Ostanimo u kontaktu

VRHOVI METKOVSKOG RUKOMETA KOJI NE BLIJEDE

Jurica Volarević okupio šest igrača RK Mehanike koja je prije 40 godina postala prvoligaš

Objavljeno prije

Foto: Dalibor Čutura / Metković NEWS

Prije 40 godina u Svetozarevu su održane kvalifikacijske utakmice između prvaka drugih liga za ulazak u prvu ligu. Na njima su sudjelovali RK Mehanika Metković, Vardar Skopje, Dinamo Pančevo i RK Zagreb.

Drugoligaš iz Metkovića osvojio je prvo mjesto u drugoj ligi s 32 boda, ispred Vitexa s 30 i Dervente s 28 bodova. Presudnu utakmicu metkovski sastav odigrao je u Doboju sa Slogom (21:21), 21. travnja 1979. godine. Na toj utakmici je reprezentativac tadašnje države Slobodan Zadro zabio devet pogodaka.

Kako je tim bodom osigurano prvo mjesto krenule su pripreme za kvalifikacije i invaziju metkovskih prijatelja rukometa na Svetozarevo.

Prvu utakmicu Mehanika je odigrala s Vardarom 8. lipnja 1979. i pobijedila 17:16.
Četrnaest sekundi prije kraja krilni napadač Mehanike Žarko Ivković iz vrlo je teške pozicije postigao pobjednosni pogodak. Na tribinama je bio urnebes. Slavili su brojni navijači Mehanike pristigli autobusima i automobilima, dok su igrači Vardara nijemo promatrali zbivanja u gledalištu.
Evo sastava i imena strijelaca: Rezić, Nikolac, Veraja (kapetan), Vuica 1, Lovrić 1, Ivković 6, Zadro 3, Kljako 3, Milutinović 3, Čolović 1, M. Barbir, M. Batinović. Trener Jurica Volarević.

Devetog lipnja Metkovci su odmjerili snage s momčadi Zagreba i opet pobijedili, 25:23.
Strijelci su bili: Veraja 5, Vuica 1, Ivković 2, Zadro 7, Kljako 3, Milutinović 5, Čolović 2.

Nakon nove pobjede bilo je jasno da je Metković, ali i Hrvatska dobila novog prvoligaša. Stoga treća utakmica s Dinamom iz Pančeva i poraz od 25:30 nije imala nikakav poseban značaj.

Uz pomoć Radio Čapljine (Šemsudin Kudra i Aco Dragičević), potpisnik ovih redaka uživo je za slušatelje u Metkoviću i okolici prenosio prve dvije utakmice.

Treba reći da su u igračkom kadru osim spomenutih igrača bili i Slobodan Nikolić i Ivan Šprlje, te da je pomoćnik Volareviću bio Ilija Puljević Duka, kasnije poznati trener s međunarodnom reputacijom. Koliko su tadašnje druge lige u igračkom smislu bile jake, dokazuje činjenica da je u kvalifikacijama nastupilo pet reprezentativaca: Fejzula, Zadro, Čolović, Kalina i Jovanovski.

Prije ostvarenog veličanstvenog uspjeha u redove Mahanike stupili su rukometaši Veleža iz Mostara koji nikako nisu uspijevali plasirati se u prvu ligu, njih pet. Prvi su stigli Ivković i Pašalić, a potom Kljako, Milutinović, Čolović i Zadro. Oni su uz domaće snage bili kreatori najvećeg uspjeha metkovskog rukometa do tada.

Njihov trener Jurica Volarević sjetio se pozvati one koji su mogli doći u Metković, baš uoči 40-te obljetnice sjajnog uspjeha, Zadru, Kljaku i Ivkovića, ali i trojicu domaćih igrača, Lovrića, Rezića i Šprlju. U ”Jurinim dvorima” svi su se podsjetili davnih zbivanja, ponajviše kroz vic i šalu, kao i nekada.

Stoje s lijeva na desno: Jurica Volarević (trener), Ljubo Rezić (vratar), Slobodan Zadro (tadašnji reprezentativac), Žarko Ivković (strijelac 17.pogotka u susretu s Vardarom), Vlaho Lovrić (nenadmašni kružni napadač), Osman Kljako (vanjski igrač vrhunskih poteza), Ivan Šprlje (jedan od najdugovječnijih rukometaša Metkovića), Filip Garmaz (rukometni djelatnika iz Mostara).

