Knjiga mu nije baš mirisala. Privlačili su ga igla, konac i šivaći stroj. Postade krojač. Sada poučava u našoj krojačkoj školi. U slobodno vrijeme je katehist. Od ono malo zemlje što ima dio je dao za kapelicu. Krasna duša!

S nasipa smo se spustili prema kolibi. Čim su Šondjib i Šoilen, dva njegova anđelčića, čuli tatin glas, skočiše prema njemu. No, ne da se on. Pokazuje prema meni. Po bengalskom običaju najprije treba pozdraviti »gurua«, svećenika. Zajednički uzviknu »Ðoe Ðišu! — Slava Isusu!« Blagoslovio sam ih. Šoilen je tatin mezimac.

»Teškom mukom sam ga othranio«, poče Simpson čim smo sjeli na hasuru. »Nakon porođaja majka mu je morala u bolnicu na nekoliko mjeseci. Danju i noću sam bdio, kupovao sam mlijeko, hranio ga i njegovao. Milosrdni Isus mi je spasio i majku i dijete.« Sklopio je ruke, dotakao se čela i gledajući gore reče: »Tari mohima houk! — Njemu neka je slava!«

U kapelici smo svi zajedno izmolili molitvu zahvalnicu i krunicu. Žena mu je još dosta slaba nakon posljednje bolesti, no mnogo je bolje. Počastila nas je rižom i prženom ribom. Nije nas očekivala. No danas je bila sretne ruke. Ulovila je lijepu »magor« ribu. A našlo se i jedno jaje. Sve smo bratski podijelili. Šondjib i Šoilen nešto s mojega tanjura, a nešto s tatina. Nije bilo druge. Da ste ih samo vidjeli kako su žmirkali kad im je mama metnula ribu na moj tanjur!

Nakon večere htjeli smo prema Karakhatiju. Nad Gangesom su se nadvili crni oblaci. Tek što smo se uputili nasipom, kadli poče padati kao iz kabla. Čudne su ove tropske oluje. Puše jaki vjetar. Držimo se jedan drugoga. Nasip je tako sklizak da samo posrćeš. Nije bilo druge, vratili smo se natrag u malu kapelicu.

Kušao sam se malo odmoriti, ali komarci su namirisali Antu i daju baš dobre »injekcije«. A ima tu i miševa. Za njima obično dođu i zmije. Ove noći nisu došle. Nismo dugo ni čekali. O ponoći se razvedrilo. Lađica je sva mokra. Mi smo razastrli jedro, koje je bilo pola suho, pola mokro, pa nije bilo loše. Lađar Hauša i veslač Gokul sve su uredili. S osekom ćemo južno prema selu Karakhati. Struja je jaka, pa lađica ide punom brzinom….

Maria Polli, rujan 1977.

Nastavlja se…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN

PRVI POHOD SELU KARAKHATIJU (II.dio)

Pun je mjesec. Posvuda vladaju mir i tišina. Uz obadvije obale zaspala mala bengalska sela. Noćne ptice lete prema sunderbanskim džunglama. Dozivaju se tajanstvenim zovom. Uz mrmor Gangesa za mene su to divne simfonije. Ovakav mir uistinu godi duši. Molio sam se. Toliko je nakana: od Svetog oca, biskupa, braće svećenika, redovnika, redovnica… i onih koji se pripravljaju za taj sveti stalež. Za domovinu Hrvatsku prigodom prve godišnjice Velikog zavjeta u Solinu baš u ovom mjesecu. Svi moji doma, bolesna sestra Draga, toliki suradnici i suradnice, osobito bolesnici i bolesnice među njima. Noćna je to molitva. Ujedinjen sam s tolikim srcima po čitavu svijetu.

Pred Karakhati stigli smo oko tri sata ujutro. Lađica nema krova. Svi smo se ispružili na rasprostrte bambuse i na jedro. Pomalo žulja. Nije to kao — postelja! No budući da smo bili umorni, brzo smo zaspali. Noću je pala rosa pa smo se ujutro probudili mokri kao  pjetlići.

