Ostanimo u kontaktu

RUĐO NA KRILIMA ZA ŽIVOT

Naš najpoznatiji maratonac Ruđer Bošković sudjelovao na svjetskom humanitarnom maratonu

Objavljeno prije

Wings-for-life-World-run-01

Wings for life – World run je utrka koja se istovremeno trči na 6 kontinenata, u isto vrijeme na 34 lokacije na svijetu. Trčati za one koji to ne mogu, glavni je cilj utrke kroz čiju su se zakladu Wings for life skupljala sredstva za pronalazak lijeka za ozljede leđne moždine.

Utrka Wings for life – World run je jedinstvena, nema ciljnu liniju, nego cilj (presretačko vozilo) ide za vama.

Kada svi sudionici startaju, automobil kreće točno pola sata nakon starta, ubrzavajući svaki sat po jedan kilometar, tako da u prvom satu vozi 15 km/h, drugim sat 16 km/h , trećem  sat 17 km/h, četvrtom 20 km/h, a u petom satu vozi 35 km/h. Ukupni pobjednik je onaj koji ostane posljednji na svijetu, a sve se prati pomoću čipova ugrađenih u startne brojeve, dakle kada vas auto dostigne bilo da ste u Zadru ili Stavangeru, Veroni ili Montrealu, ispadate iz utrke, i vaši kilometri se šalju u glavnu bazu podataka koja se nalazi u Austriji.

Za ovu regiju predstavnik je bio Zadar. Start po našem vremenu bio je točno u 13 sati, 3. svibnja 2015. godine. U Zadru je ukupno startalo 4.000 natjecatelja, a uključujući cijeli svijet, preko 90.000 ljudi je u istom trenu trčalo.

Cilj je trčati što više možeš, za one koji to ne mogu, a svaki kilometar više je korak naprijed u istraživanju.

Naš sugrađanin Ruđer BoškovićRuđo se spremao posljednja 2 mjeseca, i kako nam kaže, obećao sam sebi, radi zdravlja njega i njegove obitelji, te u zdravlje čitave naše župe Sv.Ilije, i sviju onih kojima je ono najpotrebnije da će  trčati do granice izdržljivosti i dati sve kako bi ispunio cilj…

Za 3 sata i 5 min Ruđo je pretrčao 41 kilometar i tako od Zadra, došao nadomak Pirovaca. Od ukupno 4.000 trkača zauzeo je 11 mjesto, te drugo u kategoriji 25-30 godina.

– Presretan sam što sam došao do oznake 41.-og kilometra, gdje sam stao i poljubio cestu, a 2 minute iza toga dostiglo me je presretačko vozilo, i tu je bio moj kraj ove utrke, ponosno je izjavio za Metkovic NEWs naš najpoznati maratonac Ruđer Bošković.

Osim Ruđera, iz Metkovića su još nastupili Ante Živković – 36,57 km, Biljana Taslak – 21 km, Žana Horvatić i Ante Marušić – 11,5 km, te Betica Lozić – 9 km. Osoba s invaliditetom, Hrvoje Lazarević pretrčao je 4.66 km

Ženska pobjednica Zadra je Nikolina Šustić koja pretrčala 48 kilometara, a nama je još poznata i kao pobjednica Prve metkovske skalinade. Muški pobjednik je Matija Grabovečki koj je istrčao 58 kilometara. Ukupni pobjednik na svijetu je Lemawork Ketema, koji je pobijedio i prošle godine, u Austriji je pretrčao 79,8 kilometara.

Ovom prilikom Ruđer Bošković se zahvaljuje Gradu MetkovićuFoto Veraji, gosp. Nikoli Oršulići i Ćakula baru, koji su mu sve ovo omogućili i bez čije pomoći dosta puta ne bih mogao otići na natjecanja, te Luji Auto koji im je ustupio kombi na korištenje. Također, zahvaljuje se svima koji su ga podržavali, vjerovali u njega, i punili ga energijom i motivacijom, te kaže: „Samo neka bude zdravlja, možda Metković dogodine dobije i svog prvog pobjednika… Trenirat ću i raditi na tome“ – poručio je Ruđer Bošković – Ruđo.

