Mladen Bušić, dijete Metkovića, gdje je završio osnovnu i srednju školu poklonio nam je pola sata vremena za ovaj ekskluzivni intervju. Tko god pozna Mladena i njegovu obitelj, zna koliko nesebično pomaže svojim sugrađanima i koliko mu je srce veliko.

Mladene, odrastanje u Metkoviću ostavilo je neizbrisiv trag. Malo ćemo se prisjetiti tih dana kad si bio dijete Metkovića.

– Tako je, dijete sam Metkovića, iako su moji roditelji prije sedamdesetak godina došli iz Hercegovine. Otac je mlad umro, prije 45 godina. Majka, sa nas troje djece ostala je sama. Možda je to označilo moj život. Kao najstarije dijete, a imam još mlađu sestru Mariju i brata Borisa (Bracu), preuzeo sam jedan dio odgovornosti na sebe. Trebalo je pomoći majci Zlati oko obitelji, a tu čovjek stekne odgovornost. Majka se za nas puno namučila i njoj mogu najviše zahvaliti u svom životu. Čitav svoj život posvetila je djeci, odgojila nas, školovala. Na žalost, i ona je preminula prije dvije godine.

Ja bih dodao, dobro odgojila. Osnovna škola, a onda naš poznati CUO ‘Petar Levantin’. Upisali smo svi ona prva dva razreda, a u trećemu izabrao si smjer ‘suradnik u razrednoj nastavi’. To je onda bio neki ekvivalent današnje Gimnazije u ‘Šuvarovo vrijeme’?

– Prva dva razreda su bila opća. Razrednica mi je bila prof. Živka Franković, a u trećem i četvrtom prof. Ante Brečić – Feđa. Na samom početku razrednik Feđa nas je pitao želimo li raditi treći i četvrti razred po klasičnome programu ili da program približimo onome gimnazijskom, jer je vidio u nama potencijal. Mi smo izabrali prošireni, i upravo to je bila pokretačka snaga te generacije. Uz odlične profesore stekli smo toliko znanja da je cijela generacija otišla na fakultete i završila ih.

Generacija te pamti kao odličnog prijatelja i odličnog učenika koji je imao izrazit smisao za humor. Koliko su ti te osobine pomogle u daljem usavršavanju? Završila je srednja škola i odlučuješ se upisati na Medicinski fakultet u Zagrebu. Možemo li sad kratko se vratiti mislima i emocijama u to vrijeme?

– Kako ne. Upisao sam Medicinski fakultet u Zagrebu te kao i svi studenti, sa laganim grčem u grlu zbog odlaska iz grada u kojem si odrastao i napuštanja obitelji, nas osmero studenata ukrcalo se u vlak, tada zvani „Kozara-ekspres“ koji je išao za Zagreb, pa onda za Stuttgart i uputili se na fakultet. Smjestio sam se u Studentski dom „Lašćina“ i tako godina za godinom, završili su dani studiranja, i trebalo je ići dalje.

Poslije završetka medicinskog fakulteta, odakle ti je sinula ideja da za specijalizaciju izabereš oftalmologiju?

– Znate kako se kaže “čuvaj to kao zjenicu oka“. Oftalmologija mi se činila interesantna. To je atraktivno zanimanje. Mogu to zahvaliti mojemu susjedu iz Metkovića, prof.dr.sc. Nikici Gabriću, koji je upravo tada bio završio specijalizaciju. On me je dodatno zainteresirao, a morate znati da je u zadnja dva-tri desetljeća u Americi to prestižna specijalizacija. Upravo je oftalmologiju najteže dobiti. Od svih osjetila, kad bi ljudi mogli birati, upravo bi izabrali sačuvati osjetilo vida. Oftalmologija uistinu daje velike mogućnosti usavršavanja, a i svakodnevno se educiramo.

Predajete na Medicinskom fakultetu, kako sve stignete?

