Često se interpretira da je pisanje Metkovic NEWs-a pristrano, te da se želi stvoriti iskrivljena slika o funkcioniranju lokalne vlasti. Pravo na mišljenje i viđenje, bar danas, u demokratskom društvu, trebalo bi biti slobodno. Stav gradske vlasti prema Metkovic NEWs-u po nama je također jasan, a pripadnici njihove političke opcije su i više nego jasni u komentiranjima tekstova. Da postoje ljudi koji slično razmišljaju vidljivo je iz članka Večernjakovog Barometra čiji se autor također slaže da se naš gradonačelnik prerano okrenuo Zagrebu i da bi kao legitimno izabran gradonačelnik trebao više mariti za probleme svojih građana. Članak prenosimo u cijelosti.

Suradnja s ‘tvorničkom greškom’

Najava suradnje Ivana Lovrinovića s Mostom dosad je jedina konkretna naznaka moguće konsolidacije političke scene u smislu nacionalne alternative notornoj HDZ-SDP matrici. Ostalih naznaka u tom smislu praktički i nema; dapače ovih dana se upravo oglašava kako Mirela Holy otvara proceslicitiranja suradnje s SDP-om, čime izravno napušta mogućnost daljnjeg predstavljanja sebe nekom vrstom političke alternative. Živi zid se umjesto povezivanjem s drugim strankama muči s unutarnjim raskolom koji je doveo do rasta Gospodarske stranke, dok ostale individue i stranke s određenim potencijalom kreiranja političke alternative dosad nisu najavili nikakve mogućnosti povezivanja i suradnje. (Što se tiče saveza Čačić-Josipović, za njega smo već dali mišljenje da ih ne smatramo političkom alternativom.)

U tom smislu zanimljivo je razmotriti što spomenuti pojedinci donose kao politički miraz u buduću suradnju, kao i što bi se moglo očekivati od ukupnosti takve suradnje kao političkog entiteta na nacionalnoj razini.

Božo Petrov je mladi lokalni političar koji je već podulje vrijeme iznimno prisutan u medijima, iznimno u odnosu na svoju realno neveliku trenutnu političku težinu koju mu daje pozicija gradonačelnika malog i nedovoljno razvijenog grada na jednoj od mnogobrojnih periferija države (zemlje koja je organizirana tako da joj 80-90% teritorija predstavlja “tešku” periferiju). I bez prebrojavanja može se paušalno ocijeniti da je u dominantnom dijelu medijskih pojavljivanja Petrov predstavljen kao izraziti pozitivac. Pohvale koje se mogu čuti o njemu uvijek su iste: mlad, perspektivan, čistih ruku, “drukčiji”, svrgnuo s vlasti omraženog Jamba, uveo red u Metković.

Dosta fascinantno, no problem je kada se pokušaju proanalizirati konkretna postignuća jer ih naprosto nema. Iz sve sile napisa o uspjesima u Metkoviću, jedini konkretan potez koji se može nedvojbeno identificirati je smanjenje plaća svim zaposlenim u gradskim službama na nekoliko mjeseci. Sve ostalo je u dimu karakterističnom za medije koji nakon gromoglasne objave izbjegnu dati konkretne podatke ili nam pruže čiste kontradikcije – recimo iza tvrdnje da je spasio Metković slijedi tvrdnja da će biti potreban cijeli mandat da se stanje sredi, pa se pitamo – je li uveo red ili nije? Kaže se da se naslijeđeni dug od 17 milijuna kuna “topio” ali ne znamo je li se istopio, prestao topiti ili je riječ o nečemu drugom – kako bilo, ne znamo ništa konkretno. Ne znamo čak ni je li informacija o dugu od 17 milijuna kuna istinita, neki mediji su od Petrova tražili razjašnjenje ali nisu dobili odgovor, dok je zadnji rebalans za Jambove vladavine pokazivao ukupni dug Metkovića od 7.800.000 kn.

Najkraće rečeno, mnogo dima, a jako malo vatre, što je u velikoj kontradikciji s velikim brojem iznimno pozitivno intoniranih članaka o Petrovu u medijima. Dio toga se može objasniti velikom željom javnosti, koja se prenijela i na medije, da se napokon pojavi alternativa HDZ-SDP svakodnevici, pa postoji raspoloženje da se nahvali svatko tko ostavi dojam različitosti. Ali je li to dovoljno za uspjeh?

Ako se držimo onoga što znamo, onda je to oštra i agresivna inicijativa protiv gradnje termoelektrane u Pločama, gdje se o jednom pitanju strateškog karaktera i na razini državne energetike i na razini bar djelomične industrijske obnove potpuno zapuštenog hrvatskog krajnjeg juga zauzima odlučan stav bez prihvaćanja ikakve diskusije i razmjene argumenata s onima drukčijeg mišljenja i, što je jednako važno, bez ikakve suradnje sa samom energetskom strukom koja jedina može obrazložiti i prezentirati javnosti argumente o toj složenoj problematici izvan čistog populizma, diletantizma i agresivnog negiranja stvarnih znanja što ga osokoljuje “instant guglanje”. Potez u potpunoj kontradikciji sa sada proklamiranim koncepcijama Mosta kao političke opcije koja se oslanja na kompetentne stručnjake. U okviru svoje negativne kampanje Petrov je dao i protuprijedlog načina razvoja doline Neretve, a to je da se ista proglasi parkom prirode, što bi valjda trebalo značiti da ne odobrava ni poljoprivredni razvoj.