I nas je zanimalo kako su se tvorci tadašnjeg rukometnog čuda osjećali nekada, što je bilo kasnije i kako se osjećaju danas, 40 godina poslije.

Ubojito krilo Mehanike Žarko Ivković igrao je za Mehaniku četiri sezone odakle se vratio u svoj Velež. Živi u Kanadi i uživa u mirovini. Kako u toj zemlji nema rukometa, igrao je košarku i bio sudac i u košarci i u nogometu.

– Da, zabio sam Vardaru 14 sekundi prije kraja iako nisam bio u najboljoj poziciji, ali ušlo je. Vardar je imao napad, ali nije uspio stići do poravnanja. Ostalo je povijest. Slavilo se i sami znate kako. Što se mene tiče jednako sam volio i Velež i Mehaniku. U Metkoviću su me cijenili i hvala im zbog toga, – rekao je Ivković.

Danas 70-godišnji Osman Kljako bio je paklen igrač, brz i okretan, ubojiti ljevak s rješenjima u igri koja supranički igrači nikad nisu mogli ”pročitati’.

– Tu sam proveo šest sezona, ali iz Metkovića kao da nisam odlazio. Srodio sam se s ovim ljudima koji su mi prijatelji, bez obzira jesu li igrali rukomet ili nisu. Ulazak u prvu ligu bio je veličanstven, ono što smo željeli to smo u velikom zajedništvu i ostvarili. Evo, i sada u 70-oj, očekujem od trenera Volarevića da nas povede na trening, – uz smijeh će Kljako, igrač visoke razine i sjajan vic-majstor.

Dio ekipe tadašnje RK Mehanike, i druženja nakon 40 godina!

Za Juričinim stolom s naše desne strane sjedio je nenadmašni kružni napadač Mehanike Vlaho Lovrić. Izdržao je 17 sezona teškog ”rudarskog” posla noseći se s protivničkim obranama. Prije utakmica u Svetozarovu imao je operaciju, ali je igrao bez obzira što je noga bila otečena. Po završetku karijere neko vrijeme je bio u rukometu, a potom se posvetio obiteljskom gospodarstvu. Njegov sin Nikica bio je odličan rukometaš, a po zvanju je profesor TZK.

– Ma šta će te govoriti, bili su to dani koji se ne mogu zaboraviti, a ulazak u prvu ligu bio je vrhunac moje, pa i naših karijera. Evo smo se okupili i po tko zna koji put prepričavamo događaje koji su nas još više povezali, – emotivno će popularni Lora.

Ljubo Rezić čuvao je mrežu Mehanike dugi niz godina, vrlo uspješno. Smatra da je veliki događaj prije 40 godina bio zbroj svih težnji tadašnje generacije rukometaša i rezultat sretnih okolnosti zbog dolaska prijatelja iz Mostara u redove Mehanike. Upravo je taj događaj potencirao potrebu izgradnje sportske dvorane koja je dosta brzo bila završena, te je bio temelj za kasniji europski uzlet metkovskog rukometa.

Slobodan Zadro, izvrsni obrambeni igrač i tadašnji reprezentativac naglasio je prijateljsko ozračje u Metkoviću tih godina i kvalitetu i uspjehe cijele momčadi. Danas radi u Elektroprivredi, a djelovao je u rukometnim forumima susjedne države.

Profesor Ivan Šprlje bio je najmlađi član momčadi u Svetozarevu, pun je dojmova koji ne blijede. Odigrao je stotine utakmica za svoj klub i uvijek bio jedan od najboljih. U prošlosti je radio kao trener u Metkoviću (s Ivicom Obrvanom), i brojnim drugim klubovima pa i u mostarskom Zrinjskom (sa Zdravkom Medićem). Stručnjak je za kondicijsku pripremu igrača. Tenutačno je izvan rukometa.

