– Udala sam se s devetnaest godina i s njim bila od 2012. do kraja 2016. godine, a onda sam uzela djecu i pobjegla natrag ovdje. Znala sam da se on ovdje neće pojaviti – veli nam.

Baš tada, kada je otišla iz Zagreba prije tri godine, nastali su njezini problemi zbog kojih nas je zvala i molila za pomoć.

– Muž nije dozvolio da djecu prijavim u Stiljima, pa zbog toga nisam imala ni pravo na dječji doplatak, socijalnu pomoć, vrtić… Radila sam non-stop, većinom na dnevnice, u polju, šumi, na javnim radovima, tako da su moji čuvali djecu, jer ih nisam imala kome ostaviti. Nisam mogla otići u podstanare, jer ih nisam mogla upisati u vrtić zato što nemaju prebivalište u Vrgorcu nego u Zagrebu. Tako su djeca morala biti ovdje dok sam ja radila – govori nam slomljena mlada majka.

Obiteljska drama tu ne staje. Svekrva je tijekom posjeta Stiljima, u svibnju 2017. godine, najstarije unuče na mjesec dana odvela kod njih u Zagreb, ali ga nikada nije vratila.

– Zvala sam socijalno u Zagreb, ali kako suprug i ja imamo zajedničko skrbništvo, to se ne može tretirati kao otmica. Poslije je dijete samo izrazilo želju da ostane kod bake u Zagrebu. Svog najstarijeg sina nisam vidjela dvije godine – kaže Elena.

– Zadnja dva mjeseca su i kod njih u Zagrebu počeli problemi. Suprug je stalno prijavljivao svekrvu da tuče dijete, pa je reagirala i škola. Policija im je više puta dolazila i socijalno je po hitnom postupku pokrenulo žurno izdvajanje najstarijeg sina iz obitelji u kojoj je živio s bakom i ocem, ali nije htio doći ovdje u Stilju. U međuvremenu su i mene posjetili djelatnici Centra i kazali da će i meni morati privremeno uzeti djecu zbog uvjeta u kojima žive, te da će svi troje zajedno biti smješteni u SOS Dječjem selu – ispričala nam je o događajima prije dva mjeseca, nekoliko dana uoči Božića.

Mlađeg sina i kćer je odvela u Zagreb i uz pristanak Centra za socijalnu skrb ostali su nekoliko dana u bake, da se braća i sestra bolje upoznaju.

Foto: Duje Klarić/Hanza Media

– Dijete nisam vidjela dvije godine, a nisu ga vidjeli ni mlađi sin i kćer. Dopustili su nam da djeca ostanu dva-tri dana kod svekrve u Zagrebu, tako da se zbliže. Svi troje su 16. prosinca zajedno odvedeni u SOS Dječje selo Ladimirevci – ogorčeno nam govori Elena o nedavnim događajima.

– Djelatnici Centra su me stavili u rupu bez dna. Govore mi da ne mogu ovdje živjeti i da se moram odseliti, da ovdje nije dobro živjeti, da nije dobro okruženje za djecu. Previše nas je, ne razgovaramo jedni s drugima, međuljudski odnosi nisu najbolji. Znali su djelatnici našeg Centra u Vrgorcu da djeca nisu gladna, zanemarena, da ja radim stalno, ali socijalna radnica iz Zagreba negoduje jer ja moram raditi po cijele dane i ne mogu biti s njima – zapomaže nemoćna majka, kojoj je zadnji posao bio na mjestu pomoćnog radnika na gradilištu.

– Kada je ljeto, sezona čupanja luka, radim od šest ujutro do devet ili deset sati navečer. Primorana sam djecu ostaviti ovdje jer ne mogu s njima u podstanare, ne mogu ih upisati u vrtić jer u Vrgorcu nemaju prijavljeno prebivalište – objašnjava Elena i tako se već tri godine vrti u birokratskom začaranom krugu. Brakorazvodna parnica je pokrenuta, ali su djeca još uvijek prijavljena u Zagrebu, premda ih je majka još prije tri godine odvela u Stilju.

Kontaktirali smo i Antu Pranića, gradonačelnika Vrgorca, koji je upoznat s Eleninim problemom te nam je potvrdio da je riječ o radišnoj ženi koja se javlja na sve moguće poslove, ali, nažalost, mještani ne čuju njezine vapaje.

