Ostanimo u kontaktu

DARIJO SRNA SE VRAĆA U HAJDUK?

Talijani uvjereni u veliki povratak braniča na mjesto gdje je sve počelo

Objavljeno prije

Foto: HINA / Damir Senéar / Isd

Bivši Vatreni mogao bi odraditi još jednu sezonu za kraj

Prije 20 godina Darijo Srna (37)  započeo je nogometnu karijeru u dresu Hajduka. Kako se čini, tamo bi je mogao i završiti. Talijanski L’Unione Sarda javlja da mu je Cagliari ponudio novi ugovor čime bi produljio svoj ostanak na Sardiniji za još godinu dana, međutim, on im je dogovorio da mu daju koji dan da razmisli o svemu.

Savršen oproštaj

NEKADAŠNJI IGRAČ I TRENER NERETVE

Zvonko Arapović, jedan od najboljih, nam je ispričao svoju nogometnu priču

Objavljeno prije

Autor

U proteklih  100 godina dres NK Neretve nosile su stotine nogometaša od kojih su mnogi bez prekida igrali deset ili čak više godina i koji su ostavili dubok trag svojom igrom i doprinosima rezultatima i uspjesima kluba. Mnogi su nakon srednje (pa i osnovne) škole nastavljali školovanje u drugim sredinama i igrali, a potom su se vraćali u svoj rodni grad.

Jedan od ikona NK Neretva svakako je Zvonko Arapović. Igrao je pedesetih, šezdesetih i sedmdesetih godina prošloga stoljeća, a u Neretvi 13 sezona.

Uskoro će ući u osmo desetljeće života, no sportski duh i izgled njegova su svojina. Svako jutro obavezni su šetnja i kavica, razgovori s prijateljima, a ponekad i prisjećanje na minula nogometna vremena.

Pa neka priča krene.

– Počeo sam igrati u Neretvi 1952. godine pod nadzorom treera Srećka Jelavića (istaknuti igrač, trener i kasnije funkcioner). Sjećam se da smo prije svakog treninga uzimali posude s vodom i zalijevali tek zasađene topole kojih danas nema. Sjećam se mnogih, pa tako Nene Kovačevića i njegova brata, prof. Vide Papca, Palaverse…

Bio sam u Metkoviću do  15. godine. Tada sam otišao u Zagreb u srednju školu i pristupio juniorima Zagreba. Taj klub preporučio mi je Zdravko Gracin (kasnije novinar Večernjeg lista), a primio me je naš Metkovac Ante Pavlović. On je tada bio referent za juniore, a kako nije znao odakle sam pitao me. Kad sam rekao da sam iz Metkovića i da me trenirao Srećko Jelavić, iznenadio se, bilo mu je drago i uputio me na pregled. Tada sam na Trgu susreo metkovske studente Ivu Gabrića, i Niku Gabrića koji su mi zaželjeli sreću, – kazuje nam Zvonko.

Međutim, u NK Zagrebu ostao je samo nekoliko mjeseci odakle je prešao u NK Poštar (Zagrebačka zona). U prvoj momčadi Poštara je debitirao sa 16 godina i to protiv Radnika iz Velike Gorice i odmah zabio dva gola. U tom klubu ostao je igrao četiri godine, a onda je stigao poziv iz Metkovića, da se vrati. I te 1959. godine odlučio se na povratak U Neretvu. Bio je petak (između 10 i 14 sati) kada je odlučio prihvatiti poziv Lea Zlodre, Voje Makara i ostali čelnika Neretve. Stigao je u subotu poslije podne,a već u nedjelju ujutro nastupio je za Neretvu protiv Lokomotive u Mostar (1:1), i naravno, zabio taj jedan gol.

Zvonko Arapović

Kako rekosmo, igrao je za Neretvu 13 godina. I dok j služio vojni rok odigrao je šest utakmica za svoj klub. Bila je to Hercegovačka zona i kasnije Dalmatinska. Bio je član ekipe koja je 1970./ 71. ostvarila prvo mjesto i ulazak u Drugu saveznu ligu Jug. Jedino nije odigrao protiv Neretvanca (1:1), jer ga trener nije pozvao da igra.

