Ostanimo u kontaktu

ŠJOR STIPE I U 77-OJ GODINI ŽIVOTA ŽIVI NOGOMET

Razgovarali smo s nogometnim boemom, Stjepanom Ilićem – nekadašnjim igračem splitskog Hajduka, današnjim Metkovcem

Objavljeno prije

Zovu ga šjor Stipe, treneru, šefe. I sa 77 godina na leđima na balkonu Neretve prati svaku utakmicu, bilježi, križa zabilješke i ponovno piše. Broji dodavanja, ona kriva i korisna, udarce na vrata protivnika, način igranja, sve, ama baš sve. Do jučer je radio s mlađim uzrastima Neretve, godinama, a do tada sa seniorima, u raznim ulogama u svojoj Neretvi. Kao igrač, bio je pravi borac, neustrašiv. Nikoga se nije bojao. Išao je srcem. Sjajan nogometaš, odličan prijatelj i čovjek. Omiljen u društvu. Bećar i boem. I kad Hajduku nije išlo, tu je bio Stipe koji ga je vraćao iz „mrtvih“. Bivao je najbolji kada je Hajduk bio slabašan, iz svakoga je duela izlazio kao pobjednik. Otkako je prvi put stigao u Metković 1973.godine, razgovarali smo „mali milijun puta“, kada bi bi mi davao izjave uvijek bi se i potpisao. Kako novinar ne bi imao problema! I to je njegova veličina, i to je njegov habitus. Sportski i životni. Ovaj dosta emotivni razgovor radili smo u nastavcima, oko mjesec i pol. Upravo zato da njegov nogometni put približimo mladim naraštajima u dolini Neretve. Pa krenimo onako kako novinarski zanat traži.

Šjor StipeStipe Ilić rođen je 11. prosinca 1940. na Visu. Sa 14 godina stigao je u Split upisati se u srednju školu i potom u Zagrebu studirati pravo. Prvi susret s Hajdukom i Bernardom Vukasom bio je kod stare Murve, na starom igralištu Hajduka 1954. godine. Okupio je Vukas 15-20 momaka, i njega izabrao za kapetana za prvu utakmicu. Zaigrao je i igrao za mlade, a u 18-oj godini postao je prvotimac splitskih „bilih“. Još se sjeća prve prvoligaške utakmice s Radničkim iz Beograda i odlične partije.

– Da, tada sam odigrao vrlo dobro i ustalio se u momčadi. Tu su bili i Zvonko Bego, i Vinko Cuzzi, i Colnago i mnogi drugi. Sklopio sam s Hajdukom petogodišnji ugovor, a direktor Hajduka bio je moj barba Marko Vušković. Trebao sam dobiti i stan, ali je po naredbi taj stan dobio netko drugi. Za Hajduk sam igrao od 1958. do 1965. i odigrao 219 utakmica. Zbog stana sam se u 25. godini vratio na Vis, a potom prešao u NK Zagreb gdje sam ostao četiri godine. Zatim sam se otisnuo u Njemačku gdje sam četiri godine igrao za drugoligaški Heillbronn, do 1972. Tako je završila moja igračka karijera, ali ne i nogometna. Na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, diplomirao sam na Višoj trenerskoj školi kod prof. Gabrijelića i stekao zvanje višeg ngometnog trenera – kazuje nam Ilić.

Stipe se odmah dohvatio rada na terenu. Od 1973. godine kao trener vodio je Neretvu, Junaka, GOŠK-a iz Gabele, Šibenik, Rudara iz Trbovlja, Varteks, ONK Metković, Zmaja iz Blata i druge klubove.

Gdje god da je radio nije mu bilo lako. Uvijek je trebao spašavati klubove od ispadanja, a do kraja prvenstva ti su klubovi bili pri vrhu ljestvica.

Iz igračkog vremena Stipe Ilića postoji golem repertoar događaja za pamćenje. Teško ih je sve i nabrojati, pa ćemo samo o nekima.