Izmolili smo »Pozdrav Gospin« i jutarnju molitvu. Uputili smo se prema Karakhatiju. Ondje su sve krasno pripravili učitelj Bhupen i naša vrijedna katehistkinja Bibijana.

To je moj prvi pohod tom selu. Idem od kolibe do kolibe kroz duboko blato i vodu, sve tamo do Darijeva zaselka. Bilo je teško, ali vrijedno. Tog sam dana osjetio što znače molitve i žrtve vrijednih suradnika i suradnica. U selu sam ostao do predvečer.

Jednu poveću kolibu pretvorili su u kapelicu. Tu ih sestra Bibijana poučava. Dolaze i izdaleka, iz Babli Para. Put je na mnogim mjestima nestao. Stigli smo onamo kroz vodu. Htio sam i tamo pohoditi kolibu. Kako su bili sretni što je k njima došao svećenik! I to prvi put u njihovu životu… Svagdje su me htjeli i počastiti u svojemu siromaštvu.

Nirdjonova je koliba najjadnija. Krov se srušio, zidovi se jedva drže, sve je mokro. Brat mu je Nirmol pristao da mu dade zemljište uza svoju kolibu. Sutra će oni sagraditi malu novu kolibu za Nirdjona. Napravit će i mali most preko kanala. Sad je tamo tek nekoliko bambusova da se jedva može prelaziti. A ovuda dječica moraju u školu.

Željni su pouke. Tu će brigu preuzeti Bibijana. Bit će i križeva. Neki im se prijete da im više neće dati posla ako dođu na pouku. Oni im odgovoriše: »Neka i život ide! Riječ zadanu Isusu nećemo pogaziti!« Junaci! Molite se za njih!

Prije našeg odlaska došla je Debenova žena. Prema bengalskom običaju, duboko se poklonila. Nikada nije ni čula o nama.

Kao da ju je nekakva sila tjerala da dođe k nama. Muž joj ima sušicu. Već dvije godine i sama je bolesna. Okolo prosi da spasi svojeg muža. Onda gorko zaplače. Plač ljubavi. Sigurno je Providnost uredila da se sastanemo. Uredili smo da Debena idućeg petka dovedu u našu bolnicu. Da ste vidjeli onaj zahvalni pogled na njezinu licu! Bila je sretna. No vjerujte mi da sam i ja bio sretan i presretan što sam mogao utješiti još jedno srce …

Vaš o. Ante

(Objavljeno u Malom koncilu, listopad 1977.)

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN

KALIPODOVA LAĐICA

Ne sjećam se jesam li sam vam pisao o Kalipodu i o njegovoj lađici. A ako se ja ne sjećam, po svoj se prilici nećete ni vi sjećati. A kako ima lijepe pouke u Kalipodovim riječima; hajdmo s njim u njegovoj maloj lađici na rijeku Ganges!

Ne, ne! Nije to Kalipodova lađica, Njegova je to lađica! Zato je ona tako vrijedna, zbog toga se ona ne može potopiti. Lađicu je dao onaj isti Stvoritelj koji je stvorio i rijeku Ganges i Kalipoda i čitav svijet.

Duboka je to teologija, a ujedno i tako priprosta i jasna, kad je čuješ iz usta lađara na rijeci Gangesu, kad gledaš na njega i na njegovo kormilo i kad sa strahom gledaš na valove koji lađicu bacaju amo-tamo.

Svi šutimo. Držimo se jedan drugoga. Tu je Ganges širok nekoliko kilometara. U sredini su pješčani sprudovi, pa su tu i valovi viši i opasnije je tu ploviti, jer ako se lađica dotakne dna prevrnut će se kao orahova ljuska. Strah je na licima svih, ali ne i na Kalipodovu. On uspravan, vedar, s kormilom u ruci i s vjerom i junaštvom u srcu.