Također znamo i čega nema, ili o čemu nismo ama baš ništa čuli – nema nikakvog glasa o nekoj općinskoj inicijativi tipa otvaranja gospodarske proizvodne zone, ili nekoj poljoprivrednoj inicijativi koja bi unaprijedila položaj metkovskih poljoprivrednika. Ničega, dakle, što bi moglo donijeti vidljiv i prepoznatljiv rezultat.

Tako da ostaje snažan dojam kako Petrov zasad nema nikakvih mjerljivih i konkretnih dostignuća u vođenju svoje općine; dapače, sve ukazuje na to da on zapravo nije niti započeo ikakvu snažnu ekonomsku i političku inicijativu koja bi dovela do poboljšanja života ljudi u njegovoj lokalnoj jedinici. Sve da sutra objavi konkretan plan i počne konkretno raditi, usuđujemo se reći da bi bio potreban mandat do mandat i pol tvrdog rada da bi se došlo do opipljivih rezultata. Ali gospodin se ozbiljno sprema za mandat saborskog zastupnika, što najprije govori o tome da on niti nema namjeru dovršiti svoj gradonačelnički posao koji jedva da je pošteno i započeo, i vjerojatno nastavak svoje političke karijere vidi u ulozi tipičnog hrvatskog gurua – jednog od nebrojenih nacionalnih stratega punih umnih misli a bez želje da i pokušaju svoje genijalnosti provesti u djelo, pogotovo u situaciji u kojoj im udobnost eventualne saborske fotelje omogućava da niti nemaju konkretnih obaveza.

Drugim riječima, već samo bježanje od neriješenih metkovskih problema ozbiljno narušava elementarnu političku vjerodostojnost Petrova. Lijepo je imati nacionalne inicijative i dobre ideje, ali nije lijepo pobjeći od svojih birača kojima su obećane konkretne promjene, u pol mandata. Ni sam Most kao inicijativa nije sporan, ali bi puno uvjerljivije bilo da prvo mjesto u aspiraciji za saborsku fotelju dobije recimo Ljubica Ambrušec, koja bar ima puno opipljivije rezultate i zaokruženije projekte u svojoj lokalnoj jedinici, pa bi imala opravdaniji razlog da je napusti zbog “višeg nacionalnog interesa”.

S druge pak strane imamo Ivana Lovrinovića, ekonomista koji se već mnogo puta javno istaknuo kao osoba koja razmišlja izvan dominantne, da ne kažemo dogmatske struje unutar hrvatske ekonomske misli: nekad jedan od dugogodišnjih najglasnijih protivnika uvozničko-rentijerske ekonomske politike guvernera Rohatinskog, a u novije vrijeme osoba koja je razjarila bankarske krugove temeljito obrazloženim tvrdnjama kojima je doveo u pitanje osnovanost valutne klauzule. Slagali se s njim ili ne, Lovrinoviću se ne može osporiti vjerodostojnost dosljednog zagovornika radikalne promjene ekonomske politike.

No kako ove dvije strane buduće suradnje mogu izgledati zajedno? Kada zanemarimo svu silu Petrovljevih javno prezentiranih recepata za vođenje države i držimo se samo ono malo njegovih konkretnih poteza, moglo bi se reći da njegove političke koncepcije predstavljaju neku sredinu između radikalno lijevih grčke Syrize i hrvatskog ORAHA (uravnilovka u plaćama, netrpeljivost prema krupnim privatnim investicijama, eko-radikalizam bez ikakve konkretne ideje o tome kako osigurati zapošljavanje i ekonomsko bogaćenje stanovništva). Priču o nesuđenom svećeniku ovdje zanemarujemo kao potpuno irelevantnu. Lovrinoviću bi opet, zbog njegove dosljednosti, mogli vjerovati “na riječ” da će dati ekonomski program koji će biti značajan izmak u odnosu na dosadašnje politike, i da će jedna njegova komponenta sigurno biti aktivnija, pa i labavija monetarna politika, koja opet nema smisla bez ekonomske politike orijentirane na reindustrijalizaciju i izvozno orijentiranu proizvodnju.

Kako spojiti tvrdo ljevičarenje i reindustrijalizaciju, kada znamo da je socijalistički planirana reindustrijalizacija beznadni relikt prošlosti koju neće revitalizirati ni teorijski optimizam profesora Jurčića? Kada znamo da je i jedna velika i moćna Kina morala odustati od socijalizma kako bi provela reindustrijalizaciju? Teško, te se čini da ova suradnja ima “tvorničku grešku” u nepomirljivoj različitosti osnovnih koncepcija.

Ostaje nam vidjeti hoće li inicijatori suradnje uspjeti doći do usuglašene koncepcije iza koje će moći vjerodostojno zajednički stati. No za to po svemu sudeći teško i zahtjevno usuglašavanje ostalo je jako malo vremena, unatoč Milanovićevom beskrajnom iživljavanju s datumom izbora.