Jurica Volarević, trener tadašnje RK Mehanike, i domaćin druženja nakon 40 godina

O suradnji Veleža i Mehanike, igrača i navijača ta dva kluba te velikih uspjeha prisjetio se i poznati rukometni djelatnika iz Mostara Filip Garmaz, a prisutne je na poseban način pozdravio i zahvalio trener Jurica Volarević koji je povodom jubileja dodao:

– Kad smo pobijedili Vardara bio sam gotovo siguran da ćemo proći i nešto neiskusniju momčad Zagreba, tako je i bilo. Bilo je malo golova, a osobno mislim da je ključ naše pobjede bila odlična igra obrane s dva centralna halfa, Zadrom i Čolovićem. Uz to imali smo podršku stotina naših navijača, pa čak i domaćina u Svetozarovu. Naravno da je to bio vrhunac moje karijere, a samo mjesec dana poslije kvalifikacija vodio sam mladu reprezentaciju Hrvatske na turniru republika u Metkoviću gdje smo osvojili prvo mjesto. Moram reći da je ovo samo prvo okupljanje dijela igrača jer ćemo se za nekoliko dana opet sastati i još sadržajnije proslaviti značajnu obljetnicu, – obećao je nekadašnji vrsni igrač i trener Jurica Volarević.

Za one mlađe, moramo reći da je Mehanika u prvoj ligi ostala samo jednu sezonu. Zbog nedostatka sportske dvorane bila je domaćin u Trogiru, Nevesinju i u Mostaru. U takvim uvjetima doista nije bilo lako igrati. Najvažnije od svega svako je činjenica da je rukomet u Metkoviću opstao te da su brojni igrači ponikli u Metkoviću postali nositelji igre u hrvatskoj reprezentaciji i u svjetski poznatim klubovima.

NERETVANSKI EL CLASICO

Povijesni antagonizam bratskog grada i mista

Velika priča o derbiju i lokalnom sportskom antagonizmu, koji je nerijetko znao prijeći granice sporta, što mu je sveukupno dalo dodatnu auru istinskog sportskog spektakla.

Objavljeno prije

Nogomet i sport nije rezerviran smo za bogate i velike. On se igra i igrat će se svugdje i uvijek. U današnje vrijeme kad je novac preuzeo primat, tračak nade da još postoji istinski rivalitet daju nam lokalni niželigaški derbiji. Ovo je priča o jednom takvom dvoboju koji je u tom kraju oduvijek bio početak i kraj svih sportskih događaja.

Nogomet je sport koji od davnina pokreće narod, veže ga, ali i razdvaja. Prijateljstva i rivalstva vrlo lako prelaze u mržnju i netrpeljivost, barem dok se lopta udara devedeset minuta. Gotovo svaka regija ili grad imaju svoje derbije, negdje su te utakmice prijateljskog karaktera, a drugdje ipak mržnja vlada i stvara antagonizam, no većinom to ostaje u okviru sportskog natjecanja.

Ovo je priča o neretvanskom derbiju ili kako ga stanovnici te prekrasne doline zovu El Clasico, derbi metkovske Neretve i opuzenskog Neretvanca, rivalstvo grada i mista, kako Opuzenci nazivaju svoje mjesto.

Oba grada smještena su u dolini Neretve, udaljeni jedan od drugog tek osam kilometara. Kroz povijest, a i sadašnjost povezani su neraskidivim vezama i jedan bez drugog praktički ne mogu funkcionirati. No, sve to pada u vodu kad se igra derbi, par dana prije, ali i poslije utakmice to je glavna, ali i jedina tema.

„Kakvi su to derbiji bili. Bile su baš kvalitetne ekipe, to vam je kao da igraju Inter i Milan. Osobno nisam imao problema što sam igrao za jedne i druge. Opuzenci su me zvali Jure, kad su bili penali pjevali su mi ‘Sveti Jure spasi nas…’, što se kaže – za dobrim konjem prašina se diže“, kroz smijeh se prisjetio derbija Enver Jakirović, otac bivšeg trenera Gorice Sergeja i legendarni vratar doline Neretve i malonogometne momčadi Mostarskih kiša.

Metković je oduvijek slovio kao gospodarsko i političko središte doline, posebno od 60-ih godina prošlog stoljeća kad je cijeli kraj doživio ekonomski procvat. U gradu su nastala mnoga poduzeća, poput Razvitka i sličnih, koja su taj kraj podigla na višu razinu, a samim tim i sport. Opuzen je u to vrijeme bio marginalziran, iako je i u tom gradu nastalo moćno poduzeće PIK Neretva te su s njim postali poljoprivredno središte ne samo tog kraja već i šire.

