POBJEDA

Na dobrotvornoj večeri prikupljao se novac za školovanje djece s posebnim potrebama, a otac jednog takvog učenika podijelio je s prisutnima priču koju nitko neće zaboraviti: “Vjerujem da se, kada dijete s tjelesnim i mentalnim invaliditetom, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to na način na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.” Zatim je nastavio kako su on i njegov sin Siniša šetali pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, igrali nogomet. Siniša je upitao oca: “Što misliš, tata, bi li me pustili da igram s njima?” Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Siniše igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća usprkos njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: “Znate što, gospodine, mi gubimo s 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena! Pa, …, ‘ajde može, nek’ igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.” Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Dječaci su mogli jasno vidjeti sreću ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihovu ekipu. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila s dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku „biti u igri“; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao s tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo s 4 : 3! Sada, s jednim golom u minusu, 5 minuta prije kraja, smiješila im se prilika za izjednačenje. I zaista, dosuđen je penal za Sinišinu ekipu i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu!? Na opće iznenađenje – Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao niti mogao pravilno šutirati, a kamo li pogoditi okvir gola i prevariti golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio je baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zahvatio loptu, koja je polako krenula prema suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, a gledatelji povikaše: “Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni!!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!” Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Jedva je nekako uspio stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: “Šutni je, šutni je u gol!!!” Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage nekako umirio loptu, zahvatio je unutarnjom stranom stopala i … i smjestio je u mrežu !!! Muk, … , a onda provala veselja – svi skočiše: „Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!“ Presretnom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga i slaveći kao heroja koji je spasio svoju ekipu od poraza. “Tog dana …”, završavajući svoju priču potreseni otac, dok su mu suze išle niz lice, “…. dječaci obiju ekipa bili su pobjednici, jer su donijeli komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.” Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan, da ga je kao svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlila ga plačući od sreće! – Poslije ove priče  napisao sam u naslov ovih misli samo jednu riječ – „Pobjeda“.

Ostajemo u nogometu, toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu: Barcelona je pobijedila Sevillu i osvojila europski Superkup. Igrači Barcelone i njihovi navijači razdragani, nasmijani, euforični i sretni – jer su pobijedili, a igrači Seville tužni i šutljivi, navijači razočarani  – jer nisu pobijedili. Pobjeda, pobjednici, „Svijet slavi pobjednike“, „Do pobjede“, pobjede se slave, a pobjednici pamte… Na Maratonu lađa pobijedila ekipa Stabline, fešta u Stablini, veselje, pjesma i vatromet – slavi se pobjednika; na 300. Alci u Sinju pobjednik, točnije slavodobitnik Frano Ivković, još uvijek slavi pobjedu u svojoj obitelji, u Brnazama i u Sinju, ostat’ će upisan u povijesti Alke, Sinja i Cetinske krajine. Već smo naviknuti na slike, kad neki klub ili reprezentacija pobijede i osvoje neki vrijedan trofej, dočeka ih tisuće navijača na ulicama, u autima i otvorenim autobusima, baklje, pjesme i skandiranja, ozarena lica. Događaj od najvećeg značenja u gradu, dostojan da sve stane i veseli se … Nekima je pobjeda njihovog nogometnog kluba najsretniji dan u životu … Očito, lijepo je pobijediti, biti na strani pobjednika, ako ne kao igrač, a onda barem kao navijač ili simpatizer – samo da si dio tog pobjedničkog tima.

Lica pobjednika u športu se pamte, prva mjesta, zlatne medalje i nacionalne himne; godine i bitke pobjednika u ratu također se pamte, zazivaju i spominju, sve su u narodu opjevane, sve do mitologije; od pobjedničkih slavoluka i ratnog plijena sve do suvremenih pobjedničkih vojnih parada s raketama raznih dometa sa zastrašujućom razornom moći. Povijest nam svjedoči da i nju „pišu pobjednici“, „Vae victis!“ – u prijevodu – „Jao pobjeđenima!“, jer pobjednik određuje pravila i kriterije, sudi i presuđuje, piše povijest i određuje ratne odštete. Pobjednik može sve, jer je pobijedio, pa se ta pobjeda spominje stoljećima i na nju se podsjeća poražene, kao npr. mimohod protestanata kroz katolički dio Belfasta u spomen na pobjedu nad katolicima 1690. Koračaju ponosno s licima pobjednika, jer je lijepo biti pobjednik i ne daju da se ta pobjeda zaboravi i tako, zapravo, uvijek iznova uživaju u tom lijepom pobjedničkom osjećaju. Oni  time žele pobjeđivati i u sadašnjosti, dakako, zazivajući nasilje i odgovor druge strane – opet nasiljem…

Od lica pobjednika u športu i lica „pobjednika“ koji obilježavaju godišnjice i spomendane na pobjedničke bitke, jednostavno se ne mogu ne spomenuti lica pobjednika u raznim političkim, demokratskim i manje demokratskim izborima svih vrsta. Pjesmu „Do pobjede“ od klape Cambi često smo slušali baš poslije izbora: lica ushićena, baš pobjednička, drže se za ruke i pokazuju snagu i odlučnost – poslije pobjedničkog slavlja idu obračuni s protivnikom, određivanje pravila i donošenje zakona i strategija… I u demokraciji, čini se,  ništa se nije promijenilo: pobjednici mogu sve, ili gotovo sve. Svi ćemo reći kako svatko voli pobijediti, bilo to u Maratonu lađa, Alci, nogometnom turniru, plivanju, boćanju, ili u skokovima ispod mosta, šahu i bacanja čikara u riku … Volimo „pobijediti“ i na sudu, volimo „biti u pravu“ i na taj način pobijediti onoga drugoga koji nije bio u pravu … Svima je stalo do pobjede. Opet se vraćam nogometu: koliko smo puta svjedočili na utakmicama diljem svijeta, kad su navijači, razočarani porazom svoje ekipe, pravili nerede, ozljeđivali pa čak i ubijali igrače – samo zato jer nisu pobijedili. Očito je da navijači kupuju ulaznicu da se raduje pobjedi, a ne da uživaju u igri. I ako ekipa izgubi, navijač se osjeti prevarenim (pa kupio je ulaznicu da pobijede) i kao da se s pravom osvećuje. Mogli bismo se upitati što će ljudima pobjeda, pogotovo toliko beznačajna i prolazna pobjeda kao što je ta nogometna? – Ovdje je jasan samo jedan zabrinjavajući podatak. Koliko je malo pobjeda u našim životima, koliko je velika naša nemoć kad se na kraju sve ono što možemo sabere oko toga hoće li neka lopta više puta ući u nečiji gol nego li u neki drugi? Torcidu, Boyse i navijačke skupine ni spomenuo nisam…

Na samom kraju podsjećam na početak: u ovom slučaju na životnu utakmicu malog Siniše, kad je dao svoj prvi i jedini gol u životu, kad je prvi put uopće „bio u igri“ (s njim se računalo) i što je najvažnije – svi su bili pobjednici! Pobjeda s puno većom težinom i snažnijom porukom od one Barcelonine, Hajdukove, s Maratona lađa ili s Alke: s puno više hrabrosti, ljubavi i humanosti… Takve pobjede i takve pobjednike trebamo.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta