Na prošlotjednom, trećem po redu Maratonu lađarica pobijedila je Udruga Lađarica Gusarice Metković te time u Metković donijela još jedno lađarsko zlato. O samom Maratonu, napornim treninzima i svim popratnim segmentima razgovarali smo s predsjednikom UL Gusarice Metković, gospodinom Martinom Krstičevićem.

Prije svega, čestitamo vam na osvojenom zlatu, i za početak ako nam možete reći o sveukupnim dojmovima?

– Jutros od kad sam se probudio, otvorio oči, jedan sam od najsretnijih ljudi na svitu. Pod broj jedan, održao je se treći Maraton lađarica. To je nešto najveće što je se moglo napraviti. Jer kad svi odustaju od toga, kad svi dižu ruke, moja ekipa, u suradnji sa još tri ekipe, borila se je i izborili smo se da ga održimo. Znači, kad su svi rekli da ga neće biti, mi smo se digli i pogurali smo stvar. I jako sam sretan radi toga. Druga stvar, Gusarice su donijele zlatnu medalju u Metković. Znači zlato se opet vratilo u Metković di mu je i mjesto. Može se sad svako ljutiti, Kominjanke, Stablinke, ali za mene je Metković jedan od većih gradova u toj ruti Maratona. Svaka čast svakoj ekipi, ali neka zlata u Metkoviću. I treća stvar, najsretniji sam čovjek na svitu što je to moja ekipa uspjela. Zato što to žele pet godina, svakakvih muka, pucanja lađi i problema, financijskih i svakakvih, i eto uspjeli smo, cure su konačno sretne. Neke su sinoć od sreće plakale, neke nisu mogle spavati cijelu noć, bila je analiza svega… šta drugo da vam kažem na to, srce mi igra k’o Rusija.

Što sad slijedi, malo zasluženog odmora?

– Što se tiče ekipe ide stanka. To su ipak žene koje rade, ima malo i cura koje su po fakultetima, one se sad vraćaju u normalu života, jer ovo je nenormala, ja uvijek kažem, znači idu dalje poslovi, fakulteti, obitelj, obaveze… normalni život. Međutim, Uprava od te četiri ekipe priprema sada jednu tiskovnu konferenciju, prije toga ćemo se sami sastati da vidimo šta, kako dalje i tada ćemo medije izvijestiti o svemu što smo dogovorili. Znači nećemo stati, idemo se boriti za četvrti Maraton lađarica.

Kako su cure podnijele sam maraton, vidjeli smo da je puhao jak vjetar, vesla se, smokri se, kako su cure sve to podnijele, da li je bilo posljedica?

– Pa nije. Bogu hvala, mogu reći što se tiče samih vremenskih uvjeta, nisu ovo bili neki teški vremenski uvjeti koliko je bio težak vremenski uvjet na samim brzinskim utrkama. To je bilo nevjerojatno. Ove ekipe koje su nastupile, ja im skidam kapu po čemu su one veslale. Po kojemu vjetru, valovima, kiši, one su to izveslale. Znači, organizator je razmišljao da li će uopće toga biti, nemoguće je bilo, one su veslale. Što se tiče samog Maratona, bio je jak vjetar, međutim što se tiče same ekipe Gusarica, većinu naših treninga koje smo radili pratio nas je takav, odnosno sličan vjetar, tako da smo bili pripremljeni. Ali opet ponavljam, curama svaka čest, jer ono izdržat to je misterija.

Na proglašenju pobjednika podijelili ste i nagrade, ako nam možete reći koga ste sve nagradili i zašto?

– Tako je. To je bio mali znak pažnje. Mi poštivamo svakoga. Poštivamo suprotne ekipe, želimo i dalje surađivati, želimo da one i dalje tu ostanu gdje im je i mjesto. Jako mi je žao što nema Kominjanki. Ne znam točan razlog zašto se nisu pojavile, žao mi je, jer njima je mjesto u ženskom maratonu. I ovim ih putem pozivam da se vrate u ženski maraton, jer taj maraton nije isti bez njih. Što se tiče samih poklona to je mala sitnica za svaku ekipu koja se natjecala, kao motivacija da idemo dalje. Podjeli smo ih prošlogodišnjim pobijednicama ekipi Stabline, ekipi Metkovke koja je ove godine bila treća i ekipi Opuzena, koja je bila četvrta ove godine ali nimalo ne loša ekipa i drago mi je da su učestovale. Cure su odmah u startu rekle da je njima cilj doći do Metkovića, i došle su i čestitam im ovaj put, stvarno su dobre. Također smo poklon dodijeli gradonačelnici Katarini Ujdur, koja nam je pomogla i u kotizacijama i u svemu. Grad se uvijek odazove na sve što nam je trebalo, i ovim im putem od srca zahvaljujem. Nagradu smo još udijelili i tajniku maratona Pavi Deliji iz Opuzena i gospodinu Daliboru Obradoviću, predsjedniku Udruge lađara Neretve, tako da to je mala sitnica, ali da i oni vide da i mi držimo do njih.

Da li imate kontakte sa nekim drugim ekipama, odnosno da li na četvrtom Maratonu lađarica možemo očekivati veći broj ekipa?