Sportska javnost je Metković najviše upoznala preko RK Metkovića te je nastalo uvriježeno mišljenje kako je to rukometni grad. Međutim, iako su tom sportu dali nebrojeno puno reprezentativaca, olimpijskih i svjetskih prvaka, iako je klub uzeo trofej EHF-a te se borio za naslov prvaka države, NK Neretva je za stanovnike tog grada oduvijek bila prva i jedina.

NK Neretva je osnovana 1919. godine pod imenom Narona, no nakon Drugog svjetskog rata prema odredbi tadašnje države da klubovi ne smiju nositi strana imena, 9. studenog 1946. godine klub mijenja ime u NK Neretva. Godinu nakon, dobivaju stalni dom na igralištu današnjeg imena „Iza vage“. U klubu su stasala brojna velika imena, poput Andrije Ankovića, Miše Krstičevića, Igora Štimca, Darija Srne, Nikice Jelavića, Brune Petkovića, Boška Šutala, Sergeja Jakirovića, a u nekim trenutcima svoje karijere igrali su i Vaha Halihodžić, Vatroslav Mihačić i mnogi drugi. Najblistavije trenutke svoje povijesti Neretva je doživjela u sezoni 1993./1994. kad su osvojili 2.HNL jug i izborili plasman u najelitnije hrvatsko natjecanje.

NK Neretvanac je mlađi brat, osnovan 1932. godine, a najveće uspjehe doživljavaju od 80-ih godina prošlog stoljeća kad su se počeli natjecati u Međurepubličkoj ligi te su malo po malo postajali ozbiljan konkurent starijoj sestri. „Plava makinja“, kako mu tepaju njihovi navijači, od osnutka Hrvatske se pet sezona natjecao u 2.HNL, no 1999. godine doživljavaju veliki rezultatski pad te ispadaju u 1. dalmatinsku ligu. Nakon sedam godina se vraćaju u 3. HNL gdje igraju i danas na svom igralištu zvanom “Podvornica”.

Neretvanski El Clasico

Povijest ovog derbija počinje od osnutka opuzenskog kluba, odigrano je nebrojeno prijateljskih dvoboja, međutim prvu službenu utakmicu igraju 1946. godine u Opuzenu. Neretva je u vrijeme bivše države bila daleko uspješnija pa su Opuzenci na prvi službeni trijumf svoje „Makinje“ čekali preko četrdeset godina, prvu pobjedu ostvarili su 1990. godine.

Iako je netrpeljivost oduvijek bila prisutna, izjednačavanjem kvalitete u 80-im godinama prošlog stoljeća bratstvo prelazi stepenicu više i postaje rivalstvo, koje je stvorilo antagonizam između susjednih mjesta. Jednostavno, mlađi brat je postao konkurentan i ne samo to nego čak od tog trenutka i statistički bolji u međusobnim susretima.

Iz tog vremena datira i osnivanje navijačkih skupina, u Metkoviću nastaju Blue White Killersi, dok se u Opuzenu navijači formiraju pod nazivom Torcida, jer u tom „mistu“ Hajduk je oduvijek uz Neretvanac bio svetinja. Započinje folklor tribina, tenzije se podižu, nastaju problemi oko stadiona, drugim riječima nastaje pravi derbi, neretvanski El Clasico.

Neretvanski El Clasico

Zanimljivo je da su do sredine 80-ih godina, a i nakon, mnogi igrači igrali za jedne, ali i za druge. Apsolutno je bila normalna suradnja dva kluba, no tih godina su „preletači“ dočekivani „na nož“. Primjer je i Joško Popović, jedan od najboljih strijelaca HNL u povijesti, koji je dijete Neretvanca, a tih je godina nosio dres Neretve.

„U sjećanju mi je najviše ostalo kad sam u Opuzenu igrao za Neretvu, to se ne može zaboraviti. Teško je kad dođete igrati s nekih 20-ak godina protiv kluba u kojem ste poniknuli. Imao sam i tu nesreću što je moj gol odlučio taj derbi. Moji Opuzenci mi to nikad neće oprostiti“, izjavio je treći najbolji strijelac HNL-a za HNTV.

Neretvanski El Clasico

Tenzije su rasle iz godine u godinu, Opuzenci su se željeli odvojiti od Metkovića, a njihovi susjedi ih nisu trpjeli zbog opće poznatog susjedskog odnosa, ali i zbog toga što su drznuli i postali konkurentni. Normalne čarke i provokacije su tih godina prešle na veći pomalo ružniji nivo pa su Opuzenci prije jedne domaće utakmice napravili mrtvački lijes s natpisom Neretva te ga odnijeli u Metković i ostavili na centru igrališta. U dolini se priča da to nije bio jedini put te da su još bar jednom napravili istu stvar i time iskazali netrpeljivost prema Metkoviću. Svjedok tog vremena i akter te utakmice prisjetio se za Germanijak tog događaja.

