Kurikularna reforma i sve reforme u obrazovnom sustavu imaju za cilj rasteretiti učenike, osloboditi ih suvišnih podataka, umanjiti težinu školske torbe, uputiti ih u sve tajne digitalnog doba, osloboditi ih nepotrebnog bubanja gradiva, pripremiti ih za razmišljanje i donošenje vlastitih zaključaka te ih pripremiti i za cjeloživotno obrazovanje.

Stručnjaci preporučuju samo dva sata gledanja u ekran računala ili u zaslon mobitela, pravilnu prehranu, kvalitetan odabir izvanškolskih aktivnosti i niz drugih savjeta, s ciljem stvaranja kreativne ličnosti sposobne za sve vrste životnih i radnih izazova.

Iako se nekada govorilo i o pravilnom korištenju slobodnog vremena, te o stjecanju radnih navika, čini se da se o tomu sve manje govori.

Današnja djeca (učenici) već od rane dobi opterećena su aktivnostima koje često nadmašuju njihove psihofizičke mogućnosti. Roditelji vole dijeliti savjete i zadatke a mnogi u svojoj djeci vide ostvarenje ideala koje njihovi roditelji iz raznih razloga nisu mogli ostvariti.

U neka davnija vremena djeca su živjela u višečlanim obiteljima, posebno u ruralnim sredinama. Od najranijeg djetinjstva sudjelovali su u gospodarskim aktivnostima obiteljske zajednice, a kako bi odrastali te su aktivnosti iziskivale sve veću tjelesnu izdržljivost. Gledali su kako se sije i žanje, bere duhan ili grožđe, proizvodi mošt, kruni kukuruz, mijesi i peče kruh, ili kako se uzgajaju i zašto služe svinje, pilići, konji, magarci i krave..

U ljetnom dijelu godine budili bi se u četiri ili pet sati ujutro i odlazili s roditeljima zalijevati tek posađeni duhan, u lipnju i srpnju pomagali bi u okopavanju kukuruza, kasnije u berbi rajčica i grožđa. I po povratku s nastave za djecu je bilo posla, a najčešće bi morala za ovcama s tim da po povratku sve ovce budu na broju. Svoje, uvjetno rečeno, slobodno vrijeme provodili su u berbi kupina za prodaju u seoskim poljoprivrednim zadrugama, sušenju smokava i sušenju duhana, sve to za prodaju i namicanje sredstava za život obitelji, pa i za opremanje učenika za novu školsku godinu.

Uz sve to, djeca su po završetku nastave jednom ili dvaput tjedno ostajala na vjeronauku u crkvama (ako su bile blizu škola), dok bi ljeti obavezno pohađali vjeronauk u sjedištima svećenika i pripremali se za primanje svetih sakramenata (krizma, pričest).

Po završetku osnovne škole (koje su se nažalost počele zatvarati krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća ili sedamdesetih zbog odlaska stanovnika u gradove ili u Njemačku), većina učenika upisivala se u tzv. škole učenika u privredi, a oni s nešto boljim ocjenama u gimnazije ili u vjerske gimnazije i te su škole u većini slučajeva uspješno završavali. Evo i zašto?

U ranom djetinjstvu stjecali su radne navike koje su odgovarale tim vremenima i nije im se bilo teško prilagoditi novim obvezama. Upravo zbog takvog odnosa prema učenju i životu mnogi su stekli visoko obrazovanje i u radu u cijelosti ispunjavali svoje stručne i radne zadaće. Jednako tako su se prema obvezama odnosili budući trgovci, tokari, vodoinstalateri, zidari, tesari, vozači, strojovođe, poljoprivredni tehničari, električari, krojačice i krojači i svi ostali.

Tada nisu postojali projekti za edukaciju i razna savjetovanja za učenike i roditelje. Djeca su gledala i upijala znanja i iskustva roditelja, učitelja i svećenika a sve što su vidjeli i naučili primjenjivali su u životu.

Jasno je da se vremena o kojima govorimo nikada više neće vratiti, ali to i nije cilj ovoga teksta. Cilj je traženje odgovora o tomu kako djeca stječu radne navike i stječu li ih uopće, te o tomu koliko današnje mlade generacije poštuju i mogu li uopće imati i poštovati autoritete roditelja, učitelja, prijatelja…

Na tome bi trebali više raditi svi koji se bave pitanjima odgoja i obrazovanja, ali ipak uz uvažavanje individulanih sposobnosti i vizija svake mlade osobe.

Piše: Pero Jakić / Metković NEWS