–  Imamo vezu sa ekipom iz Latvije, u kontaktu smo s njihovim predstavnikom. Također smo u kontaktu s predstavnikom ekipe iz Vida. Pokušati ćemo preko starih poznanstava doći do ekipe iz Stona, koje su nastupile prve godine, stonske ‘Priljepuše‘. Pokušat ćemo doći do tih ekipa i motivirati ih da se vrate. Također, ovim putem pozivam sve muške udruge, znači muške temeljne udruge da pokušaju i oni poraditi malo na tome da imaju i predstavnike ženskih udruga. Zar ne bi bilo lijepo, ajmo uzet samo Metković, da jedan Jerkovac, da jedan Crni put ili Sveti Ilija, imaju svoju ekipu. Jer žene su te koje su uvijek lancale lađu i ne bi bilo lijepo da se ta tradicija izgubi.

Primjećujemo, sve lađarice, a muški predsjednik. Možete nam reći kako ste završili u ženskom maratonu?

– Deset godina sam bio u malom nogometu, vodio sam Malonogometni klub Crni put. Osvojio sam sve turnire sa njima i meni je to pomalo postalo dosadno. I onda sam vidio te jedne cure koje veslaju Maraton, do kojih nitko ne drži, i palo mi je napamet što ne bi se pokušalo malo dignuti to na viši nivo, da bude malo više tih ekipa, da ih netko vidi da se one muče i naporno treniraju. Ajmo učiniti nešto za njih. I ako sam uspio to sa svojom ekipom smatram da može svaka ekipa bar jednu ekipu motivirati. I ovim putem zaista pozivam sve temeljne muške udruge, dajte pokušajte. Znam po sebi da je teško, da mi cure odustaju, pucaju mišići, ne mogu ili jednostavno da je teško, obaveza je to, ali uvijek se može naći bar jedna posada lađe koja će stisnuti zube i izdržati. Samo treba malo potpore, a muške udruge mogu biti velika potpora svakoj ekipi.

Kako idu pripreme… kad se počinje, koliko traju?

– Mi smo ovu godinu počeli prije mjesec i pol dana sa pripremama na vodi. Trenirao nas je trener, gospodin Ivan Šabijan, kojemu se ovim putem zahvaljivam. Trener Šabijan je s curama radio na tehnici veslanja, i u tome je uspio, stvarno ih je uveslao. Ponudio nam je suradnju bez ijedne kune naknade, da nas besplatno trenira. Čovjek se nametnuo i mi smo ga prihvatili. Međutim, kako se primicao sam Maraton počele su se događati neke trzavice. Trener je htio jedan dio ekipe zamijeniti s drugim curama, s čim se ekipa nije složila. Znači, bilo je teško da izađu cure koje su cijelu godinu veslale svaki trening. Teško je meni bilo kao predsjedniku udruge. Teško je bilo kapetanici Ankici Dugandžić reći tim curama da ne mogu veslati. Tada sam sazvao sve cure, objasnio situaciju i rekao im da one odluče. Dakle, odlučite što će te, ali mi treneru moramo reći. I one su odlučile da će ostati ekipa do kraja, pa ako treba izgubiti, izgubit će, ali ostaju sve do kraja. Trener je preko toga prešao, međutim na brzinskim utrkama je išao izdvojiti dvije cure, ekipa se s tim nije složila i trener je rekao da nas napušta. Četiri dana prije Maratona smo ostali bez trenera. Iako nam je sve besplatno radio, nije lijepo ostaviti ekipu četiri dana prije trke. To je cure malo pogodilo, ali im je i podiglo dišpet. Rekle su ajmo mi njima dokazati da smo ekipa, i da ekipa kao ekipa može pobijediti. I to su dokazale. Dokazale su da ako nema ekipe… mislim, možete vi biti spotraši, veslati kao roboti i dobiti, ali ekipa probija granice nemogućeg, i to su one dokazale.

Koliko košta jedan maraton, kako dolazite do financijski sredstava, koliki je proračun?

– Teško je reći koliki je jedan proračun ekipe. Recimo ekipama Opuzena, Komina i Stabline, njima je lako jer su one pod temeljnim udrugama muških ekipa. Dok su Metkovke i Gusarice samostalne ženske ekipe. Mi trebamo nabaviti opremu, mi trebamo nabaviti sve. Sad govorim u ime Gusarica, ali mi smo svu svoju opremu nabavili izdvajajući iz vlastitih sredstava. Teško je bilo prvu godinu naći sponzore, tko će dati ženskoj ekipi išta. Međutim, kad smo to namakli, kada smo počeli, kada su ljudi uvidjeli da smo uporni, počeli su se pomalo javljati i neki sponzori. To nisu neki veliki sponzori, ali ja sam reka, svaka kuna, ako je poklonjena je Amerika. Pa i sto kuna koje ti netko da, nećeš ih ti dat. Krenuli smo kroz članstvo, znači sve Gusarice su same odvajale svoje novce. I tek kada smo nabavili svu opremu tek tada je uslijedio i rezultatski pomak. I tek onda su nas počeli primjećivati i sponzori, kojima se ovim putem od srca zahvaljivam, jer da nije njih teško da bi bilo i nas. A sada koliki su troškovi udruge zavisi. Mi ove godine imamo četiri slomljena vesla, jastuci na kojima se sjedi su potrošeni, sve su to neki dodatni troškovi, te pumpa za vodu, tako da ti troškovi ovise.

Dakle, kako i sami kažete, tu nema nekih novaca, nema nekog interesa, nego samo jedna posebna ljubav prema veslanju, lađi i prema Neretvi, i jedna težnja da se Maraton lađarica digne na respektabilan nivo. Hvala vam što ste nam podarili pobjednički intervju, a ekipa Metkovic NEWs-a vam u budućnosti želi još puno osvojenih zlata i mirnu Neretvu.