Wings for life World run

FIZIOTERAPEUT ZLATNIH RUKU

Ante Ereš iz Vida ima tek 81 godinu i radit će dok ga služe glava i ruke

Objavljeno prije

U šezdeset godina rada, fizoterapeut Ante Ereš svojim je zlatnim rukama liječio brojne pa tako i Josipa Broza Tita, pomogao je dubrovačkim biskupima, a od ozljeda i bolova oporavljao je nogometaše Bayern Münchena. I dalje je nevjerojatno vitalan, ali i voljan raditi, kaže nam, ‘sve dok ga služe glava – i ruke’. A tek mu je 81. godina.

Svaki vikend u Dubrovniku

Iz rodnog Vida došao je živjeti u Dubrovnik kod brata daleke 1952. godine. U staroj dubrovačkoj bolnici počinje raditi 1958. godine, nakon što je dobio diplomu za masera u Vojnoj bolnici u Nišu. Osam godina radi u staroj bolnici, no zbog bolje plaće i doškolovanja odlučuje se na novi životni potez – selidbu u Njemačku. Prijavio se na natječaj za masera, odnosno fizioterapeuta u klinici u Münchenu. Posao je dobio, a usput je išao u višu školu za fizioterapeuta. Tijekom boravka u inozemstvu, priznaje nam, Dubrovnik mu je neizmjerno nedostajao. Dokaz tomu je što je svaki vikend išao avionom doma.

— Pilot Miro Pišta koji je bio dolazio u kliniku u kojoj sam radio, pitao me bih li išao s njime svaki petak doma. Pa kako sam mu mogao reći ne? Išao sam doma popiti kavu, okupati se i u nedjelju bih se vratio. Zato sam i opstao toliko godina u Njemačkoj. Ne bih mogao inače, vjerujte mi. Nikako, da nije bilo toga – prisjeća se svojih ‘gastarbajsterskih’ dana. Četiri i pol godine živio je i radio u Njemačkoj. Zbog svoga je predanog rada i znanja preporučen za fizioterapeuta u klubu Bayern München.

— Tada nisu imali olimpijski stadion. Trenirali su na stadionu ‘Sechzigera’ koji se nalazio tik do klinike u koju su dolazili na terapije i na bazen. Tako sam upoznao i njihovog trenera. Kad je njihov fizioterapeut poginuo u prometnoj nesreći, šef klinike im je preporučio mene – priča Ereš. Zbog angažmana u poznatom klubu postao je još više omiljen i tražen među Nijemcima. No, obiteljska situcija ‘natjerala’ ga je na povratak u Grad.

‘Nemojte me zvati Tito, nego Jozo’

Kad se vratio u Grad, počeo je raditi u hotelu Libertas na poziv pokojne Natalije Gržetić, tadašnje direktorice hotela. Radni staž u Njemačkoj bio je glavni razlog što su ljudi masovno dolazili kod njega na liječenje. Jedan od njih bio je i Ivo Perišin, poznati ekonomist bivše Jugoslavije.

— Imao je problema s leđima. Nakon što sam mu pomogao, preporučio me svom dobrom prijatelju Titu kojeg su također boljela leđa. Nakon pet dana od susreta s Perišinom, zvala me Natalija rekavši da me treba Tito na telefon. Rekao sam, u ona doba: ‘Druže Tito, što trebate?’, na što mi je uzvratio: ‘Nemojte me zvati Tito, nego Jozo. Za tebe sam Jozo, a za generale Tito’ – priča nam kroz smijeh Ereš. Pokupio ga je helikopter koji ga je odveo na Brijune gdje je boravio četiri dana. Tito je imao problema s vratnom kralježnicom što je zahtijevalo daljnje djelovanje. Liječio ga je Ereš i kad je boravio u vili u Kuparima. Prisjeća se kako je Titu u posjet jednom došao Willy Brandt, predsjednik Njemačke.

