Dok neretvanski povrćari skidaju i prodaju kupus i kupusnjače i ističu zadovoljstvo cijenama koje su nešto veće nego prethodnih godina, iako se površine zasađene povrćem smanjuju iz godine u godinu, dotle nam se sama po sebi nameće misao što ovih dana rade udruge proizvođača mandarina, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, gradske i općinske samouprave, resorno državno ministarstvo, veliki i mali otkupljivači mandarina, uvoznici i izvoznici te mnogi drugi koji sudjeluju u lancu uzgoja, proizvodnje i prodaje neretvanskih mandarina.

Naime, svima su poznati problemi s kojima se suočavaju proizvođači neretvanskog ‘žutog zlata’ obično prije početka svake berbe a posebice u trenucima kada doznaju za visinu otkupnih cijena. Oni godinama nisu zadovoljni prihodima pa ni dohotkom, a kao glavne kočnice sigurne proizvodnje i još sigurnijih prihoda spominju devastirano tržište, uvoz voća, niske cijene i ponašanja nekih otkupljivača, ali i sve veću slanost tla, elementarne nepogode i visoke cijene rada berača pa i nemogućnost pronalaženja radne snage.

Mediji obično u kolovozu i u rujnu aktivno prate zbivanja u tom segmentu neretvanske poljoprivrede, prenose se brojni zaključci i traženja, održavaju se skupovi i traže rješenja (ili obećanja) ali se obične ne nalaze. Kada krene berba proizvođači žure ubrati često nezrele i kisele plodove ne bi li postigli kako-tako odgovarajuću cijenu. Već nakon desetak dana berbe zbog punih hladnjača ili pričuvnih skladišta dolazi do zastoja u berbi, a cijene padaju. Osim što je prošle godine, prema određenim procjenama propalo oko 10 tisuća tona mandarina, stanje tijekom zime nije bilo puno bolje ni s klementinama, narančama i drugim voćnim vrstama. Stoga ne bi bilo zgorega već sada utanačiti skupove i razgovore između svih sudionika u lancu od proizvodnje do plasmana mandarina te donijeti odgovarajuće zaključke i smjernice o tomu kako dalje i do kada će žuti plodovi propadati na plantažama. U to svakako treba uključiti i hrvatske europarlamentarce, resorno ministarstvo, otkupljivače, jedinice lokalne samouprave, pročelnike za poljoprivredu, udruge i sve zainteresirane, a napose one koji proizvode.

Naši predstavnici u EU morali bi dokučiti koja će i kakva biti europska politika o oblasti poljoprivrede, do kada će trajati sankcije Rusiji, hoće li biti europskih poticaja ili neće, a o istoj temi trebalo bi se oglasiti i Minstarstvo poljoprivrede.

Ovdje nije važno tko ima 10 ili tri tisuće stabala, već je važno da se proizvodnja agruma nastavi kako bi stanovništvo osiguralo određene prihode za život. Što je više mandarina i što ih se više proda, to će i gospodarska slika našega podneblja biti svjetlija.

Spomenimo i podatak da je deficit Hrvatske u izvozu i uvozu voća prošle godine iznosio 120 milijuna eura, a u povrću 78 milijuna eura.

Stručnjaci ističu da naše zemlja ima odgovarajuću strategiju, ali da je problem njezina provedba ma što to značilo. Jasno je i da oko 60 posto obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava posjeduje samo po tri hektara zemljišta, što nije dovoljno za sadržajniju i dohodovniju proizvodnju. Što se potpora iz prvog stupa tiče, čini se da malo njih završi u poljoprivredi, jer mnoštvo manjih proizvođača taj novac koristi za krpanje rupa u poslovanju i u životu.

Puno toga nije jasno rečeno ni u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu jer su oni manji proizvođači uvijek sumnjičavi dok se veliki ne slažu s ograničenom najvećom površinom. S jedne strane govori se o okrupnjavanju, a cjepka zemljište u državnom vlasništvu, iako je poznato da usitnjeni proizvođači nisu konkurentni.

O svemu tomu trebali bi voditi računa i neretvanski proizvođači voća i povrća i u suradnji s jedinicama lokalne samouprave koja su dobile velike ovlasti u donošenju odluka u raspolaganju državnim zemljištem. Upravo je zimsko razdoblje najbolje vrijeme za inicijative i dogovore kako bi se izbjegli brojni problemi na početku i tijekom berbe.