»Ovo je Njegova lađica. Ne bojte se…«, hrabri nas Kalipodo. »On je stvorio ovu lađicu da prevozi ljude preko rijeke. Nije ju stvorio zato da potone. I lađica je Njegova, i Kalipodo je Njegov, i vi svi do jednoga ste Njegovi, stvoreni od Njega, stvoreni za Njega, da rijeku života preplovimo. Svaki od nas je lađar svoje lađice, zapravo Njegove lađice. Na kormilu smo On i ja. Pa kako bi se lađica mogla potopiti. E, braćo, o lađaru sve ovisi. Vječni Lađar i ti zajedno držite kormilo.«

Velik nas je val podigao i onda se naglo spustismo, pa sam doista mislio: ovaj put će nas poklopiti. Svi zaprepašteni povikaše, no Kalipodo prihvati pjesmu, pjesmu gangeškog lađara: »O re, mađhi, bhoe ki? O lađaru, čemu strah?« I upravljajući vješto kormilom, s vala na val nosi lađicu. Onda će mi Kalipodo: »Oče, blagoslovite nas! I Kalipoda, i lađicu njegovu, i kormilo njegovo, i sve nas, i valove Gangesa…« Tad se sjetih onog prizora iz Evanđelja kad su prestrašeni učenici na burnom Genezartskom jezeru molili Isusa da ih spasi. I stadoh ja u sredini lađice i sa svima se pomolih, sve blagoslovih.

Kalipodo nastavi divnom melodijom i još divnijim riječima pjesmu gangeškog lađara:

»Čemu, čemu strah, putnici, braćo?!

U Njegovoj lađici svi smo mi.

I ova i ona obala Gangesa je Njegova,

i Ganges je Njegov i valovi Gangesa,

i ja i kormilo moje, i vi i kormila vaša!

Čemu, čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi!«

Kao potaknuti nekom nutarnjom silom, ohrabreni sigurnim glasom lađara Kalipoda, prihvatiše veslači i mi svi putnici: »Čemu, čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi!«

Pa eto, prihvatite i vi tu pjesmu gangeškog lađara Kalipoda, pjesmu žive vjere i pouzdanja, i prispjeli svi mi sretno k drugoj obali onoga vječnog Gangesa, jer i ova i ona obala Njegove su…

Vaš o. Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

SEDMI DAN

NIRAPOD I TAROK

Naši bolesnici kao da su nas ovaj put posebno blagoslovili. Dočekali su nas u svakome selu. A i jesu blagoslov ti dragi Božji patnici. Jača i podiže ono njihovo predanje u Božju volju, ona strpljivost, njihova tako iskrena zahvalnost i za najmanju uslugu.

Nirapoda sam susreo na goraniarskom nasipu. Ruka mu je zamotana u prljavu krpu. Bol mu se vidi na licu. Upitam ga što mu se desilo. Lovio je ribu i kost ribe »šing« zabola mu se duboko u meso. Rana se upalila, ruka je natekla i pomodrjela. Mjesni liječnik razrezao je ranu i zamotao je, no stanje se pogoršalo. A siromah, kakav jest, kad više nije mogao plaćati, liječnik ga je ostavio. Nirapodov otac, starac Ronglal, tužno gleda sina. Ta on mu je sve, on prehranjuje obitelj.

Odmah sam uredio s katehistom i Nirapoda sam poslao sestrama Majke Terezije u misijsku postaju u Maria Polli. Došao je u zadnji čas. Da je ostao kod kuće, teško bi ga spasili. Sestre su skinule zavoj i kad su ranu počele čistiti, unutra su našle krpu kojom je doktor čistio ranu i koju je zaboravio izvaditi iz rane kad je ruku na kraju zamotao. Nirapodo je ostao dva tjedna u bolnici i onda se zdrav i sretan vratio kući.

U selu Balorkhalu već je gotovo dva mjeseca bolestan naš dobri starkelja Upen. Kao da više ne vjeruje u lijekove. Njega će spasiti svećenikov blagoslov. Živa vjera. I uistinu: još istoga dana mogao je već sjesti na hasuri, a za dana mogao je doći i do kapelice. »Sve će biti dobro. Još mnogo toga treba učiniti za Isusa.«

I Mongolov mali Tarok je bolestan. To je onaj Tarok koji se bio izgubio dolje uz Ganges i kojega je ocu i majci vratio zavjet učinjen Gospi. Danas on gori od groznice. Mongol je pripravio oltarić i dvije male svijeće, mirisne sandalove štapiće i cvijeće. Svi smo kleknuli i pomolili se. Tarok leži na hasuri, nema tu kreveta. Siromaštvo, no opet kakvo bogatstvo: sklopljene ruke, taj oltarić, ta živa vjera: živi Božji hram.

