‘DRUGARICE, PUCAJU MINE!’

Kad bih Vam sada otkrio da će tema ovih „Misli“ biti skandal na utakmici Hrvatska – Italija u Splitu, riskiram da ćete odmah prestati čitati. Zato, obazrivo počinjem s pričom iz školskih dana: Moj školski kolega iz Osnovne škole Ante Nadomir Tadić Šutra (neće se on ljutiti što ga spominjem), danas pjesnik koji živi i radi u Kninu, bio je osebujan i kao dječak. Jednog dana Nadomir zakasnio na prva dva sata, a drugarica učiteljica će ljutito: „Pa dobro, Nadomire, gdje si ti?“, on odgovara: „Drugarice, pucale mine pa nisam mogao proći!“ – Drugarica se odmah smirila, jer je njegov argument bio jak i uvjerljiv – tih dana su zaista pucale mine jer se gradio (kopao) vodovod prema Ovrlji gdje Nadomir živi. Kako su i narednih dana zaista pucale mine naš Nadomir je nastavio obilato kasniti u školu, a drugarica učiteljica je imala razumijevanja. No, došlo je vrijeme kad su mine prestale pucati, a naš Nadomir opet kasnio s poznatim opravdanjem: „Drugarice, pucaju mine!“, eh, sad se drugarica s pravom počela ljutiti: „Nadomire, nemoj lagati! Mine su prestale pucati!“ – „Nisu, kad vam kažem, drugarice!“ – branio se Nadomir – „Jesu na glavnom putu, ali nisu prema mojoj kući! Tamo se još puca, kad vam kažem!“ – Drugarica je na kraju prihvatila i ovo opravdanje, računajući: „A tko zna? Možda mali govori istinu, iako se već dugo ne čuje pucanje mina.“ – Mine su definitivno prestale pucati a naš Nadomir opet kasni u školu, kuca na vrata i prije nego je počeo sa svojim poznatim opravdanjem, drugarica učiteljica ga preduhitrila, onako ironično: „Dobro, Nadomire, ne moraš, svi smo čuli da pucaju mine!“, razred se smijao, a Nadomir će: „Svi ste čuli! – Eto vidite, drugarice, da nisam lagao da pucaju mine!“

Ispričavam se, ali moram se vratiti utakmici na Poljudu i odmah reći već poznato kako volim nogomet, kako mi je drag Hajduk, a kako najviše volim Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, jer nas naši nogometaši uspješno prezentiraju po svijetu. Gledao sam onu tužnu utakmicu bez publike, tek oko poluvremena čuo komentatora kako se svako malo zgraža, kamera približava travnjak, ja ustajem i uzimam naočale i zaista vidim slabovidljivi kukasti križ. Moja prva reakcija je bila: „Katastrofa! Pa koje su to budale mogle napraviti? – Pa to je nogomet! To je nogometno igralište! Pa prvi smo u skupini i igramo dobro…“ Sutradan se vozimo prema Splitu, slušam vijesti u 15 sati: Udarna tema je kukasti križ/svastika, govornici se natječu tko će tu pojavu jače osuditi i više biti zgrožen – i ja se s njima slažem u strahu kako će nas zbog toga kazniti i nećemo na Europsko prvenstvo. A onda čujem s radija neke koji su već našli krivca: „Krivi su oni koji koketiraju s ustaštvom i fašizmom; naše društvo je zagađeno nacionalizmom i fašističkim idejama; skupimo glave, zbijemo redove i svi se odupremo povampirenim pojavama koje vraćaju fašizam; u našem društvu vrijednost treba biti antifašizam…“ E, onda sam ja poludio (inače, kažu, miran čovjek), toliko da me je žena pitala: „Što ti je?!“ – Poslao sam u „niku stvar“ – i to ne jednom – i fašizam i antifašizam, i ustaše i partizane, i partiju i partije, i povampireni kleronacionalizam i još povampireniji klerofašizam… „Dajte mi da gledam nogomet! – Pustite me da navijam za moju Hrvatsku reprezentaciju, za Rakitića, Srnu i Perišića, a moja mala djeca za Mandžukića, za svoga Mandžu – u mojoj Hrvatskoj državi, u 2015. godini!!! ‘Ej, u 2015. godini!!!“ – Malo sam se smirio, kad s radija stiže nova vijest s Gay parada u Zagrebu koja se odvijala pod sloganom „Glasnije i hrabrije: Antifašizam bez kompromisa!“ – E onda me je opet krenulo pa sam i njih uključio i slao ih tamo gdje sam sve one prije poslao… i tek negdje pred Splitom se smirio…  (inače – kažu – miran čovjek)

Žena se poslije smijala i pitala me: „Što ti bi?“ – „Ma kako neću! – Ne daju mi ni utakmicu pogledati! – Sve zaprljaju! Izluđuju narod! Imam osjećaj kako živim u permanentnoj frustraciji!“ – Kroz djetinjstvo i mladost doslovno sam „nafilan“ izrazima: bratstva i jedinstva, fašizma, antifašizam, nacionalizma, šovinizma, klerofašizma, kleronacionalizma (gotovo uvijek povampirenog), domaći izdajnici, kolaboracionisti, AFŽ, JNA i unutrašnji neprijatelj… I kad smo 90-ih htjeli svoju državu, krvavo smo obranili svoj dom, a napadali su nas, rušili i ubijali – zamislite kojeg li paradoksa!? – sa zvijezdom petokrakom na čelu – simbolom borbe i pobjede nad fašizmom! – Prošlo je 70 godina od Drugog svjetskog rata, prošlo je 20 godina i od Domovinskog rata, na Poljudu igra moja i naša Hrvatska protiv Italije, nema publike, nema ljudi, nema nikoga, ali treba se dobro s visoka zagledati u travu i vidjeti kukasti križ – ode slika u svijet – Hrvati fašisti. – I što ću reći svojoj djeci?