— I njemu je trebala pomoć. A bio je pitao znam li njemački jezik. Tito mu je rekao: ‘Kako ne, to je tvoj Ausländer. Pobjegao od nas, došao vama’. Brandt je istaknuo da sam pravi Bavarac, na što je Tito njemu kroz smijeh rekao: ‘Nije, nego je Žabar’ – rekao je Ereš. Među ljudima se počela širiti priča kako liječi ‘velike face’. ‘Idemo kod njega, ako zna Tita, onda zasigurno zna posao’, govorili su.

— Dolazili su iz svih dijelova bivše Jugoslavije. I danas dolaze sa svih strana, iz Istre, Rijeke, Splita, Sarajeva, Crne Gore… Zbog svega, nikad nisam imao potrebe za reklamom na televiziji ili radiju – ističe Ereš. ‘Radije su išli kod mene, nego u bolnicu’, naglašava.

‘Ako osjetiš da ćaća ne funkcionira…’

Danas radi u prostoru hotela Lero u koji se preselio nakon rata. A za vrijeme ratnog razdoblja, bio je u hotelu Libertas, zadužen za brigu prognanika u skloništu. ‘Taj dio života… Najteže mi je bilo kad je hotel zapaljen. Kao da je jučer bilo’, priča nam. Posao je sad u rukama Tanje, njegove kćeri s kojom i danas radi te pomogne kad može.

— Dvoje djece mi je ostalo živjeti u Zagrebu, mislio sam da će i ona, ali vratila se i već 18 godina je sa mnom. Moji dugogodišnji klijenti znaju da će napraviti sve što je u njenoj moći za oporavak, isto kao i ja – ističe. Rekao joj je: ‘Ako osjetiš da ćaća ne funkcionira kako treba, imaš mi reći i odustajem’.

— Drukčije ne mogu prestati raditi jer sam toliko godina u ovome poslu. Vuče me da pomažem ljudima. Ne mogu stati doma – priča nam Ereš. Iako se struka dosta modernizirala i postoji sve više aparata, i dalje najviše vjeruje – svojim rukama. Pričali smo i o takozvanoj bolesti modernog vremena.

— Bol u leđima nevjerojatno je izražena u današnje vrijeme. Ljudi se malo kreću, sjede za računalima, stalno su u autu… Svako deset dana dođe mi dijete, što nikad prije u poslu nisam doživio. ‘Možda su krivci’ težina torbe i ishrana. Inače, riječ je o mliječnim kostima i ne bi se to trebalo događati – naglašava. Nikoga tijekom svoga radnog vijeka nije odbio, a uvijek je, kako kaže, pokušavao napraviti najbolje što može kako bi se pacijent oporavio.

— No, čovjek se kasnije mora potruditi oko svoga oporavka. Vazda tvrdim – čovjek mora više sebe čuvati i ne smije forsirati vlastito tijelo – zaključuje Ereš.

ŽIVOT U GRADU
Nije bilo ovoliko gužve

U povijesnoj jezgri, u Ulici Svetoga Josipa, živi od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Život u Gradu prije je bio lakši, ‘nije bilo ovoliko gužve’, kaže. Smetaju mu strašno, a spas pronalazi u Močićima gdje odlazi kod svoje kćeri Tanje. — Tamo kad pođem, k’o da sam došao u raj. Lijep je bio Stradun kad sam bio mlad. Sjećam se običaja kad bih se naslonio na izlog i čitao novine. Ova gužva je maltretiranje ljudi, a ne znam više ni prepoznati mladoga čovjeka – rekao je Ereš koji nikad ne bi prodao kuću u Gradu.

Izvor/Foto: dulist.hr

Nastavi čitati
BP OKTAN 300×250

Najčitanije