Blagoslovio sam Taroka, a i sve naše male Taroke u domovini drage naše suradnike i suradnice, da bi se svi zdravi dušom i tijelom mogli žrtvovati za Isusa i duše.

Vaš o. Ante

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN

PODIGNI VISOKO SVIJEĆU, DULALE!

Pohodio sam tri sela. Koljena pomalo klecaju. Trebalo je da u Radhanagar idemo lađicom, no nekakvom zabunom lađica nije došla, pa smo se Šudhir i ja uputili pješke nasipom uz Ganges. Mjesečina je, neće biti teško. Tek dva sata pješačenja. Uz razgovor i krunicu, dakako, vrijeme je brzo prošlo. A i koljena se oporavila. Šudhir leti preda mnom kao sunderbanski jelen. Moj Ante, zaboravi da su ti 63 godine i da još nisi večerao… Ne daj, Bože, što se podnit može!

Jedanaest je sati, ponoć se bliži. Noćne ptice prelijeću Ganges i idu dalje južno prema velikim džunglama. Inače posvuda mir. Sve je već u kolibama. Ali ne i u Radhanagaru, tom našem malom, no tako revnom selu. Čekali su uz Ganges na lađicu, no kad lađica nije stigla, sjeli su oni pred kapelicu, i staro i mlado. Svećenikovi posjeti su rijetki. Uz 25 sela jedva mogu jednom na mjesec u svako selo. To su svi starosjedioci, »adibaši« – urođenici. Silno poštuju svećenika.

Rotinova je majka čekala s bočicom ulja i s velikim tanjurom i vrčem vode. Oprat će noge »gurua«, svećenika. Najprije noge namažu uljem, a onda ih operu. Noge se stave na tanjur. Osuše ih okrajkom svojega sarija. Vodom poškrope sebe i kuću. »Beati pedes evangelizantium  pacem! – Blažene noge koje navješćuju mir!«

Čekajući me, izmolili su krunicu, a Šudhir i ja izmolili smo na putu čak dvije. Stoga smo pred kapelicom klečeći izmolili večernju molitvu, zahvalnu molitvu za tolike milosti, zahvalnu molitvu za vas, dragi suradnici i suradnice, za svu vašu dobrotu, suradnju, molitve i žrtve. Mi to svaki dan osjećamo. Bez te vaše duhovne pomoći jednostavno ne bi išlo. Niti bih ja u jedan dan bio mogao u tri udaljena sela, niti bi naši dragi katekumeni mogli čekati, i to s radošću čekati na svećenika sve do ponoći. Hvala vam, velika vam hvala na svemu!

Večeras je molitvu predvodio Dulal, Bolamarov Dulal, uzdanica sela. On je u 8. razredu, jedini iz sela u višoj školi, čekao je na krštenje više od godine. Želio se dobro pripraviti.

Kapelica je uređena i iskićena. Velik je to i sretan dan. I cvijeće i svijeće, i štapići mirisnog sandalova drveta sve je sređeno, sve pripravno. I, dakako njegovo srce! Kum i kuma bit će mu novokrštenici iz obližnjeg sela Daudpura, Šudhir i njegova žena. Mnogi su hindusi iz sela došli da prisustvuju toj svečanosti. Sve sam im obrede rastumačio. A i Dulal je na sva pitanja krasno odgovarao jasnim, sigurnim, ponosnim glasom.

—  Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?

—  Bišaš kori Vjerujem!

—  I u Isusa Krista?

—  I u Duha Svetoga?

—  I u svetu Katoličku Crkvu?

—  Vjerujem! I njoj ću služiti do svoje smrti!

