Ostanimo u kontaktu

NADAM SE DA ĆE I RUKOMET U METKOVIĆU DOŽIVJETI NOVI UZLET

Jedan od najtrofejnijih sportaša Hrvatske, Slavko Goluža odmara se u svom gradu

Objavljeno prije

Foto: epa/Armando Babani

Dok je sunce nemilosrdno isijavalo toplinsku energiju u Sportskoj ulici u Metkoviću, pojavilo se poznato sportsko lice, zaštitni znak metkovskog i hrvatskog rukometa, čovjek kojega mnogi smatraju najtrofejnijim hrvatskim sportašem svih vremena. Jedan je od onih koji su slavu metkovskog i hrvatskog rukometa pronosili diljem svijeta. Mladenačkog izgleda uz osmijeh iz kojega se zrcali zadovoljstvo bivšim i trenutačnim uspjesima, rado je pristao za Metković NEWS ispričati novu ljetnu priču.

Naravno, riječ je o Slavku Goluži Keti, rođenom 1971. godine, bivšem hrvatskom reprezentativcu i rukometnom treneru.

Počeo je u Mehanici iz Metkovića, a igrao je za RK Badel 1862, Metković Jambo, Fotex Veszprem, Tus Nettelstadt Libeke i Paris Saint Germain.

Sa Zagrebom je devet puta osvojio Kup i prvenstvo, Kup europskih prvaka, super kup IHF-a, a Metković Jambom Kup EHF i dvaput Hrvatski rukometni kup.

Igrajući za reprezentaciju Hrvatske osvojio je zlatne medalje u Atlanti i u Ateni, zlatnu na Svjetskom prvenstvu u Portugalu i srebro u Tunisu. Vodio je i mladu i seniorsku reprezentaciju Hrvatske.

Prvu medalju (brončanu) prigrabio je na EP u Portugalu 1994., a zlatne medalje osvajao je i na MI u Tunisu i u Francuskoj.

Za rukometaša godine proglašen je 2001.,dvostruki je dobitnik Nagrade za sport ”Franjo Bučar’‘, 1996. i 2004, bio je dopredsjednik HOO.

Kao izbornik dobio je tri brončane medalje s reprezentacijom Hrvatske na tri najveća svjetska natjecanja, EP u Srbiji 2012., OI u Londonu (2012), i na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013. Za reprezentaciju Hrvatske Goluža je odigrao 246 utakmica!

Za  trenera godine proglašen je 2012. Po završetku igračke karijere prebacio se u trenerske vode. Radio je u Sisku, vodio je RK Zagreb a već dvije godine prvi je trener slovačkog prvaka Tatrana (Prešov).

Zbog sjajnih uspjeha, načina rada i doprinosa klupskim uspjesima, prvi put u 17 godina otkako je na čelu Tatrana poduzetnik Miroslav Benicky, produljen je ugovor jednom treneru, upravo Slavku Goluži. On će stoga i treću sezonu zaredom voditi klub.

– Napravili smo dosta dobrih stvari, osvojili smo 18 bodova u Ligi prvaka, napravili su u svim natjecanjima velik iskorak, a osvojili smo i naslov prvaka Slovačke. Opet ćemo igrati Ligu prvaka i SEHA ligu, nadam se s još više uspjeha. Imao sam ponude Celja i Veszprema, no nije mi se dalo mijenjati sredinu, – zadovoljno će naš Keta.

Više od mjesec dana trajati će njegov odmor, a i sezona je bila naporna. Kako ne može bez Metkovića, obitelji i prijatelja, stigao je kao prethodnica užoj obitelji.

– Ma da, bio sam dva dana u Zagrebu i zaputio se prema jugu. Odmor želim iskoristiti na najbolji mogući način pa sam sačinio i plan. Otići ću po obitelj u Zagreb koja će tu boraviti 15-tak dana. Otići ćemo povremeno u Klek ili u Komarnu, a onda nekoliko dana na udaljeniju lokaciju. Sin će mi provesti ljeto u Metkoviću gdje će trenirati rukomet. Posjetit ću očev grob, bit ću i u Međugorju, – kazuje nam Goluža.

Kušat će i majčine gastronomske specijalitete (majka se uvijek trudi), a sigurno je da će s društvom kušati i poznati neretvanski brudet.

Neizostavno je bilo pitanje s pogledom na hrvatski i metkovski rukomet.

– Nije hrvatski rukomet tako loš i nezanimljiv, ali je trenutačna koncentracija kvalitete u Zagrebu i Našicama. Drugi klubovi i sredine nisu toliko jaki. Nadam se da će u budućnosti kvaliteta rasti. Eto, drago mi je da je Dubrovnik ušao u premijer ligu jer je to klub s područja naše županije, ali sam istovremeno i tužan kad vidim gdje je naš Metković. Vjerujem da ima nade da se i naš klub podigne na višu razinu, a ujedinjenje je, iako je kasnilo, bilo pravi potez. Metković je u rukometu bio svjetsko ime i nadam se da će klub sve više jačati, – zaključio je svjetski poznati rukometaš i trener Slavko Goluža.

Na kraju je na naše pitanje o starom nesporazumu s RK Metković Jambom decidirano rekao: – Ja nemam problem s klubom već s jednim čovjekom, ali sve će doći na svoje mjesto -.

NEKADAŠNJI IGRAČ I TRENER NERETVE

Zvonko Arapović, jedan od najboljih, nam je ispričao svoju nogometnu priču

Objavljeno prije

Autor

U proteklih  100 godina dres NK Neretve nosile su stotine nogometaša od kojih su mnogi bez prekida igrali deset ili čak više godina i koji su ostavili dubok trag svojom igrom i doprinosima rezultatima i uspjesima kluba. Mnogi su nakon srednje (pa i osnovne) škole nastavljali školovanje u drugim sredinama i igrali, a potom su se vraćali u svoj rodni grad.

Jedan od ikona NK Neretva svakako je Zvonko Arapović. Igrao je pedesetih, šezdesetih i sedmdesetih godina prošloga stoljeća, a u Neretvi 13 sezona.

Uskoro će ući u osmo desetljeće života, no sportski duh i izgled njegova su svojina. Svako jutro obavezni su šetnja i kavica, razgovori s prijateljima, a ponekad i prisjećanje na minula nogometna vremena.

Pa neka priča krene.

– Počeo sam igrati u Neretvi 1952. godine pod nadzorom treera Srećka Jelavića (istaknuti igrač, trener i kasnije funkcioner). Sjećam se da smo prije svakog treninga uzimali posude s vodom i zalijevali tek zasađene topole kojih danas nema. Sjećam se mnogih, pa tako Nene Kovačevića i njegova brata, prof. Vide Papca, Palaverse…

Bio sam u Metkoviću do  15. godine. Tada sam otišao u Zagreb u srednju školu i pristupio juniorima Zagreba. Taj klub preporučio mi je Zdravko Gracin (kasnije novinar Večernjeg lista), a primio me je naš Metkovac Ante Pavlović. On je tada bio referent za juniore, a kako nije znao odakle sam pitao me. Kad sam rekao da sam iz Metkovića i da me trenirao Srećko Jelavić, iznenadio se, bilo mu je drago i uputio me na pregled. Tada sam na Trgu susreo metkovske studente Ivu Gabrića, i Niku Gabrića koji su mi zaželjeli sreću, – kazuje nam Zvonko.

Međutim, u NK Zagrebu ostao je samo nekoliko mjeseci odakle je prešao u NK Poštar (Zagrebačka zona). U prvoj momčadi Poštara je debitirao sa 16 godina i to protiv Radnika iz Velike Gorice i odmah zabio dva gola. U tom klubu ostao je igrao četiri godine, a onda je stigao poziv iz Metkovića, da se vrati. I te 1959. godine odlučio se na povratak U Neretvu. Bio je petak (između 10 i 14 sati) kada je odlučio prihvatiti poziv Lea Zlodre, Voje Makara i ostali čelnika Neretve. Stigao je u subotu poslije podne,a već u nedjelju ujutro nastupio je za Neretvu protiv Lokomotive u Mostar (1:1), i naravno, zabio taj jedan gol.

Zvonko Arapović

Kako rekosmo, igrao je za Neretvu 13 godina. I dok j služio vojni rok odigrao je šest utakmica za svoj klub. Bila je to Hercegovačka zona i kasnije Dalmatinska. Bio je član ekipe koja je 1970./ 71. ostvarila prvo mjesto i ulazak u Drugu saveznu ligu Jug. Jedino nije odigrao protiv Neretvanca (1:1), jer ga trener nije pozvao da igra.

Kad je u drugoligašku Neretvu stigao Muhamed Mujić za trenera, bilo je nagovora da još igra, ali se sam zahvalio zbog obveza na poslu (Pošta-TKC).

– Ipak nisam prestao jer sam otišao u GOŠK Gabela i igrao godinu dana, zatim sam pet godina trenirao Neretvanac, zatim pet godina Jadran Ploče, s Gusarom sam osvojio prvo mjesto, vodio sam mlađe uzraste u Neretvi dok mi jednog dana nisu rekli da to više neću raditi, a 1983. vodio sam u republičkoj ligi prvu momčad Neretve iako se na tom mjestu spominje jedno drugo ime, što mi je jako žao, isto kao što mi je žao što me trener nije postavio u momčad kad smo pobijedili Hajduk u kupu (1967). Naime, kako me nije bilo na nekim važnim utakmicama, stječe se dojam da nisam uopće igrao, – pomalo rezignirano nastavlja Arapović.

Zvonko se noseći na leđima brojeve 9 i 8, nadavo golova. Pred kraj karijere igrao je na mjestu centarhalfa, i to vrlo dobro. Rado se sjeća suigrača iz svoje generacije, Nikole Bebića Sinkole, Mire Prusca, Ante Džakule, Ante Medara Duke i Joška Medara, Bariše Kaleba, Jelčića i svih ostalih.

Zbog svojih izvrsnih igara daleke 1960. godine dobio je poziv Trešnjevke koja je tada ušla u prvu saveznu ligu. Otišao sam i skoro sve dogovorio, ali nije ostao.

– Zamislite, ja se vraćam iz Zagreba poštanskim autobusom, a u Velikom Prologu igrači Neretve izvršili ”prepad” na autobus. Neretva je putovala na utakmicu u Glamoč, uzeli su me iz autobusa i posjeli u svoj. Krenuo sam s njima, odigrao utakmicu i više se nisam micao iz Metkovića. Eto, koliko je meni značila Neretva. Tražili su me Livno, Dubrovnik i još neki klubovi, ali ni moj otac nije bio za to da napustim Metković. Odigrao sam 450 službenih utakmica, bez prijateljskih, – ističe naš sugovornik.

Zvonko Arapović

Osvrnuo se i na pitanje jesu li on i njegovi suigrači mogli nešto od nogometa i zaraditi. Dobivali nisu ništa, jedino su određene manje naknade postojale 1970. i 1971. Loše financijsko stanje bilo je i 1983. i za njega kao trenera i za njegove igrače od kojih su neki bolje stojeći na putovanjima plaćali večere.

Najviše cijeni rad trenera Ante Dračića Baje i smatra da je bio najbolji od svih, ikada.

Osobno smatra da su u Neretvi (kasnije i drugim klubovima) igrali vrhunski igrači Mario Marušić, Ante i Joško Medar, Nikola Bebić, Miro Prusac, vratar Nikolić (Mida), Ante Džakula, Gorjan Draženović, Bariša Kaleb i mnogi drugi.

Drži da ne bi bilo loše imati drugoligaša u Metkoviću jer ima dosta dobrih i darovitih igrača. Međutim, pitanje je, kaže, kako namiriti troškove.

Uz to što je volio i što još uvijek voli svoju Neretvu, dotaknuo se i odnosa kluba prema bivšim igračima.

– Čujte, ja i brojni stariji igrači smatramo da bi taj odnos mogao i morao biti bolji. U posljednjih 20 godina nikada nisam dobio nikakav poziv, obavijest ili nešto slično da se okupimo i porazgovaramo, makar jednom godišnje. Da, ja sam dobio Zlatni prsten Neretve i Plaketu s grbom Neretve. Dobili smo  i doživotne ulaznice za utakmice, ali one ne važe. Te ulaznice su na neki način trebale biti i znak pažnje i nagrada nama koji smo igrali besplatno, ali one ne vrijede. Nije  meni ni ostalima problem platiti ulaznicu, ali kad su nam dodijeljene doživotne onda to treba i poštivati, – zaključio je naš razgovor jedan od najboljih igrača u povijesti NK Neretva, Zvonko Arapović.

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama9 300×250

Najčitanije