Kad je u drugoligašku Neretvu stigao Muhamed Mujić za trenera, bilo je nagovora da još igra, ali se sam zahvalio zbog obveza na poslu (Pošta-TKC).

– Ipak nisam prestao jer sam otišao u GOŠK Gabela i igrao godinu dana, zatim sam pet godina trenirao Neretvanac, zatim pet godina Jadran Ploče, s Gusarom sam osvojio prvo mjesto, vodio sam mlađe uzraste u Neretvi dok mi jednog dana nisu rekli da to više neću raditi, a 1983. vodio sam u republičkoj ligi prvu momčad Neretve iako se na tom mjestu spominje jedno drugo ime, što mi je jako žao, isto kao što mi je žao što me trener nije postavio u momčad kad smo pobijedili Hajduk u kupu (1967). Naime, kako me nije bilo na nekim važnim utakmicama, stječe se dojam da nisam uopće igrao, – pomalo rezignirano nastavlja Arapović.

Zvonko se noseći na leđima brojeve 9 i 8, nadavo golova. Pred kraj karijere igrao je na mjestu centarhalfa, i to vrlo dobro. Rado se sjeća suigrača iz svoje generacije, Nikole Bebića Sinkole, Mire Prusca, Ante Džakule, Ante Medara Duke i Joška Medara, Bariše Kaleba, Jelčića i svih ostalih.

Zbog svojih izvrsnih igara daleke 1960. godine dobio je poziv Trešnjevke koja je tada ušla u prvu saveznu ligu. Otišao sam i skoro sve dogovorio, ali nije ostao.

– Zamislite, ja se vraćam iz Zagreba poštanskim autobusom, a u Velikom Prologu igrači Neretve izvršili ”prepad” na autobus. Neretva je putovala na utakmicu u Glamoč, uzeli su me iz autobusa i posjeli u svoj. Krenuo sam s njima, odigrao utakmicu i više se nisam micao iz Metkovića. Eto, koliko je meni značila Neretva. Tražili su me Livno, Dubrovnik i još neki klubovi, ali ni moj otac nije bio za to da napustim Metković. Odigrao sam 450 službenih utakmica, bez prijateljskih, – ističe naš sugovornik.

Zvonko Arapović

Osvrnuo se i na pitanje jesu li on i njegovi suigrači mogli nešto od nogometa i zaraditi. Dobivali nisu ništa, jedino su određene manje naknade postojale 1970. i 1971. Loše financijsko stanje bilo je i 1983. i za njega kao trenera i za njegove igrače od kojih su neki bolje stojeći na putovanjima plaćali večere.

Najviše cijeni rad trenera Ante Dračića Baje i smatra da je bio najbolji od svih, ikada.

Osobno smatra da su u Neretvi (kasnije i drugim klubovima) igrali vrhunski igrači Mario Marušić, Ante i Joško Medar, Nikola Bebić, Miro Prusac, vratar Nikolić (Mida), Ante Džakula, Gorjan Draženović, Bariša Kaleb i mnogi drugi.

Drži da ne bi bilo loše imati drugoligaša u Metkoviću jer ima dosta dobrih i darovitih igrača. Međutim, pitanje je, kaže, kako namiriti troškove.

Uz to što je volio i što još uvijek voli svoju Neretvu, dotaknuo se i odnosa kluba prema bivšim igračima.

– Čujte, ja i brojni stariji igrači smatramo da bi taj odnos mogao i morao biti bolji. U posljednjih 20 godina nikada nisam dobio nikakav poziv, obavijest ili nešto slično da se okupimo i porazgovaramo, makar jednom godišnje. Da, ja sam dobio Zlatni prsten Neretve i Plaketu s grbom Neretve. Dobili smo  i doživotne ulaznice za utakmice, ali one ne važe. Te ulaznice su na neki način trebale biti i znak pažnje i nagrada nama koji smo igrali besplatno, ali one ne vrijede. Nije  meni ni ostalima problem platiti ulaznicu, ali kad su nam dodijeljene doživotne onda to treba i poštivati, – zaključio je naš razgovor jedan od najboljih igrača u povijesti NK Neretva, Zvonko Arapović.

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama9 300×250

Najčitanije