Vraćajući se iz Splita razgovarali smo u autu, a ja sam svojoj djeci rekao: „Ćaća vam je antifašist! Kraj priče! Svaki normalan čovjek je antifašist i biti „protiv“ fašizma je zajednička civilizacijska vrijednost. Mi u Hrvatskoj ćemo se i ovog 22. lipnja spomenuti zla fašizma i fašističke ideologije 2. svjetskog rata, prisjetiti se antifašističke borbe i pobjede nad fašizmom – sa željom da se to zlo nikada i nikome više ne dogodi. Ja sam antifašist i svaki normalan čovjek je antifašist!“ –  Antifašizam je povijesna datost kojom se odgovorilo na pojavu fašizma, tj. totalitarističkog uređenja u Italiji, koja je svojim imperijalizmom htjela sebi podrediti druge narode i države. Fašizam je poražen 1943. i 1945. godine pa je postojanje «antifašizma» nakon toga potpuno bespredmetno. Slikovito: kad je čovjek bolestan, potrebno mu je uzeti neki lijek, recimo antibiotik, kako bi ozdravio. Kad je europsko društvo bilo zaraženo fašizmom i nacizmom, bilo mu je potrebno uzeti lijek antifašizma i antinacizma. Međutim, kad je ozdravilo, a to se dogodilo 1945. godine, nije mu bilo potrebno više uzimati lijekove (antibiotike) antifašizma i antinacizma. Europski su narodi prestali tada uzimati te lijekove, pa su se kao zdravi organizmi okrenuli svojoj budućnosti. No, to se nije dogodilo i s hrvatskim narodom. Mi još uzimamo antibiotike protiv fašizma, jer je komunizam 1945. preuzeo antifašizam kao tekovinu revolucije i sve do 1990. smo se borili protiv fašizma, primali se u pionire, u omladince, stalno u nekim akcijama i vježbama, budni da nas fašistički neprijatelj ne iznenadi, stalno se čulo „pucanje mina“ mog kolege Nadomira.

Usuđujem se tvrditi da je naše hrvatsko društvo bolesno jer se već 70 godina inficira lijekom antifašizma, a fašizma nigdje nema, osim hrvatskog naroda, koji želi svoju slobodu, neovisnost, međunarodno priznanje i napredak. No, našim antifašistima zgodno je koristiti upravo riječ antifašistički jer su već od početka riječju «fašistički» označili svoje političke protivnike unutar Hrvatske, i svako malo čuju neko „pucanje mina“. – Ah da, i ovo sam rekao svojoj djeci: „Znate li vi da je do 1990. hrvatski grb bio tretiran kao „fašistički znak“, pjesma „Marjane, Marjane“ neprijateljska, hrvatska trobojnica s grbom … Samo zbog toga su komunisti/antifašisti slali mladiće, ljude u zatvore, šikanirali ih i ubijali. Za neke su i danas  hrvatski grb i hrvatske zastave na utakmici hrvatske reprezentacije – fašizam.“ Nisam htio dalje gnjaviti djecu znajući da je to moja permanentna frustracija, ipak sam ja predugo „filovan“ antibioticima protiv fašizma. No, treba sasvim jasno reći da biti «protiv» ili «anti» nečega nije vrhunac ljudskog i civilizacijskog dostignuća, već tek početak povijesnoga razvoja prema nekim sveopćim vrijednostima koje treba izražavati sa «pro» ili «za» nešto. Svi znamo kako roditelji kažu za djecu da znaju što ne žele, ali ne znaju još što žele. Tako i naše hrvatsko društvo, i nakon 70 godina ističe ono protiv čega se bori, stalno čuju „pucanje neke mine“, kao da mu nisu poznate vrijednosti za koje se treba zauzimati. Junaci Domovinskog rata borili su se za hrvatsku slobodu i za hrvatsku državu. Hrvatski narod želi ići naprijed.

Hrvatska država ide naprijed, demokratska, sve bolja i uređenija; uputili smo se i hvatamo korak sa svijetom; članica smo zajednice država EU, članica NATO saveza, tamo smo gdje i pripadamo. Hrvatska je dio zapadnog civiliziranog svijeta, baštinimo i dijelimo iste vrijednosti, zemlja koja oduševljava strance, prepoznatljiva po prirodnim ljepotama, po kulturi i da(!) – po sportu i sportašima! – A stalno nas vraćaju natrag! Mi sami budimo u sebi neprijatelja prema sebi, zato što neki – kao moj kolega Nadomir – stalno čuju ili bi željeli čuti „pucanje mina“. Jedna od tih mina je i kukasti križ na Poljudu. Dosta je izluđivanja naroda! Nismo svi krivi! – Neka nadležni, tj. policija pronađe krivca(e) i neka odgovara(ju) za taj svoj čin po hrvatskom, tj. po europskom zakonu i kraj priče! A mene koji sam antifašist i sve hrvatske antifašiste koji su porazili fašizam ’45. – pustite na miru gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju! – Nama su mine prestale pucati 1945. – prije 70 godina!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta