U Gradskoj knjižnici predstavljena knjiga ‘Trči! Ne čekaj me…’ književnice Bojane Meandžije

U Gradskoj knjižnici Metković jučer je predstavljena knjiga Trči! Ne čekaj me… književnice Bojane Meandžije.

Predstavljanje je, iako su mogli doći i odrasli, bilo namjenjeno djeci viših razreda osnovne škole i sredjoškolcima. Nakon uvodnih riječi ravnateljice knjižnice, Vesne Vidović, knjigu je predstavila sama atorica uz pomoć Stipe Dominikovića, Ante Vučkovića i Luke Frlića koji su čitali ulomke iz knjige te autorici poklonili cvijeće.

Autobiografska knjiga Trči! Ne čekaj me…, iako namjenjena mladeži, prikazom ratnog djetinjstva u Karlovcu sigurno može dirnuti sve uzraste. Bojana Meandžija svoj trinaesti rođendan slavila je upravo 4. listopada 1991., kada je započeo napad na Karlovac. Iako su znakovi rata bili prisutni i prije, upravo tog dana prestalo je bezbrižno djetinjstvo. Autorica je rekla da je upravo tog dana odlučila početi pisati:

– U jednom trenutku kad nisam bila sigurna hoću li preživjeti tu noć ili ne, htjela sam na neki način ostaviti trag. Te noći, na moj 13. rođendan, kad je neboder zapaljen pogođen je direktnim pogotkom i deseti kat se zapalio i dim je počeo ulaziti u sklonište i tad mi je prošla ta misao kroz glavu, ako ne preživim, netko će možda ući za dvadeset, trideset godina u to sklonište i saznati iz te poruke koju sam tu zapisala da su tu živjele jedna Bojana i jedna Marija (sestra) i da su tu ostavile svoje djetinjstvo. No, uz to, sada iz ovih cipela mogu reći da mi je ovo zapravo tada bio, na nekakv način, ispušni ventil. Jer kad sjedite u skloništu 24 sata, nemate krevet gdje možete odspavati, pa spavate na smjenu, morate skratiti vrijeme s nečim, a ja sam se bavila isključivo oscilacijama u svojim osjećajima i emocijama. Moja mama je tada imala 36 godina, ja sam primjetila da je u samo 24 sata ona starija. Njene žile, ruke, kosa, sve je ostarilo i mene je to jako pogodilo. Kako nešto može biti tako veliko i tako strašno da to može napraviti od moje mame? I to su bili zapravo razlozi zašto sam zapravo počela sve stavljati, ne na papir, nego na zidove, letvice od drvarne i gdje god sam stigla zapisivati – rekla je Meandžija.

U knjizi, čiji je najveći dio uz pomoć zapisa napisala kad je imala 16 godina, osvrće se na život u atomskom skloništu, povezanost s obitelji u tešikim trenutcima, način na koji je Karlovac funkcionirao pod napadima i, najvažnije, na ono što djeca osjećaju u tim trenutcima kad osrasli misle da ‘ne shvaćaju’. Knjiga je dokumentaristički prikaz situacije u kojoj nitko nije ni pomislio da se može naći, sa stvarnim ljudima koji griješe, koji se boje i pitaju pitanja bez odgovora.

Na kraju predstavljanja učenici su mogli autorici postavljati pitanja o knjizi i njenom životu, a, jedna od njenih poruka djeci i odraslima bila je da je obitelj najbolji pokrivač kad je u životu hladno.

Piše/Foto: Marija Jeramaz/Metković NEWS