– Moja struka je takva, da uz redovni klinički rad u bolnici, paralelno se morate baviti znanstvenim i nastavnim radom. Sve te tri stvari su praktično neodvojive jedena od druge, međusobno se prožimaju. Doktorski studij sam završio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, također sam i u nastavnom zvanju prošao sve stupnjeve, od asistenta, višega asistenta, docenta do zvanja profesora doktora znanosti. Edukacija je od Hrvatske i svijeta, član sam mnogih europskih i američkih udruženja i organizacija.

E sad, kako ste uz sve te obveze postali i ostali vrsni ravnatelj KB ‘Sveti Duh’ u Zagrebu?

– Da, priča počinje puno ranije. Kad sam izgubio oca imao sam nepunih šest godina. Počeo sam drugačije razmišljati o svijetu i morao sam postavljati prioritete i donositi odluke. Trebao sam imati projekciju budućnosti. Vjerojatno je to odredilo moj daljnji put u život jer su upravo to vještine i znanja koja su potrebna ravnatelju. Nekako sam u životu stalno nešto predvodio, organizirao, rješavao, tako da je to bio kao kakav logični slijed. Završio sam dodatno i poslijediplomski studij Menadžmenta u zdravstvu. Sve su komponente za uspješnog ravnatelja bitne, ja sam se natjecao i pobijedio na natječaju i postao ravnatelj. Na dvije stvari sam u ovom segmentu jako ponosan, prvo, postao sam najmlađi ravnatelj KB-a u Republici Hrvatskoj ikad i drugo, po prvi puta u Republici Hrvatskoj bolnicu općeg statusa doveo sam do statusa kliničke bolnice (KB-a). Ovdje se želim puno zahvaliti gradonačelniku Grada Zagreba, gospodinu Milanu Bandiću, koji je materijalno pomogao bolnicu da dođe do ovog nivoa koji živi danas. KB ‘Sveti Duh’ je jedina bolnica koja je u vlasništvu Grada Zagreba. Svi ostali KB-i i KBC-i u vlasništvu su države. Međutim, čitavo ovo vrijeme radim u struci i k tome sam i predstojnik Klinike za očne bolesti KB ‘Sveti Duh’.

Impresivna biografija, a evo nas danas tu u Metkoviću. Doveli ste svoje kolege oftalmologe iz Zagreba na „team building“, radite na jačanju međusobnih odnosa i osnaživanju tima radi sinergijskog efekta. Ali još nešto imate danas u Centralnom dječjem vrtiću Metković. O čemu je riječ?

– Tako je. Danas će moj tim pregledati vid u 50-tak četverogodišnjaka kako bi otkrili je li u njih prisutna slabovidnost (ambliopija). Djelatnici Referentnog centra Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske za dječju oftalmologiju i strabizam, Klinike za očne bolesti Medicinskog fakulteta J. J. Strossmayera u Osijeku, KB ‘Sveti Duh’ u Zagrebu rade preventivni pregled vida djece od četiri godine. Ovo je rezultat dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja, gdje je ustanovljeno da djeca tog uzrasta, ako počnu sa liječenjem slabovidnosti, imaju veliku šansu da u potpunosti izliječe slabovidnost. Zahvaljujem se ministru zdravlja mr.sc. Siniši Vargi što je ovaj projekt prepoznao i potpomogao, te uveo pregled vida na slabovidnost u četvrtoj godini života djeteta kao nacionalni standard, dostupan svoj djeci Republike Hrvatske. Na kraju bih se zahvalio i svim sponzorima ovdje u Metkoviću koji su sponzorirali ovaj dolazak mog tima u Metković.

Mladene, hvala što si odvojio pola sata za ovaj intervju za Metkovic NEWs i želim ti puno uspjeha u daljnjem profesionalnom i privatnom životu i hvala ti u ime svih kojima si nesebično pomogao kad je bilo najpotrebnije.

Piše: Metković NEWS