Smatrali su ga grubim igračem. U Beogradu su ga nazivali „dalmatinski krvolok“, a ponegdje i „ubojica s dječjim licem“. No, Stipe to nije bio, iako je bezbroj puta one koje je čuvao stavljao u „mali džep“, i nikada se nisu naigrali. A u tadašnjoj velikoj četvorki (Hajduk, Partizan, Dinamo i C. Zvezda) bilo je mnoštvo sjajnih igrača. Igrajući čistača, a ispred njega bili su Brkljača i Papec. Tko ih je mogao proći, pretrčati?

Godine 1958. dospio je u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije zajedno sa Zvonkom Begom i dobro se snašao. Zatim je 1964. zaigrao za mladu reprezentaciju i na utakmici čuvao tadašnju veliku nadu engleskog nogmeta. Nakon utakmice Miljan Miljanić mu je rekao da će preseliti u A reprezentaciju.

A onda iznenađenje.

Igrali su s Englezima u Manshesteru. Stipu je posjetio njegov stric prof.dr. Andrija Ilić, koji je bio ministar kulture i prosvjete u vladi NDH, i koji je napustio zemlju davno prije toga.

Na povratku u Split, iz Beograda je stigla direktiva: “Stipe Ilić više ne smije igrati za reprezentaciju, jer mu je barba ustaša!„

O Iliću kao igraču svjedoči i događaj iz Maksimira, u susretu Dinama i Hajduka u kojemu se radilo o ostanku Hajduka u Prvoj ligi.

– Da, trebala nam je pobjeda, a Dinamo nam nije htio pustiti. Ginuli smo na terenu, Hlevnjak je u drugom poluvremenu dao gol. Pokojni Vlatko Marković jurnuo je u napad na poziciju centarfora. Pitao sam ga: – Mara gdje ćeš ti ovdje, a on mi je odgovorio – Došao sam ti zabiti gol!

Samo sam mu rekao: „možeš samo preko mene mrtva“.

Pred kraj utakmice Marković je umalo pobjegao, bacio sam se na njega i udario ga šakom! On je uzvratio, sudac nas je obojicu isključio. Na putu prema svlačionici zagrlio sam ga, a potom stavio ruke na leđa i rekao „Mara udri! Udario sam te jer moj Hajduk mora ostati u ligi“. Tada je on mene zagrlio i rekao – Stipe, tako se bori za svoj klub!

Taj dan predstavlja moju najtužniju uspomenu.

Poslije utakmice preminuo je ispred svlačionice naš predsjednik Dušan Stipanović Guzina od posljedjica infarkta. Nedugo nakon toga preminuo je i Petar Rončević.

Zabilježili smo i zgodu na utakmici Hajduka i Vojvodine. Stipe Ilić čuvao je Takača i smišljao što će mu prirediti, a Hajduk je vodio s 2:1. Uzeo je (Stipe) loptu na 30 metara i krenuo prema svom golu, a Takač za njim. Stipe se na ptercu okrenuo prema njemu i sjeo na loptu, a 20 tisuća ljudi čupa kosu. Takač želi izbiti loptu u gol, a Stipe se pridiže i petom vraća loptu svom vrataru. Novinari su mu dali ocjenu 1, ali ga to nije zamaralo. Cilj je postignut.

Ili, kod 0:0 u utakmici s Partizanom, 11 metara za Hajduk. Spremao se za izvođenje najstrože kazne Šenauer, ali se prepao. Ilić je uzeo loptu bez odobrenja trenera, poljubio ju, pogledao čuvenog Šoškića i stao, iako je sudac dao znak za izvođenje. Stoje i Šoškić i Stipe, a onda je Šoškić malo „olabavio“, izveo je udarac i poslao slavnog vratara u suprotnu stranu.

Na oproštaju Bajde Vukasa kod 1:0 za Dinamo, opet je izveo udarac s 11 metara, ali u smjeru starog rodlilišta u Splitu. Bura je tu loptu nekako vratila pa je lopta završila na gredi, a Hajduk je izgubuio s 4:1. Grozota jedna, – priča danas naš sugovornik.

I tako je naš nesuđeni pravnik, na terenima u zemlji i u inozemstvu proveo dugi niz godina. Tko bi sve opisao što je radio, kako je doživljavao pobjede i poraze.

A, onda je zakoračio u trenerske vode.