Kako mi je godila ta njegova riječ, rečena onako od srca, kao da ju je izrekao iz naših srdaca: i iz srdaca svojih sretnih roditelja, iz srdaca svojih suseljana, a i iz mojega srca. Svi želimo da Dulal-Petar mogne Isusu i svetoj Crkvi služiti do smrti, i to ne samo običnom službom, nego služiti mu na oltaru kao prvi svećenik svojega plemena. A siguran sam da je to i vaša želja i da će to s nama biti i vaša dnevna molitva.

To sam na kraju obreda pitao Dulala-Petra: »Dulale, kako je s obećanjem što si ga dao svojim roditeljima i Isusu da ćeš biti njegov svećenik?«

S krsnom svijećom u ruci, pred roditeljima i čitavim selom, Dulal me pogleda, podigne svijeću visoko i zaplače. I on i mi. Krasan je to bio odgovor. Svi smo ga mi razumjeli. A, sigurno i Isus.

Pa da bi naš dragi Dulal-Petar mogao tu svijeću uvijek držati upaljenu, držati je visoko  svijeću krštenja i zvanja  i da bi je mogao upaliti u mnogim srcima, to neka bude naša dnevna molitva!

Isuse, dođi kraljevstvo Tvoje!

Vaš o. Ante

Maria Polli, veljača 1979

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN

JUTARNJA MOLITVA

Pozdrav Ti dajem, o Bože, u zoru dana, u zoru života.

U jutarnjem pozdravu ja dobih Tebe,

i dobivši Tebe, o što mi više još treba?!

U dubini srca moga ljubavi Svoje oganj upali,

srećom ispuni srce nemirno moje,

koje žudi za srećom ljubavi Tvoje.

Rijekom milosti srce mi suho poplavi,

nadom božanskom beznadni život oživi,

ljubavi Tvoje oganj upali,

da ljubeći i primivši braću svoju,

i Tebe ovoga dana primiti mogu!

Pozdrav Ti dajem,

o Bože, jutarnji pozdrav života moga primi!

Otac Ante Gabrić

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Završna riječ

Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,

došli smo do kraja još jedne devetnice na našem putu „Od zemaljskoga do nebeskog rođendana“. Ovih smo dana ponovno, kroz pisma oca Ante, hodali njegovim misijskim stazama i susretali ljude čiji nam jednostavni životi govore o vjeri, ljubavi, darivanju i pouzdanju u Boga.

I možda nam je posebno potrebna Kalipodova poruka s nemirnoga Gangesa. Dok se lađica podizala i spuštala na valovima, on nije izgubio pouzdanje. Znao je da čovjek nije sam za kormilom svoga života. Govorio je da smo svi u Njegovoj lađici i da zajedno s Vječnim Lađarom držimo kormilo.

Koliko nam je danas potrebna upravo takva vjera.

Jer i naše lađice ponekad zahvate valovi. Dođu bolest, gubitak, strah, neizvjesnost, brige za obitelj i budućnost. Ponekad nam se čini da više ne znamo kamo nas život nosi. Tada se vrijedi sjetiti: nismo sami za kormilom.

Otac Ante nije čekao da se more smiri, da prestane kiša ili da put postane lakši. Išao je. Molio je. Pomagao je. Volio je. U svakome je čovjeku tražio Krista.

Zato na završetku ove devetnice nemojmo samo zatvoriti još jednu stranicu njegovih pisama. Ponesimo nešto od njih sa sobom.

Možda više pouzdanja kada dođu naši valovi.
Više zahvalnosti za ono što imamo.
Više spremnosti da primijetimo čovjeka kojemu smo potrebni.
I više hrabrosti da, poput Dulala, podignemo svoju svijeću visoko – da se po našem životu vidi komu pripadamo.

I kada se ponovno nađemo na nemirnim vodama vlastitoga života, neka nam u srcu ostane jednostavna poruka gangeškoga lađara:

„Čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi.“

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.

Slijedeću devetnicu započinjemo 20. listopada.

Svako vam dobro i Božji blagoslov!

  ©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora