„A“ satnija ZNG Metković u obrani Grada Dubrovnika

Velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku započela je u ljeto 1990. godine pobunom srpskog stanovništva u okolici Knina, protiv novoizabrane hrvatske vlasti tzv. balvan revolucijom. Otvorena oružana agresija u koju se aktivno uključila tadašnja JNA eskalirala je u ljeto i jesen 1991. godine.

Na Jugu Hrvatske tadašnja JNA imala je plan da u prvoj etapi napada osvoji Jug Hrvatske na način da ispresijeca teritorij do rijeke Neretve, isti zauzme i osigura svoje snage iz smjera grada Ploča. Za to je ustrojila operativnu grupu koja je brojala oko 25000 vojnika ojačanu oklopnim snagama, topništvom, zrakoplovstvom i mornaricom.

Nasuprot ovoj sili na strani branitelja u Dubrovniku i njegovom širem području bilo je ukupno do 800 branitelja slabo naoružanih, opremljenih i ustrojenih. Prve oružane provokacije u Konavlima počela su krajem rujna 1991. godine djelovanjem minobacača i vatrom iz pješačkog naoružanja po položajima branitelja.

Dana 1.10.1991. godine počeo je opći napad na Jug Hrvatske iz smjera Crne Gore, Bosne i Hercegovine te iz zraka i s mora. Napad je izvršilo više od 13000 pripadnika JNA, uključujući rezerviste iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Odmah po otpočinjanju napada uništen je repetitor na Srđu te je Gad ostao u informativnoj blokadi, također je ostao  bez vode i struje. Brodovi JRM blokirali su Grad s mora. Snage koje su branile Jug Hrvatske postepeno su potiskivane  prema Dubrovniku, koji je ostao odsječen od ostatka Hrvatske.

Dana 17.10.1991. godine u večernjim satima dobio sam zapovijed da iz sastava A satnije ZNG-a Metković uputim jedan vod gardista u obranu Dubrovnika. Od četiri voda dva su voda bila angažirana na području sela Čepikuće i Lisac a jedan vod bio je angažiran u zaštiti desantnih prostorija Vidonje i Dobranje.

Zapovijed za odlazak u Dubrovnik dobio je treći vod s zapovjednikom Joškom Tošićem. Oko 22:00 sata noću  vod  s 23 gardista upućen je u Broce odakle će biti prebačen gliserima u Grad. Kako je Grad odsječen od ostatka Hrvatske a kako  bi se s istim održala komunikacija, uspostavljena je veza brzim gliserima (ONB) sa Pelješcom težišno iz mjesta Broce  prema Dubrovniku i obrnuto. Gliserima su prevoženi ljudi,  naoružanje i opremu te hranu i lijekove. U Broce su upućeni: Joško Tošić-zapovjednik, Branko Markota, Tonći Curić, Mato Glavinić, Joško Brečić, Nedjeljko Kozina, Mate Dominiković, Tadija Barišić, Zoran Kaleb, Antonio Senta, pok.Jozo Šutalo, Marinko Ćerlek, Ivica Dramac, Goran Korda, Jozep Gustin, Alfio Popović, Joško Volarević, Slobodan Družijanić, pok.Renato Čović, Ivo Čotić, Ivica Marušić, Jurica Smoljan i Zvonko Barišić.

Polazak prema Dubrovniku planiran je u jutarnjim satima 18.10.1991.godine no zbog tehničkih problema gliseri nisu stigli tako da su gardisti cijeli dan proveli u Brocama čekajući sljedeću noć kako bi bili prebačeni u Dubrovnik. Prebacivanje je izvršeno sljedeći dan tj 19.10.1991.godine u jutarnjim satima s dva glisera s tim da cijeli vod nije moga biti prebačen pa su prebačene dvije desetine točnije prebačeno je petnaest gardista dok ih je osam ostalo u Brocama, koji će naknadno biti vraćeni u Metković. Prilikom prebacivanja drugi gliser je bio prisiljen iskrcati  gardiste na otok Šipan tako da će se oni naknadno priključiti gardistima iz prvog glisera nakon što su prepješačili cijeli otok i prebačeni do Dubrovnika.

Po dolasku u Grad gardisti su bili raspoređeni na prostoru jedriličarskog  kluba „Orsan“ dok je Zapovjednik voda otišao u Zapovjedništvo Obrane Grada koje je bilo smješteno u Hotelu Zagreb kako bi se upoznao sa situacijom i  primio zapovijed. Primio ga je Zapovjednik Nojko Marinović. Zapovijed je bila prilično uopćena i definirana  je na način da se organizira obrana u širem području Petrovog Sela iako je bilo nejasno kakvo je stanje na tom prostoru i tko drži to područje jer je prethodno pao Osojnik. Gardisti su potom prebačeni gumenim gliserima do mjesta Lozica da bi nakon toga pješice stigli do Stare Mokošice gdje su se uvezali s domaćim braniteljima. Uslijedilo je  pješačenje do Petrovog Sela zajedno s izviđačima domaćih branitelja a potom zauzimanje položaja koji do tada nisu bili posjednuti. Po zauzimanju crte uslijedilo je utvrđivanje i organizacija obrane u punom smislu kao i uspostava žičane veze sa Starom Mokošicom i Zapovjedništvom Obrane Grada. Svo ovo vrijeme neprijatelj intenzivno djeluje topništvom po prednjoj crti obrane kao i po Mokošici te širem području Grada Dubrovnika. Pored izloženosti topničkom djelovanju branitelje je pratilo i loše vrijeme praćeno kišom.

