U Pakracu je 1. ožujka održana svečana promocija knjige ‘Medicinske sestre i tehničari u Domovinskom ratu – svjedočanstva‘ na kojoj su sudjelovale Marija Cvitanović, glavna sestra Doma zdravlja Metković u ratnom periodu i Tereza Baće, glavna sestra Ratne bolnice Metković. Promocija knjige organizirana je u sklopu obilježavanja svečanosti vezanih za početak Domovinskog rata u Pakracu. Promociji je nazočio i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

Knjiga je nastala na inicijativu Društva medicinskih sestara Domovinskog rata i Ljerke Pavković, inicijatorice osnutka Društva. Između 106 autora, 90 svjedočanstava i 6 priča u knjizi se nalaze i svjedočanstva medicinskih sestara Ratne bolnice Metković koje su se prisjetile trenutaka te evocirale potisnute uspomene na ratna vremena. Pri tom su nas  podsjetile na važnu ulogu medicinskih sestara u Domovinskom ratu.

Da se ne zaboravi: Zbog priljeva sve većeg broja ranjenika s Južnog bojišta, krajem 1991. donosi se odluka o pretvaranju Doma zdravlja u Ratnu bolnicu Metković koja je djelovala od 1991. do 1996. U očekivanju bombardiranja Metkovića, a i na povećan opseg ratnih djelovanja na susjednim ratištima, Dom zdravlja Metković dislociran je u podrum Robne kuće Razvitak 16.12.1991., a  Ratna bolnica službeno je osnovana 25.4.1992. kao radna jedinica u sastavu Doma zdravlja Metković. U Ratnoj bolnici Metković liječen je od posljedica ranjavanja 1831 vojnik, od toga broja 1010 vojnika je liječeno ambulantno, a 821 vojnik je hospitaliziran. Ratna bolnica djelovala je do 29.2.1996.

Isječak iz knjige – Svjedočanstvo Tereze Baće, glavne sestre Ratne bolnice Metković

„Do početka rata radila sam kao sestra u rodilištu, njegovala porodilje i novorođenčad. Kad sam imenovana Glavnom sestrom Ratne bolnice Metković, ratnu medicinu morala sam brzo savladati, prolaziti strahote rata i odlaske na teren. To vrijeme pamtim i kao vrijeme nesebičnog darivanja. Sve smo s ljubavlju radili, žrtvovali se jedni za druge. O braniteljima da ne govorim, oni su nam bili kako braća, kao članovi obitelji. Ranjenici s teškim povredama svakodnevno su dolazili u ratnu bolnicu. Često, kad su imali lakše povrede, nisu ni htjeli ostajati, već su se vraćali u svoje jedinice.

Jednog dana doveden je ranjenik kojemu je niz nosila visila amputirana ruka. Prizor je bio mučan i težak. Čovjek je bio blijed, miran i bez glasa. Kad je spušten s nosila vidjeli smo da su mu i obje noge raznesene granatom. Nijemo smo stajali, samo smo očima pričali. Dr. Borić je signalizirao očima da je tri amputacije teško preživjeti.

Glas s nosila prekinuo je tajac: Ljudi, što me gledate, spasite me, kući imam troje djece!

Svi smo se pokrenuli. Operacijska sala bila je spremna za tren. Kad sam se, nakon šest sati,  vratila iz Splita, operacijska ekipa je još bila s istim ranjenikom. Ranjenik je nakon operacije transportiran za KBC Split.

Koračajući kući mračnom ulicom zastala sam, suze su same počele liti. Tu tamu sam voljela, u njoj bi ostala sva moja tuga i ljutnja zbog rata. Sa smiješkom na licu ušla sam u kuću, sišla u podrum i zagrlila moje četvero djece od 16, 14, 13 i 6 godina. Oni su mi pokazali oslikani zid podruma na kojem je pisalo Happy family!“