„Za mene je to bilo klasično sportsko rivalstvo, no neki su tih godina prelazili ukus normalnog ponašanja. Zbog toga je bilo puno slučajeva da određeni ljudi nisu smjeli ići u Opuzen, ali i obratno, međutim ja nikad nisam imao te probleme. Utakmice s mrtvačkim sandukom se dobro sjećam, bilo je to 28.10. 1984. godine, zabio sam gol u prvom poluvremenu za vodstvo, a u drugom je mislim, Popović izjednačio. Sjećam se da je stadion bio krcat, suci su navijali za neriješeno, nisu sudili penal na meni, jer se moralo intervenirati da ostane tako da ne dođe do nereda“, izjavio je za Germanijak Daro Bušić bivši igrač Neretve.

Neretvanski El Clasico

„Svugdje u svijetu postoje takva lokalna  rivalstva, pogotovo gdje je temperamentnija sredina, nekad to ide preko sporta, ali mislim da je to normalno. Meni je na primjer bilo van pameti da se Neretva tada bratimi s nekom Bilećom, a da se potencira sukob s našim susjedima Neretvancem“, dodao je.

Nevjerojatan je i podatak da je možda najveći navijač „Plave makinje“ zapravo metkovac Borko Ilić, koji kaže kako njegovim sugrađanima nije čudno što se u grad doselilo puno ljudi iz susjedne države koji navijaju za Dinamo, a on im je čudan.

Anegdota s ovih derbija je milijun i teško da sva mogu stati u jedan kratki članak, spomenuti se može događaj iz sezone 1993./1994. kad su Opuzenci dva kola prije kraja, valjda prvi i jedini put navijali protiv svog kluba za Orijent samo da Neretva ne uđe u prvu ligu. Zadnjih godina smo svjedočili raznim provokacijama, gdje Opuzenci prozivaju Metkovce da su stanovnici susjedne države, zbog velikog broja Hercegovaca u tom gradu, a oni im odgovaraju s petokrakama i natpisima na ćirilici, kako sami kažu bez ikakvog razloga – ali eto moraju uzvratiti.

„Mi smo samo nastavili rivalstvo iz prošlosti, moraju postojati neke tenzije dok se igra derbi. Meni su oni prva liga, da ih nema trebalo bi ih izmisliti. Praktički postojimo jedni zbog drugih. U moje vrijeme su se tenzije primirile, znali smo dolaziti kod njih, prvo se pozdraviti i izgrliti, dok su nas specijalci razdvajali pa deset minuta kasnije prozivati majku jedni drugima. Nakon toga ‘normala’ sve do sljedećeg derbija“, izjavio je jedan od istaknutijih Killersa svog vremena Pezo.

Neretvanski El Clasico

Zanimljiva su priča i sami navijači Neretve koji su se u potonuću kvalitete nogometa okrenuli zezanciji te u ovom stoljeću smislili sve pjesme, ali i transparente kontra svog kluba. Tako svojoj voljenoj Killersi pjevaju „Moja jadna Neretva“, „Da mi ona sedma bude…“, „Primi gol“, „Nitko kao Neretva ne zna…“, dok transparenti na ogradi strše „Ni sam ne znam zašto je volim“ ili „Zajedno do dna“.

Nogomet je po mnogima najvažnija sporedna stvar na svijetu i nije rezervirana samo za bogate klubove i lige. Lokalni derbiji su kroz prošlost bili početak i kraj svoje regije, nešto bez čega se sport nikad nije mogao, a niti će se moći zamisliti. Tema je to koja će preokupirati svaki kraj, bar taj jedan jedini dan te uveseljavati lokalno stanovništvo. Povremeno će tu biti tenzija i ružnih događaja, ali jednostavno to je čar sporta.

Neretvanski El Clasico

Piše: Germanijak
Foto: arhiva : Nenad Zonjić, Radenko Kosić/youtube screenshot

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama1 300×250
Grey&Pardino Pub Kviz 300px

Najčitanije