Dana 23.4.1991. godine zapovjednik Nojko Marinović zapovjedio je da zauzmemo brdo Krstac koje se nalazi ispred sela Knezovi, kojeg su držali pripadnici JNA a s kojeg su ugrožavali  pomorski promet pri ulasku i izlasku iz Luke Gruž djelujući vatrom iz puško strojnica. Zadaća je bila zauzeti navedeno brdo i ukloniti opasnost za nesmetan pomorski promet koji je predstavljao jedinu vezu sa ostatkom Hrvatske. U nekakvim školskim uvjetima ovakva zapovijed bi možda i bila održiva no u ovom slučaju to nije bila. Za napad su određeni Jozo Šutalo koji je bio vođa skupine, te gardisti: Tadija Barišić, Zoran Kaleb, Slobodan Družijanić i Smoljan Jurica. Skupini se priključilo i pet domaćih branitelja. Između ostalih među njima je bio i pok. Amir Voloder koji je toga dana bio ranjen a koji  će se priključiti našoj satniji nakon borbi na prilazu Stonu gdje je  ponovno bio ranjen 3.12.1991. godine. Skupina je napravila podilaženje položajima na brdu Krstac, prošavši brisani prostor i napala brdo tromblonima i bombama. Pripadnici JNA napustili su navedeno brdo, no skupina u napadu izložila se vatri iz pješačkog naoružanja sa susjednih položaja koje je držao neprijatelj kao i vatri iz minobacača i bestrzajnih topova nakon što je otkrivena. Nakon ovog skupina se počela postupno izvlačiti prema selu Knezovi. Izvlačenje je trajalo do popodneva, pri čemu su ranjeni Zoran Kaleb i Tadija Barišić a Kaleb je usto i zarobljen. Skupina se povukla u jednu zidanu kuću u selu Knezovi u kojoj je od haubičke granate ranjen Amir Voloder. Zapovjednik voda organizirao je zbrinjavanje ranjenika koji  su zbrinuti u Mokošici s tim da je Amir prevezen u Dubrovačku bolnicu. Ostali dio voda držao je posjednute položaje izlažući se djelovanju vatre iz pješačkog i topničkog naoružanja, kao i na ostalim dijelovima Dubrovačke bojišnice koja se i dalje sužavala a branitelji su potiskivani prema Gradu.

Stanje na položajima oko Petrovog sela dodatno se zakompliciralo, dio ljudstva je izbačen iz stroja a selo kao takvo postalo je nebranjivo. Također na drugim položajima oko Grada počela su povlačenja branitelja na nekim položajima što je dodatno unijelo nemir. Nastala je i određena panika i u samom Zapovjedništvu Obrane Grada uzrokovana ovako neizvjesnom situacijom. Zapovjednik voda Joško Tošić dana 24.10. 1991. godine dobio je zapovijed od Zapovjednika Nojka Marinovića  da se izvuče iz Petrovog sela što je on i učinio zajedno sa preostalim mještanima. Vod se izvukao u Staru Mokošicu a potom noću brodom do Sustjepana, nakon čega je razmješten u Hotel  Petka u pričuvu i tu ostaje do 30.10.1991. godine. Zbog potreba na zapadnom dijelu Dubrovačkog ratišta vod se 31.10.1991. godine  prebacuje na otok Šipan a potom gliserima u Broce na poluotoku Pelješac da bi se konačno vratio u Metković. Isti je nakon kraćeg odmora angažiran u širem prostoru sela Čepikuće obzirom da  sam dana 23.10 1991. godine imenovan zapovjednikom svih snaga u širem prostoru sela Čepikuće za čiju obranu je prema zapovijedi određena cijela A satnija ZNG-a Metković  uz ostale snage koje se u tom trenutku tamo zateknu.

Obrana Grada je nastavljena, tih dana se obrana organizirala na potezu Mokošica koja je prethodno bila napuštena i u koju su se branitelji naknadno ponovno vratili, dijelovi platoa Srđ te hotel Belvedere.

Bez obzira na snagu neprijatelja, uvažavajući elastičnu obranu koju su primjenjivali dubrovački branitelji čime se postigla gustoća obrane na suženom prostoru i na kraju njihovom hrabrošću i odlučnošću da brane sami Grad, isti nikada nije pao. Grad je izdržao u neljudskim uvjetima do deblokade i oslobođenja u proljeće 1992. godine.

U ovim teškim i izazovnim vremenima, A satnija ZNG-a Metković je dala svoj obol u obrani Grada Dubrovnika a danas obilježavamo trideset petu obljetnicu odlaska našeg voda u opkoljeni Grad Dubrovnik.

Dane Rendulić