PAS MEDO LAJE

Najpoznatiji Pas u Hrvatskoj je pas Medo. Po presudi suda u Puli naš pas Medo mora biti zatvoren od 8 sati navečer do 8 ujutro kako ne bi lajao. Susjedi su Medu optužili i uspjeli mu privremenom odlukom suda zabraniti lajanje 12 sati dnevno. Iako pas Medo nije nikada nikoga ni napao, ni ugrizao susjedi su podigli tužbu jer pas gotovo stalno laje danju i noću te – kako piše  – “lajanjem i zavijanjem uznemirava tužiteljicu u redovitom korištenju njezinom nekretninom”. Odmah je na Facebooku osnovana grupa podrške za Medu pod raznim sloganima „Pas, a ne zločinac“, „Je suis Medo“, „Medo heroj, a ne lajavac“, na brzinu je skupljeno na tisuće lajkova, tj. „sviđanja“. Suđenje Medi se nastavilo, zatraženo je i specijalno vještačenje da stručnjaci precizno izmjere buku Medinog laveža. Društvo za zaštitu životinja je zabrinuto za Medino psihičko zdravlje, jer poslije 12 sati zatočeništva i samoće u ostavi boje se da već boluje od depresije… Drugi prijatelji životinja negoduju što su zakoni nedorečeni pa se psa tretira kao stvar i kao vlasništvo gazde, a ne kao člana obitelji koji bi trebao boraviti u dnevnom boravku. Prijatelji pasa donose stručna mišljenja: „Pas koji stalno laje, obično laje zbog toga što je frustriran i dosadno mu je. Frustracija i dosada mogu lako prijeći u destrukciju, pa i u agresiju. I pas treba kretanje, vježbu, intelektualni izazov, socijalizaciju, društvo drugih pasa. A to je nešto što je, nažalost čak i u najrazvijenijim društvima, jako teško propisati zakonom. Ostaje nam, kao i do sada, da svi skupa promičemo pozitivne načine komunikacije sa psima, a to ćemo najbolje učiniti šetajući svog kućnog ljubimca na uzici u prirodi.“

Pas Medo očito ima grdnih problema s hrvatskim pravosuđem, narod je ogorčen, ljubitelji životinja još ogorčeniji, facebook grupe također, jer se lako poistovjetiti s Medom, lako i sami za svoj život kažemo nekad i sve češće – da je to „pasji život“, sličan Medinom životu, i nama ljudima pravomoćne sudske presude „brane lajati“. No, nije tema ovih misli Medo i njegova pasja sudbina, Medo je samo povod da malo progovorimo o ogorčenosti, o skrivenim ranama… Tako u TV-emisiji voditeljica pita uvaženog psihijatra: „Što vi mislite, profesore, je li Medino lajanje glavni razlog ovog sudskog spora?“ Profesor je odgovorio: „Sigurno ne, jer ako ste pozorno slušali Medini vlasnici su rekli da su susjedi htjeli za male pare kupiti njihovu nekretninu u dnu dvorišta, a oni nisu na to pristali. U ovakvim i sličnim situacijama pravi razlog je skriven, a onda se nađe povod, neki banalniji razlog kao npr. Medino lajanje, samo da se napakosti, uznemiri i pokaže snaga i nadmoć.“

Ima mnogo ogorčenih među nama. Dovoljno je „zabosti“ u bilo koju temu pa da procuri jad. Kad krenu komentari, sklanjaj se! – Čitam na portalu najavu smotre folklora u Metkoviću „Na Neretvu misečina pala“, veselim se tomu i drago mi čuti, a u drugom komentaru ispod piše: „Samo nam usmrde kulturno središte.“ Svoje ogorčenje je iznijela i jedna čitateljica: „Dok nije krenuo ovaj Internet, nisam znala da ima ovoliko glupih i zločestih ljudi!“ Puno je ogorčenih među nama. Ako u sva ta ogorčenja oko svagdanje borbe za život ulijemo ona posebna od posebno gorkih ljudi koji nam zagorčavaju ionako gorak život, i ako na to nadodamo svu povijesnu gorčinu još od Tuge i Buge, preko ustaša, partizana, Bleiburga i Jasenovca, do Škabrnje i Vukovara, nema nam spasa među svim tim katalozi nezaraslih rana i tužaljki na pasju sudbinu i na pasje ljude. Normalno je da čovjek bude ogorčen na neke postupke i događaje, ali gorčina nije normalno čovjekovo stanje. Ima akutne i kronične gorčine. Akutna se obično očituje iznenadnim ispadima bijesa i agresije, ali dosta brzo prolazi. Kronična gorčina je dugotrajna bolest podmuklije naravi. Zagorčuje čovjeka do posljednje stanice. Simptomi su: vječno gunđanje i prigovaranje, nikad zadovoljni, ogovaranja i klevete, cinični i zlonamjerni, zlobni komentari… Uostalom, svatko je barem nešto od ovoga iskusio. Ogorčeni ljudi kao da su uvijek u pravu, s pravom budu ogorčeni pa njeguju svoju ogorčenost i po njoj postaju prepoznatljivi – oni sami uvjereni kako su borci za pravdu, direktni, zgroženi ljudima i situacijama zauzimaju se za opće dobro. U slučaju psa Mede puno je ogorčenih: ogorčeni su susjedi jer Medo puno laje; ogorčeni su vlasnici Mede jer ga svaki dan moraju zatvarati u ostavu, a ogorčeni su i na susjede jer „što oni imaju biti ogorčeni!“; ogorčeni su i prijatelji životinja što je Medo na lancu, a ne u kući u dnevnom boravku, ogorčene su i facebook grupe, koje skupljaju lajkove/sviđanja ogorčenih, a koliko je tak pas Medo ogorčen?

