Metkovka Suzana Komazin u Dolenčičevoj ovosezonskoj najboljoj predstavi

Foto: jutarnji.hr

Krešimir Dolenčić režirao je, u suradnji s Ivicom Boban, najboljega ovosezonskog Shakespearea u Zagrebu, “San ivanjske noći”, kao diplomski ispit na zagrebačkoj ADU, kojim je osmero glumaca okrunilo petogodišnji studij.

Predstava je na svakoj razini profesionalna, još duhovita, i bila bi prava šteta da ne nastavi scenski život. Prostor u kojem igra, dvorište i Akademijina velika pozornica u Frankopanskoj 22, odlično ju je prihvatio, s njim i gledatelji, pa i slučajni. Prvih dvadesetak minuta što se grade vani dobro dođu i gostima susjednih kafića…

Scenski uvjerljivo

Shakespeareova rana komedija lijepo pred nama sviće iz staroga prijevoda Milana Bogdanovića, i danas najboljega, a glumci ga čine scenski uvjerljivim. Nisam najzadovoljniji dramaturgijom (moglo se više aktivnih dijaloga ostaviti) i akteri nisu posve lišeni deklamiranja, a niti točni, ali ipak u ključnim momentima nikad ne prevladaju dociranje i recitiranje, nego iz glume raste taj delikatan Shakespeareov jezični ludizam, ironijski prodor u karaktere…

Veliku potporu glumci imaju u paralelnoj, a pripadajućoj glazbenoj priči Stanka Juzbašića, nadahnutoj i duhovitoj koja ovoj radnji od sat i 45 minuta daje i vedrinu i humor. Dijelom snimljena, a dijelom je uživo izvode Suzana Komazin (udaraljke), Klara Sipina (cello), Vedran Vujec (vibrafon) i Nives Županić (flauta). Trostruki zaplet igra se cjelovito, razigrana mizanscena, a glumaca je eto taman da pokriju glavne likove: preuzimanje više uloga ionako je formula cijelog događanja.

Scenografija Matije Babića jednostavna je a maštovita, osobito kreacija vilinske šume, paravani po kojima putuju svjetlosne šare, a koje primjerice “šeću” glumce iza sebe. Kostimi Ane Jurjević i Mie Armande za sve tri podjele promišljeni su, gdje treba elegantni, a gdje ne – štosni. Primjerice, narančasta pregača za Lava.

Gluma Made Peršić – drska strast, energija, pojava – stvara neodoljivu Helenu, koja nije tek pasivna činjenica ove inače patrijarhalne radnje, gdje samo eto muškarci ganjaju promiskuitet. Daje od ludosti mudro žensko biće koje će prevladati, ovako ili onako, i u svojoj zainteresiranosti i u svojoj nezainteresiranosti. Valja biti strog, pa ćemo glumicu upozoriti da treba još iz dubljega disati, ne toliko da eliminira poneki neprirodan intonacijski “predah” na kraju govornih cjelina, nego da razveseli vlastite glasnice.

Krasi je dubok, baršunast alt, široka raspona naviše, paradoksalan, kao gorki med, i valja ga razvijati i sidriti. Kao Helena plasira i pokoji staroštokavski naglasak, ali ti su više očito namjerni indikatori “pobune” u kreaciji lika nego plod nesmotrenosti. Mada Peršić iznimna je pojava, takva se glumica nije popela na našu pozornicu još od Ene Begović, otprve komunikativna, i u suzdržanom srčana, pa gradi ulogu i odmah i postupno, kojoj publika vjeruje i kojoj se glumica svojim radom nudi riskantno i neposredno.

Ivan Colarić tehnički je već izgrađen glumac, rijetko lijepa pojava, ozbiljan, posvećen i spreman za težak rad. I kao Tezej i kao Oberon kredibilan je, Shakespeareove/Bogdanovićeve stihove donosi plastično i točno.

Pretrpano gledalište

Josip Brakus kao Demetrije je rekao bih “uredan”, kao Vratilo duhovit, a kao začarano magare jednostavno čaroban. Jako se razvio i veselim se njegovim budućim ulogama.

Petra Svrtan bila je kao Hermija opuštenija nego ikad dosad što sam je gledao, i svaki taj pomak u mirnoću, u autoironiju donosi joj pravi scenski život. I njezinu ćemo karijeru pratiti radoznalo.

Viny Jurčić kao Hipolita je iznimno duhovita, a kao Titanija lijepo sugestivna, sjajno pjeva, pamti se na sceni i također je spremna za svaku profesionalnu pozornicu.

Bogdan Ilić, kojega najmanje poznajem, iznikao je u zanimljivog Lisandra, a iznenadio me kao prije svega duhovitošću, i kao Lisandar a osobito kao obrtnik Frula dok igra Tizbu.

Robert Španić također je pokazao raspon kredibilan: kao Egej je u donjoj lagi, snažan a potom se prometne u duhovitu pojavu kad u falsetu kao obrtnik Spretko zaigra Lava. Denis Bosak pomalo je eteričan Puk, unosi u predstavu blaži ton, rekao bih “vilinski”, i nenametljivo gradi ulogu.

Kazalište u kazalištu, igra Pirama i Tizbe, među najduhovitijim je prizorima uopće što sam ih gledao u našim uprizorenjima Shakespearea, a pretrpano gledalište (mnogi su stajali), aplaudiralo je i prije i poslije glumcima na otvorenoj sceni, što se, kad je posrijedi Shakespeare, u nas gotovo nikad ne dogodi. Bila bi prava šteta da ova predstava ne nastavi život u profesionalnom teatru…

preneseno s jutarnji.hr