– Pa, krenuo sam u Neretvi, 1973. godine. Bila je u krizi, ali smo na kraju sezone bili šesti. Ponovno sam se vratio 1978. i tu ostao. U šali kažem da mi je pobjegao autobus. Zasnovao sam obitelj i ostao u Metkoviću. Oženio sam mještanku Katarinu Gabrić. Imamo sina Maria. Zbog obitelji se nisam želio micati daleko od Metkovića. Inače, doživio sam puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka radeći u metkovskom nogometu. Veoma mi je drago da su moji bivši igrači postali vrsni treneri. Spomenut ću Barišu Majića, Davora Mijoča, Maria Svagušu, Matu Borovca, Lukšu Veraju, a u novije vrijeme Filipa Majića, Zdravka Kurana i ostale. Metković i dolina Neretve doista imaju sjajne nogometne trenere. Što se mene tiče, uvijek sam morao spašavati, i usavršavati rad u klubovima. Mislim da sam u tomu uspijevao.

Neizostavno je bilo pitanje kako unaprijediti rad i rezultate Hajduka, Neretve i uopće dalmatinskog nogometa.

– Čujte, danas imate puno „industrijskih igrača“, a malo je onih plemenitih. Hajduk je 1955. ostvario prvo mjesto bez poraza,  ali je imao Vukasa i Bearu. Što se Neretve tiče, treba ju vratiti tamo gdje joj je mjesto. Metković je kao slijepo crijevo, ljudi odlaze, a nekada su tu ostajali i živjeli, radili i igrali. Sjetite se samo koliko je Metković dao izvrsnih igrača, da ih sad ne nabrajam. Danas tomu nije tako. Što se Hajduka tiče, igrao sam sedam godina, ali sam otišao. Da sam ostao možda bi jednom bio i trener Hajduka. Današnji Hajdukovi treneri moraju kontrolirati mlade igrače od Zadra do Dubrovnika. Mlađi od 13 ili 14 godina ne bi smjeli odmah u Hajduk. Trebaju u selekciji odabrati 20 do 25 momaka za buduću prvu momčad. Potrebne su stroge selekcije, to sam htio reći. U Hajduku većinu trebaju činiti domaći mladići jer će to vratiti simpatije prema klubu. Osim toga, klub mora imati samo jednog menadžera, a ne da svaki igrač ima svoga.

Na kraju neizostavno pitanje, do kada će Stipe Ilić na balkonu Neretve praviti stručne zabilješke?

– Na to vam ne mogu točno odgovoriti, ali mogu reći da ću to činiti sve dok me budu trebali, dok ja budem mogao i dok mi nogometna igra pričinjava zadovoljstvo. Ne mogu biti demonstrator na terenu, ali možemo razgovarati, razmišljati, sastajati se u klubu ili na kavi radi razmjene mišljenja i savjetovanja. Ako mi oduzmete balkon, oduzeli ste mi dio života – zborio je slavni igrač i uspješni trener Stipe Ilić.

Mislimo  da njegova nogometna priča još uvijek nije do kraja ispričana. Ostalo je puno toga o čemu bi nogometni znalac mogao govoriti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog putokaza mladima koji traže nogometnu afirmaciju.

ZAVRŠENO ASFALTIRANJE VIDA

Završetak radova na uređenju prometnica u Vidu gradonačelnik Milan prokomentirao: ‘Obećano – ispunjeno!’

Objavljeno prije

U utorak, 4. lipnja, završeni su radovi na uređenju prometnica u prigradskom naselju Vid, vrijedni gotovo pola milijuna kuna.

Završetak radova gradonačelnik Dalibor Milan je prokomentirao:

– Gotovi su radovi na pojačanom održavanju cesta u naselju Vid. U Ulicama Hrvatskih mučenika, Strana i Gradina izvršili smo pripremne radove, proširili i rekonstruirali asfaltni sloj ceste, sveukupno u dužini od otprilike 700 metara.
Vrijednost radova iznosi oko 450.000,00 kuna s PDV-om i prvo je veće ulaganje u ceste u Vidu nakon niza godina i lažnih obećanja.
Obećano – ispunjeno, – rekao je Milan putem svoje fb stranice.

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama10 300×250

Najčitanije