Kao što je rekao psihijatar, pravi razlozi naše ogorčenosti redovito su skriveni, to su neke stare rane i ožiljci kojima ne damo zarasti; rana je davno zacijelila, ali nas bole ožiljci. Vjerujem da ste gledali hrvatski film „Sokol ga nije volio“, izvrsna glavna uloga pok. Fabijana Šovagovića: vrijeme Drugog svjetskog rata u Slavoniji, svu muku i gorčinu skupljao je u sebi i šutio, a onda bi se iskalio na konju Sokolu, ulazio bi u štalu i tukao ga… Imamo u životu puno sličnih situacija, kad u sebi nakupimo malo zavisti i jala, kad nam zasmeta tuđi uspjeh i tuđa sreća, kad nas uznemiri čak i tuđi mir i zadovoljstvo, napravimo problem međe na njivi, grane koja iz susjedova vrta prelazi u naš, pijetla koji zorom kukuriče, psa koji laje… Pa se pozove policija, pa se pronađe odvjetnik, pa je „pravda“ spora, pa sve to prijeđe u opsesiju i samo čuješ kako pas Medo laje. Loše je to što je čovjek toliko zauzet svojim ranama, toliko okrenut prema samom sebi da mu se dobar dio životne brige vrti oko toga kako će dokazati svoje pravo na svoju ogorčenost. Koju god temu otvoriš, u koju god temu zabodeš izlije se jad i ogorčenje. I dok normalan čovjek nastoji postići cilj koji je sebi odredio, ogorčen čovjek traži u prvom redu zadovoljštinu za svoju gorčinu. Možda su neki ljudi i zaista krivi za našu gorčinu, ali je veliko pitanje hoće li ih naša gorčina navesti na to da poprave stvar.

Svoju ogorčenost nije jednostavno izreći javno, jer treba računati s mogućim posljedicama. Zato se to sve češće radi anonimno (Anoniman – grč. anonymos = bezimen, nepoznat; lat. anonimus = nepoznat čovjek, „nitko i ništa“…) S tim anonimnim prijavama susreću se svakodnevno policija i socijalne službe: moraš izići na teren i provjeriti, a često je prostim okom vidljivo da je pravi razlog nešto drugo. Ljudi često od institucija traže zadovoljštinu za svoju ogorčenost pa znaju zaprijetiti: „Poslat’ ću ja njemu policiju pa neka se misli!“ ili „Poslat ću ja njoj socijalnu službu pa nek’ joj djecu vode u dom…“ – Problem je što gotovo uvijek više zahtijevamo, tražimo od drugih, nego što sami pružamo. I dok ti sve više inzistiraš da dobiješ zadovoljštinu za svoju opravdanu gorčinu, gorčina postaje sve gorča. „Gorčina je ledeno tlo na kojemu ništa ne može rasti.“ (Bajsić)

Na kraju se, već po običaju, vraćam uvodu, odnosno povodu ovoj temi o ogorčenosti, a to je pas Medo kojem je sud zabranio lajanje i svojom pravomoćnom presudom ogorčio mnoge. Što napraviti? – Možda bi bilo rješenje najprije pomoći Medi i izvoditi ga 2 puta dnevno na šetnje u prirodu; idealno bi bilo da se u tom poslu izmjenjuju Medini vlasnici i Medini susjedi, a da po potrebu „uskoče“ društva za zaštitu životinja i sve to pod budnim okom facebook grupe „I ja sam Medo“ i sve dotle dok se Medo ne riješi depresije i bude zadovoljan da više nema potrebe zalajati. Dotle bi trebalo promijeniti Zakon o kućnim ljubimcima, jer ako je „kućni ljubimac“ onda Medo treba boraviti u kući, a ovako je on „dvorišni ljubimac“, ili „ostavinski ljubimac“, kad već boravi u ostavi … Zakon je nedorečen, ljudi ogorčeni i tu nema sreće. – Nema tu konačnog rješenja, možda tek sugestija. Pričao ja mojim blizancima kako ću nabaviti kućnog ljubimca – kravu – i da će biti u vrtu, a oni to ushićeno prepričavali teti u vrtiću: „Tete, nama će krava kositi travu, gnojiti vrt, davati mlijeko, jogurt, sir i roditi tele!“ – Eto, kućni ljubimac krava je puno korisnija od kućnog ljubimca psa, i stvara puno manje problema – barem ne laje. Problem bi mogao nastati jedino kad bi svog kućnog ljubimca kravu vodio na uzici u šetnju rivom, jer bi opet bilo onih kojima bi to smetalo, „Vidi njega što on ima voditi kravu! Otkad ja pamtim u Metkoviću se nije nikada krava vodila u šetnju i to rivom! I otkad je krava kućni ljubimac?“… opet bi se nakupilo ogorčenih, pa onda anonimne prijave, pa policija, sud, komunalni redar i udruge za zaštitu okoliša, facebook grupe podrške ili zgražanja… i na kraju opet svi ogorčeni, a gorčina je ledeno tlo na kojemu ništa ne može rasti (Bajsić)…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta