Ostanimo u kontaktu

GENERACIJA KOJA JE POHARALA SVE NA PUTU DO NEZABORAVNOG USPJEHA

Prije točno 15 godina hrvatski rukometaši osvojili su zlatnu olimpijsku medalju u Ateni

Objavljeno prije

Prije točno 15 godina 29. kolovoza 2004. hrvatski rukometaši osvojili su zlatnu olimpijsku medalju u Ateni.

Petnaest godina je prošlo, ali nije izblijedilo nimalo, niti će ikad. Hrvatska je 29. kolovoza 2004. u Helleniko sport kompleksu u Ateni drugi put postala olimpijski pobjednik u rukometu. Nikad nismo igrali tako dobar rukomet kao tih vrućih ljetnih dana. Bila je to, usudimo se reći, najbolja Hrvatska svih vremena. Dominacija kakva se ne pamti, pet pobjeda u skupini, pa još tri u eliminacijskoj fazi. Stroj koji je radio bez greške.

Stroj koji je došao u Atenu nakon što je godinu prije postao senzacionalni prvak svijeta u Portugalu. Ista ona momčad koju su pokrali na Euru u Sloveniji u siječnju te iste godine uoči Atene. Da se ne vraćamo na to… Strašan tim, strašan karakter, sjajno vođen od Line Červara. Momčad koja je u odnosu na godinu dana prije ostala bez iznimno važnog Renata Sulića, teško ozlijeđenog u prometnom udesu, o čijoj su igri dva na dva s Balićem u Portugalu napisane bajke. Koja nije više imala ni iskustvo Jovića iz Portugala, koja je imala cijeli turnir samo jednog pivota, igrača koji je tada prvi put bio u ključnoj roli – Igora Vorija. S naglaskom na prvi put.

Sastav koji je imao dvije nove obrane u odnosu na Portugal, dvije 5-1 – jednu s Vorijem, drugu sa ‘šprihom’ Špremom koji je mijenjao ritam što je ubilo svakog protivnika. Tim koji je imao neviđene vratare među kojima je ValterMatošević možda kompletno i najveće ime kroz povijest bio broj 3. Toliko smo jaki bili. Tim u kojem je iskusni Goluža sjedio i čekao svojih pet minuta da napravi što treba. I zbog svega toga je to bio tim za pamćenje, a tim je taj koji pobjeđuje. Reprezentacija  u kojoj je uvijek počinjao Lacković, a priču dovršavao Kaleb. Svi su znali, ali nitko nije mogao baš ništa.

Koliko jaki? Toliko da recimo Ivano Balić igra briljantan finale, a da u njemu ne zabije onaj svoj barem jedan tradicionalni gol.

Sve je počelo u Faliro kompleksu na putu prema Pireju. U toj novoj dvorani otvorenoj godinu prije Hrvatska je pomalo gradila put do finala. Na startu je pao Island sa Stefanssonom. Bilo je rano, jedva su neki i ustali, a vi pogodite koji… No, buđenje je bilo uspješno. Onda je na red došla Slovenija i tu nije trebao motiv. U siječnju su nas u Tivoliju u polufinalu Eura dobili, najvažnije da oni znaju kako, a onda su u Faliru dobili od Hrvatske propisno po nosu – čak devet pogodaka razlike. I bolji dokaz cijeloj priči nije bio potreban. No, nije to bilo neko pražnjenje, bila je to realnost i svi su samo čekali da se dogodi.

Kalebov gol Grcima

No u mrskom jutarnjem terminu došla je Koreja, a ti trče, lete, zuje… Bila je to možda i najveća muka iz koje smo imali ozbiljno čupanje i uspjeli na kraju. Iza Koreje tradicionalno nezgodni Rusi, radili su probleme, ali su Losert i Lacković u briljantnom finišu dovršili i tu priču. I na kraju se otvorilo, Španjolce smo razvalili s čak osam golova razlike i u četvrtfinale otišli na domaćina Grčku.

Grci da nisu bili domaćini OI, ne bi ni bili na turniru, ali su došli do prolaza u skupini izbacivši Brazil i Egipat. Ponadali su se, ali to je samo bio zanos. Iz tog susreta pamti se gol Nikše Kaleba vrataru Christopoulosu – skok, okrenuta leđa, finta kroz noge, pa šut preko glave na koji je grčki junak želio uzvratiti vritnjakom, ali ni to nije pogodio.

Da smo birali koga bismo u polufinalu, Mađari bi svakako bili izbor. Spomenuli smo Balića bez gola u finalu, a Mađarima je zabio čak 9. I to je bio Ivano.

I onda finale, repriza SP-a od prije godinu dana iz Lisabona. Imao sam čast na rukomet tada voditi dva zakleta košarkaša, dva velemajstora pera s riječima ‘ajte sa mnom vidjeti kako se osvaja zlato’. Neven Bertičević i Milorad Bibić Mosor su preživjeli tu neviđenu torturu, al’ ajde, barem im je prva zvijezda bila iz Splita. To su stvari koje se pamte.

Svi su rekli, Njemačka ne može dvaput pogriješiti. Mislili su to i švedski suci koji su došli nakon Danaca u Portugalu, a kako drugačije. Mislio je i FloKehrmann koji je gurao Červara i Kretzschmar koji je pucao neviđene frkove s krila. Ali, Džomba leti, Lac i Kina rade svoj posao, Pero kompjuterski, Ivanodirigentski, Šola brani odlično, Lino ga vadi, svi se pitaju zašto, a Losert ulazi i brani još bolje. Nevjerojatno, obrana nas vraća iz minusa, VoriDominikovićŠpoljarićŠprem, svako je dao sve od sebe u to i vratilo se zlatom.

Pripreme za odmor

Rusi koji su bili oduševljeni Hrvatskom, nosili su skoro naše igrače do postolja, samo su naši nosili Pogorelova. Dobili su zlato, dobili su maslinove graničice oko glava, ostala je slika za sva vremena, drugo hrvatsko zlato na OI nakon Atlante, a Pero Metličić tada kaže:

– Znaš dragi po čemu su isti Goluža, Matošević, Losert i Michael Jordan?

Svi su gledali, u zezanciji okrenuli na bankovne račune, a naš će Pero mudrim riječima.

– Dragi, oni su dva puta bili na OI i dva puta su osvojili zlatne medalje. Pa nek’ netko kaže da mi nemamo Jordana. Trojicu, dragi, trojicu.

Onda je došao Davor Dominiković i spikerskim glasom rekao:

– Znate li vi gospodine Metličiću da mi vas šijemo. Metković ima šest olimpijskih zlata. U Atlanti Goluža, Ćavar i Jelčić, u Ateni Goluža, Kaleb i Dominiković. Podijelite to gospodine Metličiću na broj stanovnika, pa ćete vidjeti da šijemo vaš Split.

Nisu spuštali ritam, ni milimetar. Pa se čulo od mladog talentiranog Vorija koji je igrao turnir života…

– Jedva čekam pripreme da malo odmorimo.

I izvan terena pokazali su se kao neviđeno dobra klapa i to je sigurno detalj koji ih je uzdigao u visine. Besmrtnost, rekao bi njihov veliki vođa Lino Červarkoji se jedini te večeri u Ateni nije okupao u Hrvatskoj kući na bazenu SlavkaŠimunovića. Samo je ponavljao ‘ovo je show, ovo je show’. A bilo je i onih koji su plivali s džepovima punih računa na sreću i veselje direktora Sportskihnovosti, što je ovjekovječio i naš sjajni foto Vlado Dugandžić. Nije pomoglo naravno kao i što nikad neće, no što je to prema doživljaju za cijeli život.

A onda je slijedio povratak doma, doček u ljetnoj verziji, jer zimska je viđena godinu prije nakon Portugala. A bio je to i let za pet iz Atene.

Za vrijeme leta otvoren je šampanjac, a posada Croatia Airlinesa pripremila je i tortu za velike pobjednike. Umor je prevladao, društvo baš nije glasno, a onda se iz kabine javio glas i rekao.

– Pažnja, pažnja, moli se kapetan Slavko Goluža da skoči iz aviona i razveseli hrvatski narod.

Potom je sve sjajno ponovljeno na njemačkom, a autor je bio najduhovitiji zlatnik Davor Dominiković.

– Sada smo usredotočeni na Argentinu. Dečki su se malo opustili i zaboravili da nismo dokazali da smo najbolji dok njih ne sredimo u Tunisu – rekao je odlično raspoloženi Blaženko Lacković. I naravno u Tunisu su pola godine kasnije na putu do novog finala vratili Argentini sve dugove iz Portugala.

Kada je kapetan zrakoplova rekao da će zrakoplovom nadletjeti Zagreb, počela je vriska. Odjednom je Blaž Lacković viknuo:

– Ideeeeš…

I svi su se nagnuli prema prozoru, a pogled nije govorio ništa o neviđenom dočeku. Bilo je osam ujutro, Trg se tek punio… Dok su stigli s Plesa do Trgabio je pun. I fešta je trajala i trajala… Rekli bismo traje i danas u srcima kada se sjetim toga. Jer nisu svi bili u Atlanti…

Finale

Hrvatska 26 (11)

Njemačka 24 (12)

ATENA Dvorana Helliniko kompleksa. Gledatelja 13.000. Suci: Hansson i Olsson (Švedska)

Hrvatska: Losert (9+1), Šola (10), Kaleb 3, Šprem 3, Džomba 9 (3), Zrnić, Vori 3, Lacković 3, Dominiković, Vuković, Balić, Goluža 1 (1), Špoljarić, Metličić 4. Izbornik Lino Červar.

Njemačka: Fritz (8+2), Ramota, Kretzchmar 10, Jensen, Kehrmann 3, Schwarzer 4, Dragunski, Petersen, von Behren 1, Immel, Stephan 3, Baur, Zerbe 2, Zeitz 1. Izbornik Heiner Brand.

Sedmerci: Hrvatska 6 (4), Njemačka 2 (1).

Isključenja: Hrvatska 4 minute, Njemačka 10 minuta.

U reprezentaciji Hrvatske bili su još trener Irfan Smajlagić, trener vratara Zdenko Zorko, liječnik somatoped Stanislav Peharec, fizoterapeuti Ante Arić i Milorad Sakradžija, te tehniko Ivica Udovičić.

U utakmici za broncu Rusija koja je u polufinalu poražena od Njemačke, svladala je Mađarsku 28:26.

Izvor: Dražen Pinević / Sportske novosti

Fotografije: Andreas Rentz, Jonathan Ferrey, Martin Rose / Bongarts/Getty Images

 

ŽNK NERETVA U PRVOM KOLU GOSTUJE U ČAKOVCU

Igračice Neretve nikad nisu izgubile u susretima s Katarinom Zrinskom

Objavljeno prije

Autor

U nedjelju počinje prvnenstvo u 1. HNLŽ u kojemu već nekoliko sezona sudjeluje i ŽNK Neretva iz Metkovića, a koja u prvom kolu gostuje u Čakovcu gdje se sastaje s ŽNK Katarina Zrinski.

U tri prvoligaške sezone Metkovke ne znaju za poraz u susretima s kolegicama iz Čakovca. Na domaćem terenu su igračice Neretve slavile s visokim pobjedama, a na gostovanjima su ostvarile tri puta neodlučene ishode (0:0, 0:0 i 2:2).

To bi moglo značiti da Neretva može održati tradiciju nepojedivosti, ali u nogometu kad-tad može doći i do prekretnice.

ŽNK Neretvu napustila je Ana Bakalar (ŽNK Split), Katarina Ljubić nije u kadru zbog posla, Merima Tanović ima sportske obveze na teriroriju BiH, a Jopsipa Jurković neće nastupiti zbog žutih kartona.

Kostur ekipe je od ranije poznat pa ćemo i u novoj sezoni gledati vratarku Jelenu Kešina, neumornu Mariju Herceg, energičnu Dugandžić, Ninu Mijoč i druge poznate igračice Neretve. Dodajmo da je uprava kluba za novog (starog) trenera angažirala Antu Markotu, dok će donedavni prvi trener Duško Mijoč njegov prvi pomoćnik.

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama10 300×250

Najčitanije