– Nekoliko puta smo objavljivali javni poziv da se jave vlasnici stanova, jer bi Grad financirao stan u iznosu do tisuću i pol kuna. Tu bi smjestili Elenu s njezinom djecom i tako osigurali primjerene uvjete za život, međutim nitko nam se do sada nije javio – kazao nam je vrgorački gradonačelnik.

Elena kaže da je svjesna kako joj je jedino rješenje maknuti se od obitelji i pronaći svoj mali kutak i skromni stan u kojem će odgajati djecu, vrtić u koji će ih voditi i posao koji će raditi. To je za nju raj, a ostatku države svakodnevica.

Nemam dječji doplatak koji iznosi 1300 kuna, nemam socijalnu pomoć ni pravo na besplatan vrtić

– Nemam dječji doplatak koji iznosi 1300 kuna, nemam socijalnu pomoć ni pravo na besplatan vrtić jer se ne vodim kao samac, a samac sam već tri godine. Da odem negdje drugdje, nemam za početak, nemam ništa. Jedna me je žena zvala i ponudila mi posao u Kaštelima, u mesnoj industriji, ali stan mi košta 2000 kuna i u njemu mogu biti do 1. lipnja. Moram platiti polog, pa agenciju, pa prvu stanarinu, a meni bi plaća bila četiri tisuće kuna… Ni tu ne bi mogla prijaviti djecu, pa opet nemam vrtić – zbraja ogorčena majka iznose, koje je tisuće puta prevrtjela u glavi, ali ne nalazi kombinaciju koju bi mogla realizirati.

Dok nas vodi kroz kuću priča nam i o obitelji s kojom živi. Njima su, kaže, ovi uvjeti sasvim u redu.

– Mog tatu nije briga, kada su nam prije godinu dana isključili struju, rekao je da je on trideset godina bez struje pa mogu biti i djeca. Ako imaju mlijeka, jest će, ako nemaju, ne moraju. On je takav. Ja sam radila svaki dan, brala jagode, jabuke, grožđe… Po čitave dane radimo brat i ja za dnevnice, zaradimo 300 kuna, ali ja ne mogu kupiti nešto samo svojoj djeci, kupiš cijeloj obitelji. Tako mi je i sada, moje djece nema, al’ ja ne mogu njih gledati ovakve. Opet donesem, kupim… – govori Elena.
Jedino rješenje je otići, ali nema za onaj prvi, najteži korak.

Vodi nas u svoju sobu o kojoj je govorila na početku ovog teksta. U njoj ne može spavati zimi, samo ljeti. Zove je “memorijalni centar” jer su u njoj fotografije njezine djece, djeda, bake… Uredila ju je lijepo. Nema podove, prozore je prekrila dekom i zalijepila selotejpom. No, ima složen i čist krevet, ormar, mali stol na kojem je čisti stolnjak i uokvirena fotografija njezine obitelji. Ovako će jednog dana, kaže, održavati i urediti svoj budući stan.

Ova je soba najvrjednije što Elena u materijalnom smislu ima

Na brakorazvodne parnice putuje stopirajući. Nema novac za odvjetnika, a teško prikupi i tih 600 kuna koliko joj je jednom mjesečno potrebno za desetosatno putovanje do Ladimirevaca i natrag, kako bi vidjela svoju djecu. Treba joj stan i posao s kojim će hraniti svoju djecu i školovati ih. Treba joj novi početak, a pitanje je hoće li joj se pružiti prilika za to. Njoj i njezinoj djeci.

Piše: Gabrijela Radanović/Slobodna Dalmacija
Foto: Duje Klarić/Hanza Media

Uskoro ćemo vas izvijestiti o humanitarnoj akciji kojom se nastoji pomoći ovoj mladoj majci da dođe do toplog doma sa svojom djecom. Pokrenuta je fb grupa potpore Pomozimo Eleni Roso Laus ZAJEDNO, a uskoro će biti otvoren i IBAN za donacije kako bi se Eleni pomoglo pri rješavanju stambenog pitanja. Pratite Metković NEWS o svemu Vas pravovremeno izvjestimo!